U buketu hrvatske politike ona je bila najmirisavija ruža
Buket hrvatske politike prepun je različitog bilja: cvijeća, korova i ukrasnog bilja. Savka Dabčević-Kučar u tome je buketu bila je i ostala najveća i najmirisnija ruža. I to ne samo u povijesnim 70-tim godinama nego i u godinama hrvatske šutnje kada su se riječi prenosile od usta do usta.
Koliko god je u to vrijeme morala biti oprezna, okružena žbirima koji su lovili svaku njenu riječ, nije mogla suspregnuti svoj osebujni temperament i svoj britki jezik u analizama tadašnjih političkih događanja. Njezin stan u Rockfellerovoj ulici i Tripalov u Schrotovoj bila su mjesta na koja su „hodočastili“ predstavnici tadašnje hrvatske oporbene politike.
Puno je špekulacija o njenoj ulozi i biti će ih još više, u onim događajima koje se naziva Hrvatskim masovnim pokretom ili Hrvatskim proljećem. Veliko pitanje koliko je ona osobno i grupa oko nje doprinijela stvarnoj liberalizaciji hrvatskog društva je kao pitanje da li je prije bila kokoš ili jaje. Na njega će odgovor pokušati dati povjesničari više nego mi njeni tadašnji suvremenici.
No treba se prisjetiti kako padom Aleksandra Rankovića i slomom tadašnje UDB-e, kada počinje val liberalizacije hrvatskog društva, a nakon ruske intervencije i sloma praškog proljeća u kolovozu '68., jugoslavenski je politički vrh procijenio kako se sovjetskoj tvrdo komunističkoj liniji treba suprotstaviti postupnim povećanjem „demokratskih sloboda“ ali samo unutar jugoslavenskog komunističkog, tj. Samoupravno-socijalističkog poretka.
Tada počinje i utemeljenje Teritorijalne obrane kao priprema za „oružani otpor naroda“ protiv intervencije izvana, a demokracijom se naziva jačanje samoupravljanja, iako je Tito uvijek, pa i na dočeku Nove godine u Zagrebu volio naglasiti kako „nema demokracije za neprijatelje socijalizma“. No na odškrinuta vrata demokratizacije društva navalio je narod željan (nacionalne slobode) većeg stupnja hrvatske neovisnosti od Beograda.
Tražili su se ekonomski računi, što je zapravo značilo jačanje gospodarske i političke samostalnosti Hrvatske. Politički se akteri tog vremena u Hrvatskoj okupljaju oko postojećih institucija, kao što su bili Matica Hrvatska, Društvo književnika, Hrvatska akademija, Katolička crkva itd. Studenti preuzimaju u ruke prvu političku organizaciju unutar bivše Jugoslavije – Savez studenata Hrvatske, a potom i savez omladine Hrvatske.
No svi politički akteri vode računa o zadanim koordinatama unutar kojih se smiju kretati. A to je ne dovoditi u pitanje jugoslavensku federaciju i komunistički poredak u njoj. Savka Dabčević-Kučar i skupina političara oko nje omogućili su ovo bujanje slobodarskih ideja.
Oni su imali u rukama represivni aparat i nisu ga upotrijebili. Oni su mogli narediti policiji da hapsi, ali nisu. Pod njihovim su okriljem na ključna mjesta u državnom aparatu, poput tužiteljstva, sudova, dovedeni pojedinci koji su vjerovali da je slobodnije društvo moguće.
U tom hrvanju hrvatskog proljeća i jugoslavenskog unitarizma nije bilo puno prostora za rasprave o individualnim građanskim slobodama, a nisu ni isticani zahtjevi za višepartijskim sustavom ili hrvatskom nezavisnom samostalnom državom. Nad hrvatskim društvom lebdjela je sjena ustašoidne genocidnosti koju je uvijek lukavo koristila beogradska čaršija i velikosrpska ideologija i koju su ponovo iskoristili u pokušaju da sačuvaju vlastite stečene pozicije.
Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Dragutin Haramija i drugi, bili su samo istaknuti časnici na ovom hrvatskom brodu koji se nažalost nasukao u Karađorđevu. Bez obzira na to što je pučističkim metodama, policijom, brutalnom silom i zatvorima zaustavljen hrvatski put prema slobodi, on je svoje plodove dao 20 godina kasnije i toj slobodi neosporno je ogroman doprinos dala upravo Savka Dabčević-Kučar.
Kada sam popodne saznao za Savkinu smrt, nazvao sam njezin stan u Zagrebu. Ovaj put mi se nije javila ona nego njena kćerka Jasna. Rekla mi je da je mama samo zaspala. I da je još drži za polu-toplu ruku. Rekao sam joj da je poljubi jednom u čelo u moje ime za laku noć. Zbogom draga Savka. Neka te anđeli čuvaju i prate.
