Stari mudrac hrapavog glasa još uvijek izvodi najbolje pjesme gradu
MILANO - Nakon sedmosatne vožnje do Milana pred Datch Forumom zatekli smo uobičajenu sliku. Sredovječni obožavatelji Dylana i oni na pragu mirovine izmiješali se s nešto mlađom publikom, brojnijom nego na nastupima otprije nekoliko godina.
Još jedan dokaz da je Dylan, čiji se lik kočoperio s loše dizajniranh majica sumnjive kvalitete - okačenih na brojnim štandovima ispred dvorane - opet "in". Ipak, tapkaroši ispred Foruma nešto su i spuštali cijene jer dvorana za 16.000-17.000 posjetitelja ipak nije bila rasprodana.
Točno u devet ugasili su svijetla i na pozornicu su izašli članovi banda, a za njima i Dylan. Oni u sivim odijelima i s crnim šeširima ravnog oboda, a on u crnom, usko krojenom kaubojsko-zoroovskom odijelu s bijelom prugom na hlačama, bijelim koncem na reverima i bijelim šeširom ravnog oboda.
Prava gospoda. Umjetnici starog kova. Lisci koji znaju sve tajne zanata i korjenskih žanrova popularne glazbe koje su prije Drugog svjetskog rata postavili Louis Armstrong, Jimmie Rodgers, Robert Johnson, Charley Patton, Bukka White, Blind Lemon Jefferson i Woody Guthrie, a potom i Hank Williams, Elvis, Little Richard i Johnny Cash.
Već prvom pjesmom - nonšalantno postavljenom "Cats In The Well" - dano nam je do znanja kako ćemo još jednom putovati začudnim glazbenim vremeplovom kroz gotovo već zaboravljene, ali šarmantno redizajnirane i modernizirane glazbene stilove u koje Dylan vješto i maštovito preodijeva svoje dobro poznate pjesme.
Djelomice je milanski nastup bio nalik münchenskom koncertu otprije godinu i pol, ali bilo je i razlika. Dylanov band - Tony Garnier (bas), George Receli (bubnjevi), Stu Kimball (gitara), Denny Freeman (gitara) i Donnie Herron (steel gitara, violina, mandolina) - ostao je isti, no aranžmani su ponovno donekle izmijenjeni, odnosno usklađeni s osnovnim tonom albuma "Modern Times" kojeg je Dylan snimio sa spomenutim sastavom.
Na prvih pet pjesama Dylan je svirao električnu gitaru da bi se tek na "Rollin' And Thumblin'"preselio za orgulje i električni piano od kojih se do kraja koncerta, čak i za vrijeme sviranja usne harmonike, više nije odvajao.
Malo je, uz zamjetan smješak, za orguljama migoljio ramenima, pa se može reći kako nas je počastio "plesom", rječitijim od Jaggerova optrčavanja stadionskih pozornica. A, troje dvadesetineštogodišnjaka do mene zapalilo džoint i poskrivečki puše. Prije 30 godina nitko se na tako nešto ne bi ni osvrnuo, a sada svi zurimo u mraku da ne bi došli redari. Ne zato što oni puše marihuanu, nego zato što je u dvorani zabranjeno pušenje.
A, uz dim eto i porcije ćoškastog twang-rocka, iščašenog rockabillyja, potrganog blues-rocka, veselog boogie-stompa i blatnjavog swamp-rocka. "To Ramona", izvedena poput pijanog tex-mex valcera, najavila je drukčiji nastavak; središnji dio nastupa odsviran je u zamjetno ležernijem, mekšem, lepršavijem i izrazito melodičnom country-swing raspoloženju.
Završnica, začeta s "Highway 61", ponovno žešća; bliža rockabillyju i boogie-woogieju. Prije godinu i pol u Münchenu djelovao je vatreno. U Grazu prije nekoliko godina bio je nervozan. U petak, u Milanu, bio je cool i ležeran poput kakvog iskusnog švalera koji metaforički rečeno - zna da se na njegovoj hotelskoj terasi još uvijek izvode najbolji šlageri u gradu.
Čak i ako je njegov glas grub poput šmirgl-papira, a njegova pojava i život nalik starim folk, country i blues majstorima koji pozornicu napuštaju tek kad ih Bog pozove na rendez-vous. U tome je i ključ njegove ponovne modernosti.
