Berlinska povjesničarka Monika Tatzkow već godinama pokušava ući u trag umjetninama otetima za vladavine nacista . Njezina istraživanja vode je u muzeje i domove ne samo po cijeloj Njemačkoj nego i diljem svijeta.
Ovih je dana Tatzkow vrlo tražena. Telefon u njezinu uredu u Berlinu stalno zvoni. Većinom su s druge strane linije mediji. Taj medijski interes 59-godišnja povjesničarka može zahvaliti senzacionalnom otkriću u Münchenu. Tamo je, u stanu 79-godišnjeg umirovljenika Corneliusa Gurlitta, takoreći slučajno, pronađena zbirka od oko 1400 djela koja je do veljače 2012. desetljećima čuvana u tajnosti.
Nakon toga za nju su znale samo njemačke vlasti, a one su o njoj mjesecima šutjele. Otprije nekoliko dana za njezino postojanje napokon zna i javnost. Ali, poznato je zapravo još jako malo. Zna se da je riječ o djelima izuzetne vrijedosti ( Chagalla, Dixa, Liebermanna, Matissea...) - “vrijednima više od milijardu eura”, govorilo se u vijestima - ali ona je zapravo, kažu stručnjaci, neprocjenjiva.
Zakon iz 1938.
Poznato je i da su otkrivena djela nasljedstvo Gurlittova oca Hildebranda (1895. - 1956.), povjesničara umjetnosti, kolekcionara i trgovca umjetninama kojem su nacisti dali u zadatak da proda djela iz zbirke tzv. izopačene umjetnosti (Entartete Kunst). Radi se o modernoj umjetnosti koja se nije poklapala s nacističkim idealom ljepote i shvaćanjem umjetnosti. Za nacionalsocijaliste su “izopačena” bila djela ekspresionista, dadaista, nadrealista… Kao ruglo su ih izložili na jednoj izložbi u Münchenu 1937. godine.
Hitler na izložbi "izopačene" umjetnosti
Već 1938. donijeli su Zakon o zapljeni tvorevina izopačene umjetnosti, kojim im je omogućeno da ta djela “legalno” konfisciraju od njihovih vlasnika - bez obeštećenja. Taj podatak važan je za otkriće u Münchenu jer on ima značajnu ulogu u pitanju kome zapravo pripadaju djela pronađena u Gurlittovu stanu - a time i veliko bogatstvo. Po svemu sudeći, njegova se kolekcija sastoji od djela iz zbirke “Izopačena umjetnost”, zatim djela koja se smatraju umjetničkim blagom koje su nacisti oteli židovskim vlasnicima ili ih prisilili da ga prodaju daleko ispod njegove prave cijene (Beutekunst, Raubkunst), ali i djela koja nemaju veze s nacističkim progonima. Upravo to nalaz u Münchenu čini toliko pravno složenim.
Moniki Tatzkow ovaj je problem itekako poznat. Ona je posredovala u brojnim slučajevima sporova oko vlasništva otetih umjetnina, vodi privatni institut koji se bavi zahtjevima za povrat imovine otuđene vlasnicima za vrijeme nacionalsocijalizma, autorica je više knjiga i publikacija na ovu temu. Njezina knjiga “Nazi Looted Art”, objavljena 2007., izazvala je velik interes javnosti jer se radilo o prvom “priručniku” te vrste, u kojem je na više od 500 stranica dokumentirano više od 100 konkretnih slučajeva, kao i pravna situacija u pojedinim zemljama. Zajedno sa svojim partnerom, pravnikom Gunnarom Schnabelom, na njoj je radila osam godina.
Tatzkow je nakon potpisivanja Washingtonske deklaracije sudjelovala i u prvoj akciji povrata neke od umjetnina koje su oteli berlinski muzeji. Bio je to jedan Van Goghov crtež, nekad vlasništvo židovskog kolekcionara Maxa Silberberga deportiranog u Auschwitz, gdje je i umro. Izgubljene su slike, kaže Monika Tatzkow, uvijek i svjedočanstva o izgubljenim životima i sudbinama. U intervjuu za Jutarnji list govori o značenju senzacionalnog otkrića u Münchenu, o porijeklu djela pronađenih u stanu 79-godišnjeg umirovljenika i razlozima zbog kojih su njemačke vlasti šutjele o otkriću.
- U najgorem slučaju može se dogoditi da obitelj Gurlitt kaže: ‘Za nas ne vrijede međunarodni sporazumi i mi ćemo zadržati ta djela’ - smatra dr. Tatzkow i objašnjava da bi to bilo zakonski utemeljeno. - Ovakvih otkrića bit će još - tvrdi ona.
