Pogledala sam mladića koji je spavao na mom kauču, pomislivši kako je vraški zgodan. Šteta što je bio tako mlad! Sigurno se pitate kako mi je samo uspjelo dovesti kući tako zgodnog tipa poput Nika. Da budem iskrena, ni sama ne znam. Na stranu činjenica da sam mu noć prije, u kafiću u kojem sam radila, ponudila smještaj u svom stanu sve dok mu se prijatelj kojeg je htio iznenaditi ne vrati u grad. Bilo mi je sasvim normalno ponuditi mu da prenoći na mom kauču. Zato su sada, dok sam sjedila za stolom i promatrala pravilne crte njegova lica, moje misli bile sve samo ne čedne. Njegov glas trgnuo me iz razmišljanja.
- Promatraš me – ustvrdio je.
K vragu! Nije imalo smisla pokušati to poreći.
- Pa, zanimljiv si, iako si definitivno premlad.
Rastegnuo se, a mišići na prsima su mu se napeli.
- Premlad, eh? – ponovio je.
- Naravno. Ja sam dovoljno stara da ti budem barem starija sestra.
Usne su mu se razvukle u vragolast osmijeh.
- Tridesetogodišnjakinje su žene u najboljim godinama.
Meni se to nije činilo baš tako.
- Ah, je li? Govoriš li to iz vlastitog iskustva? – upitala sam ga.
- Pa, ne mogu lagati da nisam baš ništa proživio, unatoč svojim nježnim godinama – našalio se i namignuo mi.
Iz nekog neobjašnjivog razloga srce mi je brže zakucalo.
- Pretpostavljam da si svoja iskustva stjecao na klupicama u parkovima, studentskim domovima, stražnjim sjedištima automobila…
- I u tuš kabini žene moga šefa – podignuo je obrvu. – Da budem iskren, ona me željela, ali bila je stara kao dinosaur, tvojih godina.
Dohvatila sam jastuk sa stolca i bacila ga na njega. On se nasmijao i upravo mi ga je htio baciti natrag, kad se oglasilo zvono na vratima. Pošto je sjedio na nekoliko koraka od vrata, zamolila sam ga da ih otvori. Otvorio ih je i rekao:
- Pozdrav.
Na trenutak je zavladala tišina. Zatim se začuo poznati glas.
- Uh, trebao bih Dajanu, zar je nema?
- Naravno, tu je – odgovorio je Nik. – Dajana, imaš posjetu – obavijestio me. Zatim se okrenuo i ležerno uputio prema mojoj kupaonici, ostavivši mene i Dalibora, mog bivšeg dečka, same u sobi.
Dalibor i ja odlučili smo nakon prekida ostati „prijatelji“, budući da smo živjeli u istoj zgradi, ali nisam imala ni najmanju namjeru objašnjavati mu kako se zgodni, polugoli tip zatekao u mom stanu. Neka misli što god hoće!
- Jesam li došao u nezgodnom trenutku?
- Ne, ne, ne brini – rekla sam i pozvala ga da uđe. Sjeo je na kauč. Zapitala sam se osjeća li još toplinu koju je ostavilo Nikovo tijelo i je li primijetio zgužvane plahte u kutu. I koji će zaključak donijeti?
Vjerojatno nikakav jer je Daliborova najgora mana bila, osim one da nije bio zaljubljen u mene, njegova sposobnost da ne primijeti ono o čemu ne želi razmišljati. To je bio i jedan od glavnih razloga zbog kojeg su moje prijateljice nazdravile kad me ostavio. Smatrale su da zaslužujem boljeg. To sam i ja vjerovala, ali me ipak nije sprječavalo da se prisjetim lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno i da se nastavim nadati kako će, jednoga dana, naša ljubav ponovno buknuti.
