Još će jednom, nakon onog spektakularnog ulaska u Sabor, mladi Mesić izazivati svoju političku sudbinu i upustiti se u avanturu zbog koje će ga, na govoru u Vranju, prozvati i Josip Broz Tito, optužujući ga da “tamo neki predsjednik jedne male općine u Slavoniji” pokušava restaurirati kapitalizam. Naime, tih godina komunistička je država, da bi ograničeno omogućila privatnu inicijativu i koliko-toliko dala injekciju zapošljavanju i poticaj posrnulom gospodarstvu, dopustila stvaranje takozvanih GG poduzeća, odnosno tvrtki koje su mogle osnovati grupe građana, pa im otuda i ona kratica GG.

Mesić je to shvatio ozbiljno. S lokalnim orahovičkim električarom, koji je imao privatni obrt i nešto kapitala, Stjepanom Vebleom, počeo je dogovore oko osnivanja tekstilne tvornice koja bi zapošljavala žene orahovičke općine. Kupili su neke rashodovane tkalačke strojeve u Paraćinu, montirali ih u napuštenim halama koje su ranije služile za predvojničku obuku, a tada zjapile prazne, no kad je tvornica trebala početi s radom, digla se velika politička prašina.

Velika afera

Optužili su Stipu - i to ne samo lokalni partijski komitet koji ga je bio sit još zbog one kandidature za Sabor, već je afera poprimila i republičke razmjere, pa je tako dospjela i do Tita. Grijeh je bio smrtni: kani u Orahovicu uvesti kapitalizam, pa je sve, naravno, bilo obustavljeno, a neku vrstu stečaja proveo je tadašnji sudac Općinskog suda u Orahovici, Milan Šimić. On objašnjava kako je to izgledalo: “Kad je zabranjen rad tvornice, trebalo je provesti nešto slično stečaju i sjećam se da smo oglasili prodaju strojeva, ali kao staro željezo, jer ih kao strojeve nitko nije htio kupiti. Znam da je za ponudu bila zainteresirana našička Obnova, ali i neki iz istog onog Paraćina iz kojeg su ti strojevi bili dovezeni. Direktor našičke Obnove prepustio im je posao, no oni su, po cijeni starog željeza, kupili samo tri stroja koja su još nešto vrijedila”.

Pokušaj “uvođenja kapitalizma u Općinu Orahovica” te burne 1968. godine, kada je Tito u svom govoru prozvao Mesića, definitivno je zaustavljen. No, Mesić nije mirovao. Akademik Dušan Bilandžić, koji Mesića poznaje još od vremena dok je ovaj bio dijete, te osobito kasnije, s kraja šezdesetih, ovako će danas portretirati politički profil Mesića iz tog vremena: “Mesićeva psiha, njegov mentalitet i karakter odudarali su od poznatih stereotipa o komunistima. Komunisti su uvijek malo namrgođeni, u pravilu ljuti, drže se prilično distancirano.

Omogućio rad baru

Mesić je, međutim, narodnjak. Uvijek mi je više sličio, po mentalitetu i političkim nazorima, na lijevog HSS-ovca, sindikalistu, na čovjeka koji nikada nije dopustio da mu ideologija sputava misao i određuje smjer. On je u tom pogledu posebna osoba. Jednom je Kardelj rekao za Tita da je njegova snaga u njegovim instinktima. Kad se kaže instinkti, emocije, obično se misli da je to nešto drugorazredno, primitivno. Međutim, Mesić je toliko uravnotežen, toliko prirodan i normalan da ni jedna ideologija nije mogla u njemu zavladati u toj mjeri da potisne ono što se zove prirodno razumijevanje vremena i ljudi. On je čovjek prakse, empirije, iskustva, čovjek instinkta.”

Kao predsjednik Općine Mesić je omogućio rad prvoga noćnog bara, kakav je u tom dijelu Hrvatske tada postojao još samo u mjestašcu Sveti Ivan Žabno, između Križevaca i Bjelovara. Taj, nadaleko poznati orahovički noći bar, zvao se Mik-Mak, vodio ga je Osječanin Željko Salopek, zvani Keka, a poslije ponoći ondje je bilo vrlo uzbudljivo - tada bi stanovita mlađahna dama, umjetničkog imena Đurđa, kojoj bi se povremeno pridružile još neke slobodnije djevojke, izvodila striptiz. I predsjednik Općine, Stjepan Mesić, kojemu kavane nisu bile strane, znao je onamo zalaziti, a ponekad dovoditi i svoje zaprepaštene goste.

“Jednom kad je Stipe onamo poveo svog kolegu, jednoga hrvatskog gradonačelnika, ovaj se u početku sablažnjavao da takvo što uopće može postojati u socijalizmu, ali kad mu se striptizeta Đurđa približila i nježno mu šapnula u uho zamolivši ga da joj pomogne otkopčati grudnjak, oslobodio se ideoloških predrasuda i rado je, s veseljem, ispunio njenu molbu”, sjeća se tih uzbudljivih orahovičkih dana Milan Šimić.

