Već prije nego što se rat završio, sekretar komunističke omladine Rato Dugonjić predložio je da se organizira štafeta koja bi Titu bila predana za rođendan. U tome Tito nije imao nikakva početnog udjela, osim što je bio obaviješten i što se suglasio. A suglasili smo se i mi, ostali članovi Politbiroa: tko bi mogao - da ne kažem: tko bi se usudio - ne suglasiti s izrazima ljubavi i pažnje prema vođi oslobodilačkog rata i budućeg preporoda?

A izgledala je Štafeta, na tom svom prvom koraku, ne samo poklonstveno nego i prostodušno i neusiljeno - Tito je nije ni primio u Beogradu, u Dvoru, nego u Zagrebu, gdje se bio zatekao. A Pijade je napisao uvodnik za Borbu, koji još ne sliči na kasnije litanije i izražava, u kontekstu, potajnu iluzionističku želju da tih litanija i ne bude: “Bez službene proslave koja bi vrijeđala skromnost velikog narodnog čovjeka... čitava zemlja ispunjena je na dan njegova rođendana osjećajima najvećeg priznanja i neograničene ljubavi, povjerenja i odanosti za svog velikog rukovoditelja”. I Arso Jovanović, načelnik Generalštaba, napisao je - po zaduženju - članak za Titov rođendan, a već godinu dana poslije, 1946. godine, Štafeti se pridaje - i na Titovo inzistiranje, svečan, “svenarodni” karakter, a vlada i članovi CK odlaze Titu na kolektivno čestitanje i na doček Štafete u Bijelom dvoru.

Kraljevski dvorci na Dedinju bili su zapušteni i u neredu. Pod Titovim nadzorom su dovedeni u red prije nego što se rat završio i Tito se u njih uselio, iako su formalno, trebali pripasti kraljevskom namjesništvu kao šefu države. Ali namjesništvo je bilo sastavljeno od bivših političara, sklonih komunistima, a ne kralju, pa nitko od njih nije od toga pravio problem. Tito je zaposjeo i ostala kraljevska dobra, osim Topole: Topola je pripala srpskom vodstvu, vjerojatno zbog toga što je zabačena, a možda i zbog toga što je Titu bilo neugodno i pretjerano da se smjesti baš uz nekropolu dinastije.

Novi vladar je sjeo na staro prijestolje i počeo uvoditi svoje “revolucionarne” novotarije... I službenici iz vrha tada su upotrebljavali izraze “dvor”, “na dvoru”, “iz dvora” i sl. kad se radilo o Titu i njegovu kabinetu. Tek poslije su ti izrazi zamijenjeni pogodnijima: “maršalat”, “u maršalatu”, “iz maršalata”.

U kraljevini je postojao običaj da vladar bude kum devetom sinu. Tog običaja se prihvatio i Tito, utoliko voljnije što je zahtjev došao odozdo, iz naroda: obični ljudi su instinktivno shvatili da se Titova funkcija ne razlikuje bitno od one bivših monarha - dok smo mi u partijskom vrhu uljuljkivali sebe iluzijama i teorijama - da se radi o “ljudskim” slabostima i o nužnostima, u razdoblju “prijelaza u komunizam”.

Ubrzo je to vladarsko kumovanje počelo dobivati i groteskne forme: pošto su muškarci i žene ravnopravni, zašto ne kumovati i devetoj kćeri i zašto baš devetom, a ne desetom ili jedanaestom djetetu. Kumče je dobivalo i poklon, a i povoljnije životne izglede... Bilo je prigovora, i u vrhu, na ta Titova kumovanja, ali su ušutkana oportunističkim pozivanjem na tradiciju...

Osim kraljevskih dvoraca na Dedinju i kraljevskih imanja diljem Jugoslavije, Tito je zaposjeo za sebe i za vrh i najbolja lovišta. A i neka gazdinstva - ono veleposjednika Mosera s određenim razlogom, zbog sigurne opskrbe, a neka kao naslijeđe od bivših vladara ili iz proizvoljnih, apsolutističkih koncepcija o potrebama državnog vrha... Seljaci iz okoline Moserov su posjed prozvali “Titov salaš”: smijao sam se, čuvši to u lovu, a smijao se i Tito kad sam mu to pričao.

S osnivanjem Garde neposredno podređene Titu, pokrenuto je i naseljavanje porodica gardijskih oficira. Oni su većinom bili sa sela, iz ustaničkih krajeva.