Nakon milanskog koncerta - zasnovanog na starim raskrsnicama countryja, jazza i bluesa - posve mi je postalo jasno i to zašto je (pret)prošle godine na nekoliko nastupa, kao predizvođača, pozvao starog country kantautora Merlea Haggarda. Dylan se već koncem 60-ih upustio u country, no početkom 70-ih njih su dvojica ipak stajali na dijametralno suprotnim političkim stajalištima.
Danas je očito kako su i njihove glazbene ideje i pogledi na svijet bliski. Obojica, iako politički neistomišljenici, ipak žale za vremenima u kojima su automobili bili trajniji, ljudi bili spremni boriti se za velike političke i socijalne ideje. Znalo se tada tko je lijevo, a tko desno, tko za radničku klasu, a tko protiv nje. Nisu, tek tako, "Workingman's Blues Part 2" s novog Dylanovog albuma i 40 godina stara Haggardova "Workin' Man Blues" nazvane i impostirane gotovo identično.
Prije 40 godina smatrali su ga propovjednikom i vizionarom, a gotovo je toliko prošlo i otkako je postao otpadnik generacije kojoj je odbio biti Mesijom. Danas je ponovo "hip & cool". I to kao tradicionalist, mudrac i veliki country & blues stilist zadivljujućeg znanja o srži glazbe i svijeta.
Uživo i na posljednja tri albuma s fascinantnom lakoćom, zabavno i maštovito, revitalizirao je i modernizirao žanrove koje - pogrešno - mnogi smatraju arhaičnima. Premda star, naboran, glasa nalik samrtnom hropcu i fiksiran na svoje heroje iz prošlosti, njegovi tanki, pažljivo podšišani brkovi i živahne oči ispod kaubojskog šešira zagonetno nam se smiješe s naslovnih stranica raznih svjetskih magazina, a "Modern Times" je remek-djelo prve dekade 21. stoljeća i potvrda njegove i modernosti rocka.
Aleksandar Dragaš
Još jedan dokaz da je Dylan, čiji se lik kočoperio s loše dizajniranh majica sumnjive kvalitete - okačenih na brojnim štandovima ispred dvorane - opet "in". Ipak, tapkaroši ispred Foruma nešto su i spuštali cijene jer dvorana za 16.000-17.000 posjetitelja ipak nije bila rasprodana.
Točno u devet ugasili su svijetla i na pozornicu su izašli članovi banda, a za njima i Dylan. Oni u sivim odijelima i s crnim šeširima ravnog oboda, a on u crnom, usko krojenom kaubojsko-zoroovskom odijelu s bijelom prugom na hlačama, bijelim koncem na reverima i bijelim šeširom ravnog oboda.
Prava gospoda. Umjetnici starog kova. Lisci koji znaju sve tajne zanata i korjenskih žanrova popularne glazbe koje su prije Drugog svjetskog rata postavili Louis Armstrong, Jimmie Rodgers, Robert Johnson, Charley Patton, Bukka White, Blind Lemon Jefferson i Woody Guthrie, a potom i Hank Williams, Elvis, Little Richard i Johnny Cash.
Već prvom pjesmom - nonšalantno postavljenom "Cats In The Well" - dano nam je do znanja kako ćemo još jednom putovati začudnim glazbenim vremeplovom kroz gotovo već zaboravljene, ali šarmantno redizajnirane i modernizirane glazbene stilove u koje Dylan vješto i maštovito preodijeva svoje dobro poznate pjesme.
Djelomice je milanski nastup bio nalik münchenskom koncertu otprije godinu i pol, ali bilo je i razlika. Dylanov band - Tony Garnier (bas), George Receli (bubnjevi), Stu Kimball (gitara), Denny Freeman (gitara) i Donnie Herron (steel gitara, violina, mandolina) - ostao je isti, no aranžmani su ponovno donekle izmijenjeni, odnosno usklađeni s osnovnim tonom albuma "Modern Times" kojeg je Dylan snimio sa spomenutim sastavom.
Na prvih pet pjesama Dylan je svirao električnu gitaru da bi se tek na "Rollin' And Thumblin'"preselio za orgulje i električni piano od kojih se do kraja koncerta, čak i za vrijeme sviranja usne harmonike, više nije odvajao.
Malo je, uz zamjetan smješak, za orguljama migoljio ramenima, pa se može reći kako nas je počastio "plesom", rječitijim od Jaggerova optrčavanja stadionskih pozornica. A, troje dvadesetineštogodišnjaka do mene zapalilo džoint i poskrivečki puše. Prije 30 godina nitko se na tako nešto ne bi ni osvrnuo, a sada svi zurimo u mraku da ne bi došli redari. Ne zato što oni puše marihuanu, nego zato što je u dvorani zabranjeno pušenje.