Podrška ‘proljeću’

Mesićev bratić Tomislav Perković, koji je u Orahovici dugo radio kao vozač Hitne pomoći, o tome mi je pričao još u veljači 2000. godine, neposredno nakon što je Mesić izabran za predsjednika Republike: “Odnekle sam se vraćao s puta pa sam svratio u Mik-Mak gdje je Stipe sjedio u nekom prilično raspoloženom društvu. Kad me upoznavao s damama koje su bile za istim stolom, predstavio me kao svog bratića, iskusnoga ginekologa. Jedna od njih odmah je počela dogovarati pregled, a ja sam ruke držao ispod stola, da mi ne vidi žuljeve i hrapave, ispucale prste, s tragovima motornog ulja ispod noktiju, jer takve ruke, za razliku od mehaničarskih, kakve su bile moje, nisu baš svojstvene ginekolozima.”

Sav taj sitni prkos vlasti, da je ostalo samo na tome, Mesića zacijelo ne bi uvalio u probleme koji su ubrzo uslijedili, a posve sigurno ne bi ga koštao zatvora da se nije priklonio tadašnjem partijskom rukovodstvu Hrvatske, Savki Dapčević Kučar i Miki Tripalu. Početkom sedamdesetih, u vrijeme ozbiljnih problema u Jugoslaviji, kada je sve teže bilo držati na okupu Federaciju, Tito je odlučio olabaviti centralizam Beograda i dati više samostalnosti tadašnjim republikama i pokrajinama. U Centralnom komitetu SKJ dogovoren je okvir promjene Ustava, pa su u “široku javnu raspravu” pušteni tzv. ustavni amandmani kako bi “radni ljudi i građani” o njima dali svoje mišljenje. Hrvatsko partijsko rukovodstvo ocijenilo je da tu priliku treba iskoristiti za dobivanje što je moguće većeg stupnja autonomije, pa su se, u sklopu Saveza komunista Hrvatske, a još više izvan njega, pogotovo u sklopu Matice hrvatske, stidljivo, a onda sve otvorenije, pojavile ideje o hrvatskoj državnosti, koje su ubrzo počele spominjati i Hrvatsku kao nezavisnu državu.

Mesić je u to vrijeme, početkom sedamdesetih, kao mladi predsjednik Općine Orahovica sudjelovao na brojnim osnivačkim skupštinama Matice hrvatske diljem Slavonije, a na mnogim skupovima je i govorio. Njegovo tadašnje političko djelovanje dâ se prilično dobro rekonstruirati temeljem dokumenata iz istrage, optužnice koje će protiv njega biti podnesena i na osnovu izjava tijekom suđenja na Okružnom sudu u Osijeku gdje će odgovarati za zločin protiv naroda i države.

Domoljubni zanos

Umirovljeni požeški novinar Ivan Jakovina sjeća se svoga prvog susreta s Mesićem koji se zbio u to burno vrijeme, krajem rujna 1971., u Orahovici, na skupu na kojem je govorio i Mika Tripalo. Jakovina kaže da je tada bio Mesićev politički istomišljenik, a u Orahovicu je došao kao novinar, kako bi za Požeški list zabilježio taj događaj. “Sve se odvijalo u domoljubnom zanosu, uobičajenom za razdoblje Hrvatskog proljeća”, govori Jakovina i dodaje kako je fotograf Ivica Plovanić sve brižljivo snimao pa su sudionici skupa nestrpljivo čekali fotografije. “No, prilikom razvijanja filma razvijač je bio zamijenjen vodom, tako da od slika nije bilo ništa. Svi smo bili beskrajno nesretni, a naročito je tužan bio fotograf koji je snimao i razvijao film. Uskoro se taj kiks pokazao kao prednost - kako nije bilo slika, neki su se ljudi spasili progona”, prisjetio se Jakovina.

Ipak, ono što nije zabilježila fotografska kamera dojavili su razni doušnici, pa je Služba državne sigurnosti prilično dobro znala što se događalo na takvim skupovima. Tako je zabilježen Mesićev pozdravni govor na osnivanju pododbora Matice hrvatske u Našicama, 12. ožujka 1971. godine, gdje mu je Udba, među ostalim, zamjerila što je stao u obranu Mike Tripala i Savke Dapčević Kučar, koje su tada, kako je govorio Mesić, napadali mnogi kojima oni smetaju. “Podmeću se hrvatskom rukovodstvu veze s emigracijom, podmeću se veze hrvatskom rukovodstvu s ruskim rukovodstvom. Da bi se opravdao napad na to (hrvatsko) rukovodstvo, da bi se smijenilo to rukovodstvo, poduzima se sve, ali to rukovodstvo kao i ovaj narod ne mogu smijeniti. Ovaj naš kurs kojim smo krenuli i ovaj novi hrvatski preporod je kao parni valjak. On ide kao rijeka bez povratka i svaki onaj tko stane pred njega bit će pregažen”, vjerno su zabilježili operativci Udbe.