Riješeno je da se nasele u raseljenim njemačkim selima kraj Zemuna, uglavnom u bivšem Franzstahlu. Ne bi u tome bilo ničega vrijednog za bilježenje, osim Titova rezoniranja, karakterističnog za mentalitet pobjedničkih komunista. Pa da - govorio je Tito - naseliti ih kraj Beograda - imamo sigurno, svoje stanovništvo. Tako su i ruski carevi naseljavali Kozake na granicama... Takvo rezoniranje je ponekome, pa i meni, izgledalo čudno, ali nitko mu se, pa ni ja, nije suprotstavio: jednodušnost u učvršćivanju vlasti, centra vlasti, bila je potpuna, tako reći jasna sama po sebi...

Uživljavajući se u svoju karizmatičnu, vladarsku ulogu, Tito je u to vrijeme, kad bi posjećivao neko mjesto, dijelio i novčane poklone - najčešće dječjim domovima: Žujović, kao štedljiv i energičan ministar financija, gunđao je izdajući svežnjeve novih novčanica, a ni Ranković se intimno nije s tim slagao.

Obnovljene su, uz ostale sportove, i konjske utrke. A s njima su se pojavili i trkački konji “iz štale maršala Tita”. I novine su počele spominjati te štale, u vijestima o konjskim utrkama. A “štala maršala Tita” u stvari je bila vojna, gardijska ergela. Bilo je tu više nezgoda i nezgodnih komentara: što ako ne pobijede grla iz “maršalove štale”, otkud komunističkom vođi štala i kamo idu prihodi od te štale?...

Ja sam se požalio Kardelju na tu neukusnu besmislenost: ne sjećam se kako je Kardelj to sredio s Titom, ali su vijesti u novinama o toj štali prestale izlaziti.

Vlak koji je Tito koristio bio je bivši dvorski vlak, a smješten je bio u posebnu, također nekad dvorsku stanicu u Topčideru: tamo su najviši funkcionari dočekivali Tita kad bi se odnekud vraćao.

Taj vlak je poslije luksuznije opremljen, a dodane su i dvije kompozicije za osiguranje i pratnje. U Titovu vlaku bilo je kupea i za najviše funkcionare kad bi putovali s njim.

Titu su svuda organizirani masovni i bučni dočeci. Čak i kad bi njegov vlak zakratko zastao na nekoj stanici, očekivale su ga gomile. Cvijeće, pioniri, počasne čete. Organizirana spontanost, spontana organiziranost. Banketi, zdravice i - svaki korak i svaka riječa koju vođa izgovori objavljivani su na prvim stranicama novina... Jednom prilikom, 1945. ili 1946. godine, gledali smo kod Tita, u Bijelom dvoru ili u njegovoj vili u Užičkoj 15, Chaplinov film “Diktator”.

Kad je naišla scena u kojoj strojovođa nekoliko puta pokušava namjestiti vrata vagona iz kojeg izlazi diktator, s tepihom koji je prostrt u njegovu čast, svi smo osjetili nelagodu i uvukli se muklo u sebe - scena iz filma bila je ista kao one koje su se događale prilikom Titovih izlazaka na stanice, s tom razlikom što je Titov strojovođa bio uvježbaniji, pa bi vrata u dlaku došla prema tepihu. I Tito je, dakako, uočio tu sličnost, pa se okrenuo prema nama, lijevo i desno, i nasmijao se uz vragolastu ironiju: To mu je tako - nema se sad kuda! - kao da je hteo reći...

Titov “kult” nije samo njegovo djelo, nego organizirana politička akcija. On je proizvod titovske frakcije koja se s vremenom učvrstila i poklapala s vodstvom. To je proizvod i raspoloženja u narodu, narodu koji je vodila totalitarna partija i koji uz to navikao na karizmatične monarhe.

Nije, dakako, samo Tito zaplivao u luksuz, u privilegije i zatvorenost, iako se s njim nije mogao nitko u tome uspoređivati. I ostali vrhovi, savezni i republički, a prema svojim prilikama i pokrajinski i općinski, ponašali su se na sličan ili isti način. Nastaje, i spontano i organizirano, jedan nov vladajući sloj; sa svim gramzivostima koje to neizbježno prate: vrh ne samo da to nije suzbijao, nego je, i sam ogrezao u privilegije, samo korigirao ekscese i neodmjerenosti...

Prvih su godina svi bolji hoteli, posebice u ljetnjoj sezoni u turističkim mjestima, praktično bili zaposjednuti od ustanova saveznog i republičkog ranga i nositelja Spomenice (borci od 1941. godine, tj. od početka ustanka u Jugoslaviji), koji su imali pravo jednomjesečnog besplatnog odmora u bilo kojem hotelu.

Vile i pansioni naprosto su razgrabljeni, a s obzirom na to da ih nije bilo dovoljno - to je pojačalo zavist i ogovaranja, u koja su se ubacivale i šire i uže porodice. Bilo je, doduše, i skromnih i nesebičnih glavara, koji su zadovoljno prihvaćali ono što bi im ponudio aparat koji se bavio smještajem, pribavljanjem namještaja, slika i dr. za ustanove i funkcionare. Ali ni oni se nisu mogli oteti - jer je bilo nezgodno izdvojiti se iz svog kruga i svoje razine...

