Karamarko je taj koji bi trebao uvjeriti Platinija da njegovi birači žele nogomet

Nek’ nas izbace! Neka nam! Da barem ne igramo na Euru! - tako sam, na zgražanje muškog člana obitelji, siktala od muke u svoja četiri zida frustrirana što se, zbog nekog idiota koji je na travnjaku poljudskog stadiona narisao kukasti križ, moja zemlja opet spominje u svim svjetskim medijima kao mjesto na globusu u kojemu se veliča fašizam. Zar već nije bila dovoljna sramota što se utakmica protiv Italije igrala bez publike, a stadion bio prazan po kazni radi grupe kretena koji su na prethodnoj utakmici s Norveškom s tribina urlali “Za dom spremni”? Očigledno nije. Jer oni koji uzvikuju ustaške pozdrave, crtaju svastike i dižu desnicu u zrak nikada neće doći toliko k pameti da bi se posramili zbog svoje gluposti, dok su ekipi koja vodi Hrvatski nogometni savez obrazi tvrdi kao džon. Zato se događa incident za incidentom, i zato nitko iz HNS-a nije uočio svastiku na travnjaku, iako je bila iscrtana dva dana prije utakmice. A kako su to konstante, prva, emotivna reakcija mi je bila neka disciplinski sud Uefe strogo kazni HNS i hrvatsku reprezentaciju izbaci s Europskog prvenstva. Čini se da nema drugog načina da se barem čelnici Nogometnog saveza, ako već ne navijači i ustašofili, nauče pameti.

Problem je, međutim, što ovo nije samo priča o nogometu i što nije jedina posljedica nereda u nogometu i domaćem savezu atmosfera na utakmicama koja je takva da ni u ludilu na njih ne bih povela djecu. Nogomet je na svjetskoj razini najpopularniji sport i sve što se događa na stadionima, a jednako tako i sve drugo što je vezano uz nogomet, dopire do ušiju ljudi u svim kutovima kugle zemaljske. A tu spadaju incidenti veličanja fašizma, nacionalistički i rasistički ispadi. Oni se jednako percipiraju kao i asistencije Luke Modrića i golovi Ivana Rakitića, a o Hrvatskoj stvaraju sliku zatucane državice fascinirane nacizmom. A to je već ozbiljan politički problem. Ako disciplinski sud Uefe bude strog i HNS oplete kaznom izbacivanja Hrvatske s Europskog prvenstva 2016., kao država ćemo dobiti fašistički biljeg od kojega se nikada nećemo oprati.

Zato je Zoranu Milanoviću kao premijeru bila dužnost reagirati i sa svoje pozicije makar pokušati utjecati na disciplinski sud. Bez obzira na to koliko je pismo predsjedniku Europske nogometne organizacije Michelu Platiniju motivirano predizbornom kampanjom i nastojanjima da osvoji simpatije dijela birača, premijerova je dužnost boriti se za čist obraz države. Ako i ne postigne ništa, barem će ostati zabilježeno da je reagirao i ljudima iz Uefe pokušao objasniti da kreator svastike nema podršku navijača, da je to čin motiviran sukobima dijela navijača s HNS-om, da policija provodi istrage ne bi li otkrila autora. Ukazujući da bi najstrožom kaznom najviše stradao nogomet i hrvatska reprezentacija, a da bi navijači to teško primili, Milanović ustraje na tvrdnji da su Hrvati zakleti antifašisti. Pritom se poziva na Drugi svjetski rat i podatak po kojemu smo zemlja u kojoj se najviše stanovništva stavilo u obranu od fašista. S razlogom, jer kada bi izvlačio događaje iz novije povijesti, recimo zadnjih dvadeset godina, teško bi obranio tezu.

Sjetimo se svinjarije koju je preklani upriličio Josip Šimunić. Australski Hrvat koji zarađuje za život tjerajući loptu u najjačim nogometnim klubovima dao si je oduška na Maksimiru i nakon pobjede nad Islandom u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu prigrlio mikrofon, otišao na sredinu terena i povikao “U boj, u boj!” potom “Za dom!” i ushićeno slušao klicanje publike “Spremni!” Je li se to, zajedno sa Šimunićem, glasala antifašistička Hrvatska? Jesmo li doista zemlja koja je načisto s osudom nacističke ideologije ako u svakome gradu toleriramo grafite s nacističkom ikonografijom, ako na svaki koncert domaćih glazbenika koji mogu napuniti najveće dvorane dolaze fanovi s kapama koje krasi ušato U? Uostalom, nisu samo nogomet i koncerti pojave uz koje se veže koketiranje s nacizmom. Sjetimo se Ivice Kostelića koji je na vrhuncu karijere ispalio da se osjeća spremno kao njemački vojnik prije napada na Sovjetski Savez. Trebalo je vremena i vremena da sponzorima objasni što je mislio, odnosno da nije mislio prije nego što je otvorio usta, te javnih isprika da bi se prešlo preko incidenta.

I ne čudi da je sve to tako jer svaka politika kada je na vlasti tolerira ovakve ispade, dok se ona desnija u godinama oporbe njima hrani. HDZ vodi kampanju iz koje proizlazi da je najveće, zapravo jedino zlo Josip Broz Tito i komunističko naslijeđe. HDZ ne ističe da je problem veličanje fašizma, nego tvrdi da je istraga protiv braće Mamić politički motivirana. Zapravo bi Tomislav Karamarko trebao pisati Platiniju i posvjedočiti da i njegovi birači između fašizma i nogometa biraju ovo drugo.