A, uz dim eto i porcije ćoškastog twang-rocka, iščašenog rockabillyja, potrganog blues-rocka, veselog boogie-stompa i blatnjavog swamp-rocka. "To Ramona", izvedena poput pijanog tex-mex valcera, najavila je drukčiji nastavak; središnji dio nastupa odsviran je u zamjetno ležernijem, mekšem, lepršavijem i izrazito melodičnom country-swing raspoloženju.
Završnica, začeta s "Highway 61", ponovno žešća; bliža rockabillyju i boogie-woogieju. Prije godinu i pol u Münchenu djelovao je vatreno. U Grazu prije nekoliko godina bio je nervozan. U petak, u Milanu, bio je cool i ležeran poput kakvog iskusnog švalera koji metaforički rečeno - zna da se na njegovoj hotelskoj terasi još uvijek izvode najbolji šlageri u gradu.
Čak i ako je njegov glas grub poput šmirgl-papira, a njegova pojava i život nalik starim folk, country i blues majstorima koji pozornicu napuštaju tek kad ih Bog pozove na rendez-vous. U tome je i ključ njegove ponovne modernosti.
Nakon milanskog koncerta - zasnovanog na starim raskrsnicama countryja, jazza i bluesa - posve mi je postalo jasno i to zašto je (pret)prošle godine na nekoliko nastupa, kao predizvođača, pozvao starog country kantautora Merlea Haggarda. Dylan se već koncem 60-ih upustio u country, no početkom 70-ih njih su dvojica ipak stajali na dijametralno suprotnim političkim stajalištima.
Danas je očito kako su i njihove glazbene ideje i pogledi na svijet bliski. Obojica, iako politički neistomišljenici, ipak žale za vremenima u kojima su automobili bili trajniji, ljudi bili spremni boriti se za velike političke i socijalne ideje. Znalo se tada tko je lijevo, a tko desno, tko za radničku klasu, a tko protiv nje. Nisu, tek tako, "Workingman's Blues Part 2" s novog Dylanovog albuma i 40 godina stara Haggardova "Workin' Man Blues" nazvane i impostirane gotovo identično.
Prije 40 godina smatrali su ga propovjednikom i vizionarom, a gotovo je toliko prošlo i otkako je postao otpadnik generacije kojoj je odbio biti Mesijom. Danas je ponovo "hip & cool". I to kao tradicionalist, mudrac i veliki country & blues stilist zadivljujućeg znanja o srži glazbe i svijeta.
Uživo i na posljednja tri albuma s fascinantnom lakoćom, zabavno i maštovito, revitalizirao je i modernizirao žanrove koje - pogrešno - mnogi smatraju arhaičnima. Premda star, naboran, glasa nalik samrtnom hropcu i fiksiran na svoje heroje iz prošlosti, njegovi tanki, pažljivo podšišani brkovi i živahne oči ispod kaubojskog šešira zagonetno nam se smiješe s naslovnih stranica raznih svjetskih magazina, a "Modern Times" je remek-djelo prve dekade 21. stoljeća i potvrda njegove i modernosti rocka.
Set lista, Milano, 27. 4. 2007.1. Cat's In The Well2. It Ain't Me, Babe 3. Just Like Tom Thomb's Blues 4. It's Alright Ma, I'm Only Bleeding 5. To Ramona 6. Rollin' And Thumblin' 7. Spirit On The Water 8. Stuck Inside Of Mobile With The Memphis Blues Again 9. Desolation Row 10. I'll Be Your Baby Tonight 11. When The Deal Goes Down 12. Most Likely You Go Your Way And I'll Go Mine 13. Nettie Moore 14. Highway 61 Revisited 15. Like A Rolling Stone 16. Thunder On The Mountain 17. All Along The Watchtower |
Aleksandar Dragaš
Broj preporuka: 0
ZA FRANKFURTER ALLGEMEINE
Novi srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić: Vukovar je bio srpski grad i Hrvati se nemaju zašto vraćati u njega
JOŠ JEDAN SKANDAL U ORUŽANIM SNAGAMA
Dobili rješenje za invalidninu pa ostali u vojsci još 12 godina uz astronomske dodatke na plaću!
NAKON ŠTO JE UBIO POLITIČARA NAZVAO PRIJATELJA
