Dan ili dva nakon što sam na sarajevskom festivalu vidio maestralni dokumentarac “Stop the Pounding Heart” (Zaustavi udare srca) režisera Roberta Minervinija, u hrvatskim sam novinama pročitao još jedan od tolikih polemičkih istupa kojima su se udruženja Vigilare i Grozd konfrontirali Jovanovićevu zdravstvenom odgoju. Tom prilikom kršćanske su udruge još jednom ponovile da roditelji najbolje znaju kako odgajati vlastito dijete te da se država ne smije uplitati u način na koji će to činiti.
Kuluče od jutra
Likovi filma “Zaustavi udare srca” sasvim bi se složili s tim slijedom argumenata. Naime, junaci Minervinijeva filma - obitelj Carlson - kršćanska su obitelj s dvanaestoro djece koji žive na farmi koza u sjevernom Teksasu. Leehane, Tim i njihovih dvanaestoro djece doista ne daju da se država petlja u njihov život. Djecu ne daju u školu jer bi tamo “potpali pod loše utjecaje”. Nastavu održavaju uz kuhinjski stol, a ta se nastava uglavnom sastoji od čitanja Biblije. Carlsonovi i njihova djeca, međutim, barem se u nečem razlikuju od tipičnih hrvatskih konzervativaca. Dok ovi preferiraju biti na državnoj brizi, Carlsonovi i njihova maloljetna djeca kuluče od jutra do sutra te proizvode kozji sin sa začinima koji prodaju na ekološkim tržnicama.
JOŠ UVIJEK NAJVEĆI FILMSKI DOGAĐAJ BIVŠE JUGOSLAVIJE Počinje Sarajevo Film Festival
Carlsonovi su junaci filma Roberta Minervinija, talijanskog redatelja koji je režiju studirao u SAD-u te se stalno nastanio u Teksasu. Svojoj novoj domovini Minervini je posvetio cijenjenu dokumentarističku trilogiju čija su prva dva dijela - “The Passage” i “Low Tide” - zaobišla Hrvatsku. Šteta bi bilo da se to dogodi i sa “Stop the Pounding Heart”, briljantnim filmom koji recenzenti uspoređuju s De Sicom i Bressonom.
Kako bi snimio “Pounding Heart”, Minervini je proveo nekoliko mjeseci u okružju obitelji Carlson, čiji su nazori i životni stil većini današnjih urbanih liberalnih Europljana šokantni. Za Leehane i Tima zabava (“fun”) je od vraga, u kući nema radija ni televizije, a djevojkama ne dopuštaju ni nevine izlaske s dečkima. Carlsonovi zaziru od medicine pa se porađaju kod kuće. Roditelji Carlsonove uče da se trebaju radovati bolesti, nesreći i nevolji jer su to zapreke koje Bog stavlja pred ljude sukladno svom planu. Eileen starije kćeri uči da je u Bibliji zapisano da se žena bespogovorno mora podvrgavati muškarcu. Trezvenjaci i nepušači, Carlsonovi bi se - ukratko - perfektno uklopili u neku islamsku talibansku zajednicu. Njihova krepost - međutim - staje kad je posrijedi oružje. Kratke i duge cijevi neprestano su uokolo, a u jednoj od ironičnih scena teksaški kršćanin trudnu ženu uči pucanju.
Gdje je priča
Iz ovog opisa dalo bi se zaključiti da se Minervini ismijava vlastitim junacima, no to ne može biti dalje od istine. U Sarajevu talijanski je režiser izjavio da film posvećuje ljudima koje je snimao, jer su mu oni “ponudili povjerenje, a on ga je uzvratio”. Ima nešto epsko i herojsko u tom svagdanu koji Minervini prati: hranjenju koza, liječenju infekcija i bolesti, prodaji sira i skute po tržnicama. Carlsonovi teško rade i žive pristojno, a glavna zabava za cure i dečke su rodeo i pucanje pištoljima u konzerve.
Minervini je od zemljaka De Sice i Zavattinija naučio da svaki neorealizam treba u nekoj točki “naći” priču i junaka. I Minervini je nalazi u Sari, 14-godišnjoj, najstarijoj kćeri Carlsonovih, koja kao najstarija već nosi dobar dio farme na plećima: odlazi na tržnicu, dezinficira rane na vimenima, hrani koze, kolči obor.
Stidljiva buntovnica
Sara se vrlo stidljivo zagleda u tek nešto starijeg jahača rodea. U jednom trenutku - tijekom tinejdžerske konverzacije koju “nevidljivi” Minervini snima poput muha na zidu - Sara se usprotivi prijateljicama koje žele brak i djecu i veli da joj se ne sviđa pomisao na udaju. U jednom trenutku Minervini kao da otkriva malu feminističku buntovnicu, pa od tog časa “Stop the Pounding Heart” počinje biti ponajviše film o Sari, film u kojem dominiraju dugi krupni planovi tinejdžerke koja po sav dan konjski radi i očito uviđa da živi život koji je za nju klopka. Sarina pobuna je - međutim - suzbijena u začetku. U posljednjem kadru filma djevojku vidimo odjevenu u dugu bijelu (očito svadbenu) opravu, kako stoji naslonjena na ogradu koju je iskolčila i zamišljeno gleda nekamo izvan kadra. Za nju je u 14. godini život definiran, a definirao ga je netko drugi.
Roberto Minervini sjajno je u svom filmu izbalansirao divljenje prema svojim herojima i kritiku njihova svijeta. On Carlsonove respektira. Daje im prostora da predstave vlastitu filozofiju. Dovede nas do točke da nam se čini kako protiv njihove tvrdoglave logike nemamo protuargumenata te da steknemo dojam da su oni u svom stabilnom, začahurenom i nepromjenjivom svijetu zapravo sretniji od nas. No, tada Minervini suptilno dolazi do one točke na kojoj svijet Carlsonovih pada - a to je mogućnost izbora. Nenametljivo ali potresno, Minervini ilustrira kako to izgleda kad roditelji odaberu život za svoje dijete i vlastitu ideologiju uspostave kao monopol. A ta tema - očito - nije tema samo teksaškog “Bible Belta” nego i tema nekih nama bližih zemalja i obitelji.