Na kraju krajeva, imali smo mnogo toga zajedničkog. Bili smo istih godina, rođeni u istom gradu, voljeli smo ista jela i trenirali iste sportove. Činilo se da nam je suđeno biti zajedno. I ja sam vjerovala da je samo pitanje vremena kad će se Dalibor opet vratiti k meni.
- Tko ti je taj? – nije izdržao da me ne upita.
- Nik – jednostavno sam odgovorila.
- A Nik je…
- Ostat će neko vrijeme kod mene – kratko sam odrezala. – Mogu li učiniti išta za tebe?
- Ah, da – odgovorio je, slegnuvši ramenima.
U pozadini se čuo šum vode iz kupaonice. Pokušala sam ne zamišljati Nika ispod tuša i mene, dinosauricu, kako mu pravim društvo.
- Nazvala me Nives – nastavio je Dalibor. – Odlazi na put i sutra će mi dovesti Martinu, koja će provesti sa mnom tjedan dana.
Martina je bila njegova kći koju je dobio u prvom braku prije pet godina. Bilo je krajnje vrijeme da malo svog vremena počne provoditi s malenom. Sve dosad najviše što je za nju učinio bilo je da ju je s vremena na vrijeme znao odvesti na hamburger.
- Ne znam što ću cijeli tjedan raditi s njom. I pretpostavljam – rekao je, pogledavši me molećivim pogledom - da ću morati uzeti slobodne dane, zar ne?
To se moglo i očekivati od njega. Znao je da sam slaba na malenu - i njega. I da sam, budući da sam radila od četiri popodne do ponoći, bila slobodna tijekom dana.
- Ništa ne tražim od tebe – tiho je dodao.
- Ali upravo me tražiš!
- U redu, istina je. Ali ti znaš s Martinom i razumiješ se u lutke i haljinice i sve te igračke za djevojčice.
Bilo je lijepo znati da me Dalibor treba, zaista lijepo. Željela sam da shvati da mu trebam i iz drugih razloga, a ne samo kao ispomoć oko njegove kćeri.
- Da odmah razjasnimo stvar – rekla sam se kako bih mu otežala da sve istjera na svoje. – Brinut ću se za Martinu, ali samo pod jednim uvjetom.
- Kojim?
- Da ti budeš s nama.
Dugo je šutio i u jednom sam trenutku postala svjesna da se više ne čuje voda iz kupaonice.
- Dalibor, nisam ja ta koja treba poraditi na odnosu s tvojom kćeri. Ti i ona morate se naučiti jedno na drugo. Uzmi tjedan dana dopusta i ja ću ti pokazati kako možeš ugodno provesti vrijeme sa svojim djetetom.
I kako nam može biti lijepo zajedno, u troje, pomislila sam dok je on, oklijevajući, kimnuo glavom.
- A što s njim? – upitao je.
- Misliš na Nika? – slegnula sam ramenima, trudeći se zadržati smiješak koji mi je titrao na usnicama. – Ne znam. Ako će još uvijek biti ovdje, može nam praviti društvo.
Krenula sam prema vratima. Dalibor je pošao za mnom i, nakon što sam mu obećala da ću ga sutra ujutro dočekati spremna kad dođe s Martinom, otišao je. Naslonila sam se leđima na vrata, zadovoljno zaključivši kako bi ovaj nenadani obrat situacije mogao vratiti Dalibora natrag u moje naručje. Kad sam se vratila u dnevni boravak, ugledala sam Nika s omotanim ručnikom oko struka! Izgledao je poput fotomodela s neke reklame.
- Hej – rekla sam, maknuvši brzo pogled s njegova prekrasnog tijela. – Stavi nešto na sebe.
- Mislio sam da me želiš ovakvog.
Pocrvenjela sam.
- Molim?
- Pa – rekao je - pomislio sam da si me možda pozvala da dođem k tebi kako bi učinila svog bivšeg ljubomornim.
- Oh – bilo je sve što sam uspjela izustiti.
