Lutrija je igra na sreću u kojoj igrači kupuju numerirane srećke, a dogovoreni dobitak pripada vlasniku srećke čiji broj je izvučen.
Lutrijom se naziva i poduzeće koje organizira lutriju, a eventualno i druge igre na sreću (u Hrvatskoj: Hrvatska lutrija). Igre na sreću u nekim državama su zabranjene, a u većini inih su državni monopol, ustupan poduzeću uz koncesiju. Od ukupnog utrška određen postotak pripada državi, određen koncesionaru, a samo se ostatak pretače u nagrade. Stoga je država siguran dobitnik, a koncesionar prilično siguran (ako ga ne vode ili posve nesposobni, ili posve bezobzirni lopovi). Glavni zgodici se posreće rijetkima (šanse uglavnom od 1:10.000 do 1:100.000.000), ali mogu biti veoma visoki (365 milijuna dolara u Americi, 147 milijuna eura u Italiji). Golema većina igrača je u sigurnom ali malom gubitku.
U Hrvatskoj je davno skovana nepristojna izreka da je lutrija “porez na bedake”.
Prvi podaci o lutriji bilježe se u Kini za dinastije Han, otprilike 205-187 pr. Kr., vjerojatno radi financiranja masovnih radova. U Evropi prvu lutriju organizirao je u Milanu 9-I-1449 bankar Cristoforo Taverna radi financiranja rata protiv Mletaka. “Lutrija” je galicizam (> “lotterie”).
U osnovi je franačka riječ “lot” (baština, sudbina; sekundarno: ždrijeb, starosaksonski “hlot”, staronorveški “hlutr”, starogermanski “*khlutom”, nepoznata podrijetla), preuzeta u francuski (“lot”), pa u talijanski, gdje je “lotto” bio naziv igre izvlačenja 5 dobitnih od 90 brojeva.
Po pobjedničkim uzvicima zove se i “tombola” ili “bingo”.