Ja ne mislim da se sve to moglo zaustaviti ili da su Tito i Politbiro najkrivlji za sve to: totalna vlast se učvršćivala uz pomoć privilegija, u daleko većoj mjeri nego što je vrh toga bio svjestan - vrh se iscrpljivao u obnovi, izgradnji i teoretiziranju. Štoviše, da smo mi u vrhu i bili suzdržaniji i skromniji, sama priroda vlasti i sistema, a u tome smo se ugledali na sovjetski sistem, natjerala bi nas na ustupke i dovela do sličnih formi.

Iz vrha je, dakako, bilo kritike, ali samo “nepravilnosti” - javašluka, spekulacija, nebrige i nesavjesnosti: sistem je bio nesporan. I ja sam bio jedan od tadašnjih agilnih kritičara “nepravilnosti”. U Komunistu, koji je počeo izlaziti 1946. godine i čiji sam urednik bio ja, objavio sam članak iz kojega se pamtila i citirala poslovica: “S izvora bistra voda teče, ali je narod mutnu pije”. A u Borbi sam - da li 1945. ili 1946. godine? - napao sud zbog preblage osude nekog malverzanta s namirnicama. Istaknuo sam lenjinističku tezu - da je naš sud klasni i ideološki.

Članak je objavljen, držim, uoči Prvog maja i kad sam se sreo s Titom kod prvomajske tribine, on mi je čestitao na njemu. Taj članak je bio povod, ako ne i poticaj, za učvršćivanje partijsko-policijske kontrole nad sudstvom. Nesretnog malverzanta potom su osudili na smrt: srećom, čuo sam, nije pogubljen. Možda sam, i jesam, ja bio u pravu sa stajališta ideologije i revolucionarnog morala, ali posljedice su za red, za zakonitost, bile katastrofalne...

Ipak je u svoj toj navali na privilegije najdrastičnija i najbezobzirnija bila ustanova tzv. magazina - administrativnih ustanova za opskrbu vodećeg partijskog i državnog aparata hranom, odjećom i drugim potrepštinama. Magazini su, inače, organizirani po sovjetskom uzoru. Po tom su uzoru i oni imali hijerarhiju - na najvišoj razini bio je tzv. diplomatski magazin iz kojega su opskrbljivani strani diplomati, članovi CK i najviši savezni funkcionari, zatim je slijedio magazin generala ili viših oficira, magazin vodstva republika, oficirski magazin itd.

Cijene u njima bile su simbolične. Odmah su se javile i zloupotrebe - jedan visoki dužnosnik naručio je četrdesetak jorgana za svoju rodbinu. Na zloupotrebe je reagirao CK - Ranković i ja, ograničavajućim pritiscima. Ali sama ustanova je bila, otpočetka, nepopularna i razlog ogovaranjima i negodovanjima. Ustanova magazina se širila sa širenjem aparata. A s jačanjem tržišnih odnosa - magazini su postajali i izvor špekulacija, odnosno preprodavanja kvalitetne bagatelne robe... Kada smo Kidrič i ja - mislim u ljeto 1951. - predložili ukidanje magazina, naišli smo u prvi mah na otpor na Brijunima kod Tita i Kardelja. Ali Kidrič je bio uporan - magazcini su odudarali od privrednog sistema, privrednog računa, koji je već uzimao maha.

Najzad je s Brijuna došlo odobrenje, pa smo Kidrič i ja u ime CK napisali odluku kojom su magazini ukinuti... U jesen te godine, prilikom nekog sastanka kod Tita, dotaknut je u razgovoru i naš život na nov način - na osnovi plaća. Slagali smo se da se i tako može sasvim pristojno živjeti. Ali smo držali da Tito ne može, a i ne treba se strogo pridržavati s obzirom na njegov izuzetan i reprezentativan položaj.

No, on je tada živio, baš kao i ostali - od plaće i naglasio: Može se sasvim dobro prolaziti ovako. Naprosto je nevjerojatno koliko se tu oko mene rasipalo... - Već tada je Jovanka, uskoro potom i Titova supruga, uzela Titovo domaćinstvo u ruke i odvojila osobne od reprezentativnih rashoda. Čak i plaće ministara su još uvijek bile relativno skromne. Najgore je, od vođa, prolazio Ranković, koji je imao velike obiteljske obaveze, a nije imao nikakve honorare...

I poslije ukidanja magazina članovi Politbiroa i manji broj najviših funkcionara uživao je povlastice, posebice zbog sigurnosti: prehranjivali su se s Titovih ekonomija i preko Titova aparata - prvoklasnom robom, po cijenama kakve su bile na tržnicama.