Udbine bilješke

Mjesec dana kasnije, opet na skupu Matice hrvatske, ali ovaj put u Iloku, 25. travnja, Udbini doušnici dojavili su kako je Mesić rekao “da se više neće roditi Đilas, koji je kao vođa naše delegacije putovao u Mađarsku odmah poslije Drugoga svjetskog rata i izjavio mađarskim vlastima da je hrvatski narod nanio nepravdu mađarskom narodu”, te potom dodao kako će “Hrvatska biti slobodna, socijalistička, bilo to njima pravo ili ne”.

Da se pratio svaki korak tadašnjeg predsjednika Općine Orahovica vidljivo je i iz zabilješki kako je “Mesić posjećivao Veselicu Marka, Đodana i druge, ali je nepoznat razlog njihova kontaktiranja”. Zabilježeno je i kako je Mesić “i nakon što je osuđen Veselica Marko” unatoč tome, “u društvu istomišljenika u tri navrata slušao njegov snimljen govor na osnivanju pododbora ogranka Matice hrvatske u Valpovu. Govor je slušan na jezeru u Slavonskoj Orahovici”. I opet bilješka: “Ovaj govor reproduciran je na jezeru u Sl. Orahovici na inicijativu Mesića pred instruktorima za popis stanovništva”.

Nacionalističke pjesme

U jesen 1971. godine zabilježen je još jedan krimen tadašnjeg predsjednika Općine Orahovica. Pozvao je, naime, “bez znanja društveno-političkog rukovodstva Sl. Orahovice” delegaciju partijskog rukovodstva Imotskog te predsjednika tamošnje općine i šefa policije. U zabilješci stoji: “Inače, ovo rukovodstvo iz Imotskog poslije XXI. Sjednice CK SKJ je osuđeno kao kontrarevolucionarno. U zdravici koju je održao Mesić delegaciji iz Imotskog između ostalog je rekao: ‘Orahovica i Imotski moraju biti u dobrim odnosima, jer rade na istom valu i istoj valnoj dužini.’ Prilikom večere u Hotelu Ružica grad u Orahovici, delegaciji iz Imotskog naručivane su pjesme nacionalnog karaktera, kao ‘Vilo Velebita’, ‘Ustaj bane’ i dr., nakon čega je jedan od gostiju rekao da je Orahovica otišla mnogo dalje, jer da se kod njih takve pjesme za sada ne pjevaju.”

U ožujku 1971. godine dojavljeno je Udbi da je Mesić, govoreći u Čačincima, rekao kako je diplomatski predstavnik u SR Njemačkoj “poslao depešu Saveznoj vladi o povezanosti hrvatskog rukovodstva s emigracijom” te dodao da je “taj predstavnik nažalost Hvat, ali da ‘oni’ takve Hrvate nazivaju janjičarima.”

“U drugoj polovini siječnja 1971. godine u gostionici Grudnjak nalazili su se Mesić Stjepan, Pernar Franjo i dr. iz Orahovice”, dojavio je doušnik Udbe, što je ostalo zabilježeno. “Mesić je kod pjevačice i glazbe naručivao pjesme ‘Vilo Velebita’, ‘Ustani bane’ i druge nacionalnog karaktera. U ovoj radnji našao se i Tanacković Milan iz Našica, pa kad je čuo ove pjesme, pozvao je pjevačicu i dao joj 100 dinara da otpjeva deset pjesma iz narodnooslobodilačkog rata. Kada je pjevačica otpjevala treću pjesmu, Mesić ju je pozvao k sebi i tražio da prekine s tim pjesmama i da dalje pjeva njegovom društvu ‘Ustani bane’ i druge. Tanacković je radi ovoga prigovorio, a Mesić mu je rekao: ‘Ti odlazi u Srbiju i tamo komanduj, ovo je slobodna Hrvatska i ovdje ja komandujem, gade jedan.’

Sve te bilješke Udbinih agenata i doušnika, koji su u to vrijeme poput sjenke pratili svaki Mesićev korak, uredno su zabilježene i pretočene u krivičnu prijavu temeljem koje će mu se ubrzo suditi za zločin protiv države i naroda.

“I zato mi smeta kad danas Miroslav Tuđman okolo priča kako je vidio moju presudu i kako ja nikada nisam bio suđen za politički delikt”, požalit će se Mesić dok sam s njim razgovarao potkraj siječnja ove godine u njegovu predsjedničkom uredu na Pantovčaku.