Ivan Zvonimir Čičak
Koliko god je u to vrijeme morala biti oprezna, okružena žbirima koji su lovili svaku njenu riječ, nije mogla suspregnuti svoj osebujni temperament i svoj britki jezik u analizama tadašnjih političkih događanja. Njezin stan u Rockfellerovoj ulici i Tripalov u Schrotovoj bila su mjesta na koja su „hodočastili“ predstavnici tadašnje hrvatske oporbene politike.
Puno je špekulacija o njenoj ulozi i biti će ih još više, u onim događajima koje se naziva Hrvatskim masovnim pokretom ili Hrvatskim proljećem. Veliko pitanje koliko je ona osobno i grupa oko nje doprinijela stvarnoj liberalizaciji hrvatskog društva je kao pitanje da li je prije bila kokoš ili jaje. Na njega će odgovor pokušati dati povjesničari više nego mi njeni tadašnji suvremenici.
No treba se prisjetiti kako padom Aleksandra Rankovića i slomom tadašnje UDB-e, kada počinje val liberalizacije hrvatskog društva, a nakon ruske intervencije i sloma praškog proljeća u kolovozu '68., jugoslavenski je politički vrh procijenio kako se sovjetskoj tvrdo komunističkoj liniji treba suprotstaviti postupnim povećanjem „demokratskih sloboda“ ali samo unutar jugoslavenskog komunističkog, tj. Samoupravno-socijalističkog poretka.
Tada počinje i utemeljenje Teritorijalne obrane kao priprema za „oružani otpor naroda“ protiv intervencije izvana, a demokracijom se naziva jačanje samoupravljanja, iako je Tito uvijek, pa i na dočeku Nove godine u Zagrebu volio naglasiti kako „nema demokracije za neprijatelje socijalizma“. No na odškrinuta vrata demokratizacije društva navalio je narod željan (nacionalne slobode) većeg stupnja hrvatske neovisnosti od Beograda.
Tražili su se ekonomski računi, što je zapravo značilo jačanje gospodarske i političke samostalnosti Hrvatske. Politički se akteri tog vremena u Hrvatskoj okupljaju oko postojećih institucija, kao što su bili Matica Hrvatska, Društvo književnika, Hrvatska akademija, Katolička crkva itd. Studenti preuzimaju u ruke prvu političku organizaciju unutar bivše Jugoslavije – Savez studenata Hrvatske, a potom i savez omladine Hrvatske.
No svi politički akteri vode računa o zadanim koordinatama unutar kojih se smiju kretati. A to je ne dovoditi u pitanje jugoslavensku federaciju i komunistički poredak u njoj. Savka Dabčević-Kučar i skupina političara oko nje omogućili su ovo bujanje slobodarskih ideja.
Oni su imali u rukama represivni aparat i nisu ga upotrijebili. Oni su mogli narediti policiji da hapsi, ali nisu. Pod njihovim su okriljem na ključna mjesta u državnom aparatu, poput tužiteljstva, sudova, dovedeni pojedinci koji su vjerovali da je slobodnije društvo moguće.
U tom hrvanju hrvatskog proljeća i jugoslavenskog unitarizma nije bilo puno prostora za rasprave o individualnim građanskim slobodama, a nisu ni isticani zahtjevi za višepartijskim sustavom ili hrvatskom nezavisnom samostalnom državom. Nad hrvatskim društvom lebdjela je sjena ustašoidne genocidnosti koju je uvijek lukavo koristila beogradska čaršija i velikosrpska ideologija i koju su ponovo iskoristili u pokušaju da sačuvaju vlastite stečene pozicije.
Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Dragutin Haramija i drugi, bili su samo istaknuti časnici na ovom hrvatskom brodu koji se nažalost nasukao u Karađorđevu. Bez obzira na to što je pučističkim metodama, policijom, brutalnom silom i zatvorima zaustavljen hrvatski put prema slobodi, on je svoje plodove dao 20 godina kasnije i toj slobodi neosporno je ogroman doprinos dala upravo Savka Dabčević-Kučar.
Kada sam popodne saznao za Savkinu smrt, nazvao sam njezin stan u Zagrebu. Ovaj put mi se nije javila ona nego njena kćerka Jasna. Rekla mi je da je mama samo zaspala. I da je još drži za polu-toplu ruku. Rekao sam joj da je poljubi jednom u čelo u moje ime za laku noć. Zbogom draga Savka. Neka te anđeli čuvaju i prate.
Ivan Zvonimir Čičak
Broj preporuka: 0
