Erotika je, po nekim definicijama, estetska usredotočenost na žudnju. Postoje i brojne druge definicije, koje mi se čine neprikladnijima.
Kao što je poznato, “nada umire zadnja”, ali i kad je zadnja nada mrtva, žudnja ostaje živa, jer ne zna umrijeti, kao ni ina čežnja.
Žudnja, naime, nije puka spolna želja (požuda, libido), niti je puki nagon posjedovanja (pohlepa), iako s njima zna koincidirati. Pornografija apelira na libido, a na nagon za posjedovanjem računa tržište seksa (od prostitucije do veza iz interesa, makar okrunjenih brakom). Na žudnju pak apelira erotika, nudeći joj dojam lijepoga kao poticaj mašti.
Za razliku od spomenutih nagona (poput požude i pohlepe), manje ili više instrumentaliziranih, erotika apelira izravno na najtrajniju i jedinu istinski ljudsku erogenu zonu: na korteks velikog mozga, koji nas najviše razlikuje od drugih bića, čak i od onih s kojima dijelimo 96 posto našega genoma.
Upravo zato što nije izravna funkcija nagonâ koje imaju i drugi sisavci, odnosno ini kralježnjaci, definicija erotike i erotičnosti ovisi o čovjekovu društvenom biću: neki crtež ili neki stih može se doimati erotično u nekom trenutku ili na nekoj točki, nekome čak i opsceno, a posve obično ili akademski dosadno u drugim uvjetima.
“Erotika” je u hrvatskome posuđenica, internacionalni grecizam, imenica izvedena iz pridjeva “érotos” (koji se odnosi na ljubav, ljubavan), izvedenoga iz imenice “éros (gen. érotos)” (ljubav, žudnja, usp. imena Eros, Erazmo), od glagola “erásthai” (žudjeti, voljeti), nejasna podrijetla.