Zbirka bankara
Vijest o otkriću neprocjenjivo vrijedne kolekcije u Münchenu odjeknula je poput bombe u medijima. Koliko je vas iznenadila?
- I mene je vijest o tom otkriću prilično iznenadila iako se u upućenim krugovima već govorilo o tome da još negdje postoje neotkrivena djela zaplijenjena u okiru akcije ‘Izopačena umjetnost’ koja su je preživjela. No, i ja sam o konkretnom slučaju zbirke Gurlitt doznala tek iz medija.
Vi ste izvrsno upoznati s tematikom otetih umjetnina, stalno ste im, takoreći, na tragu. Jeste li ovakvo što smatrali mogućim - nakon toliko godina, desetljeća?
- Jesam. Načelno me ne čudi da su takva otkrića moguća, jer sam to već doživjela prije desetak godina, kada je otkriveno gotovo 60 djela iz jedne židovske zbirke, i to u fundusu jednog muzeja. Njima se bio potpuno izgubio trag. I tu se radilo, između ostalog, o izuzetno vrijednim djelima koja su slovila za blago izgubljeno i nestalo u ratnom vihoru. Radilo se o zbirci židovskog bankara Maxa Steinthala koji je živio u Berlinu i imao veliku zbirku. Ona je raznoraznim putevima stigla u Dresden i tamo neotkrivena čamila 50 godina u muzejskom podrumu.
Znači, moglo bi se dogoditi da u budućnosti bude još takvih otkrića?
- Svakako se to može događati i u budućnosti - i kad su u pitanju pojedina djela i kad je riječ o većem broju umjetnina.
Svi pričaju i pišu o ‘senzacionalnom otkriću’ u Münchenu. No, što ono zapravo znači, što će se dogoditi s otkrivenim djelima, tko će od njihova otkrića imati najviše koristi?
- Riječ o doista fenomenalnom otkriću. Prije svega je sjajna, jedinstvena i divna spoznaja da djela za koja se vjerovalo da su nepovratno uništena ipak još postoje, da se uživo mogu vidjeti djela koja su nam dosad bila nepoznata, odnosno od kojih smo imali - ako smo išta od njih imali - samo crno-bijele fotografije. Sada ih možemo vidjeti i uživati u originalima i to je, iz perspektive povijesti umjetnosti, veličanstven događaj. Sjajno je i da postoji pisana dokumentacija o zbirci iz koje ćemo vjerojatno dobiti još puno zanimljivih informacija. Što će se, pak, dogoditi s pojedinim djelima, nitko još ne zna, niti to može znati.
Što će učiniti Gurlittovi
Kako izgleda uobičajena procedura u ovakvim slučajevima?
- Budući da je ovdje riječ o mješavini djela različitog porijekla, prije svega treba utvrditi odakle potječu. Neka od njih potekla su iz nacionalsocijalističkog projekta ‘Izopačena umjetnost’, u kojem su 1937. godine zaplijenjena djela iz njemačkih muzeja. Ta je djela njemačka država kasnije, pod Hitlerovom vladavinom, prodala, primjerice kolekcionaru Hildebrandu Gurlittu.
Pravno gledano, ta djela pripadaju obitelji Gurlitt i ako nema nekih drugih obiteljskih razloga, dogovora i podjela, ona bi trebala i ostati u njihovu posjedu. Naravno, i ako ne postoje neki drugi pravni razlozi zbog kojih bi im bila oduzeta. Prema važećim zakonima o restituciji, odnosno povratu zaplijenjenih umjetnina u doba nacionalsocijalizma, nekadašnji vlasnici nemaju pravo tražiti njihov povrat. Dio umjetnina - što je već također poznato - potječe iz privatnih zbirki židovskih obitelji koje su nasilno otuđene, koje im je Gestapo oteo ili ih prisilio na prodaju. Za njih bi trebalo pronaći pošteno i pravedno rješenje, tako da završe tamo gdje moralno pripadaju. A tu se traži angažman i dobra volja svih aktera.
Sigurno će se naći nasljednika koji će tražiti da im se ona vrate, pozivajući se na Washingtonske principe i Deklaraciju Savezne Republike Njemačke, ali ti se dokumenti odnose na službene institucije, a ne privatne osobe. U najgorem slučaju može se dogoditi da obitelj Gurlitt kaže: za nas ne vrijede ti međunarodni sporazumi i mi ćemo zadržati ova djela. Ali, Gurlittovi onda moraju računati na to da ih na legalnom tržištu nikada neće moći prodati, jer je tamo moralni aspekt važan i kupci će htjeti znati porijeklo umjetnina koje kupuju.
...