- Primila si me u svoj stan bez ikakvih problema, nisi me čak ni pitala da podijelimo troškove. Kako to?
K vragu, kako nezgodna situacija!
- Dovela sam te k sebi jer nisi imao gdje biti. I to je sve – objasnila sam.
Ali, dok sam govorila, moje riječi nisu zvučale uvjerljivo čak ni meni samoj. Možda je imao pravo. Možda to što sam učinila nije bilo normalno. Možda sam zaista samo htjela da Dalibor ugleda Nika u mom stanu i shvati da mu je stalo do mene. Kako bilo da bilo, više ništa nisam mogla promijeniti. U svakom slučaju, odlučila sam tjedan dana provesti s Daliborom i njegovom kćeri i ako budu li se stvari odvijale kako treba, nadala sam se da će mi ponovno uspjeti osvojiti svog bivšeg. Za to mi nije bio potreban Nik.
- Obuci se – dobacila sam mu, okrenuvši leđa. – I pokušaj nazvati svog prijatelja. Ako ti se javi, mogu te odbaciti do njegove kuće kad budem išla u knjižnicu.
- Ako ti ne smeta, i ja bih išao s tobom u knjižnicu.
Iznenadio me njegov zahtjev.
- U redu. Nazvat ćeš ga kad se vratimo.
Očekivala sam njegov odgovor, ali kad sam se okrenula prema njemu, više ga nije bilo. Na naslonu stolca ostao je samo mokri ručnik. Uh!
Nikov se prijatelj cijeli dan nije javljao na telefon. Pomislivši da mu je možda isključen, ponudila sam se Niku da ga odvezem k prijateljevoj kući. Ali on je zaključio kako je bolje da to odgodimo za sutra. Za večeru je Nik pripremio vrhunski obrok od tjestenine, seitana i povrća koje sam imala u hladnjaku. Nakon toga smo gledali televiziju, ili barem pokušavali jer su na programu bile samo reprize. Na kraju smo se unijeli u razgovor o svemu i svačemu. On mi je rekao da je ostao bez majke još kao dijete, a otac mu je bio ženskar koji nije previše mario za njega. Pričao mi je i o najboljem prijatelju koji je odselio u Ameriku jer je dobio primamljivu poslovnu ponudu. Na trenutak mi se učinio tako ranjivim da sam ga poželjela zagrliti i utješiti.
Ali, suzdržala sam se. Ponajviše zbog toga što sam iz životnog iskustva znala da muškarci lijepi kao Nik rijetko pate od viška osjećaja. A i zato jer nisam bila sigurna da su moji osjećaji i naoko plemenite pobude samo platonski. Nisam htjela da on pogrešno protumači moju gestu i osjeti se dužnim „zahvaliti“ mi na gostoprimstvu. Bilo bi to previše ponižavajuće za mene.
Bilo je skoro dva sata ujutro kad smo pošli spavati. Mozak mi je radio sto na sat i uopće mi se nije spavalo. Čula sam i Nika kako se prevrće po kauču. Dalibor i Martina pojavili su se na mojim vratima rano idućeg jutra. Prepustila sam djevojčici da odluči kako želi provesti dan i Niku ostavila da bira želi li poći s nama ili ići svojim poslom.
Shvatila sam da je moje ponašanje zaista bilo nelogično: imala sam dovoljno povjerenja u njega da ga pozovem u svoj stan, ali opet ne dovoljno da ga ostavim samog. Što ako mi nešto ukrade? Ili ako se vrati i zateknem ga u krevetu s drugom ženom? On je samo kimnuo na moj zahtjev, zatvorio svoju kožnu torbu i zahvalio mi na svemu što sam učinila za njega.
- Nik, ne moraš nikamo ići.
- Slušaj – rekao je nasmiješivši se, - ako ne pronađem prijatelja, svratit ću kasnije do tvog kafića pa ćemo vidjeti mogu li i večeras prespavati kod tebe.
Poželjela sam mu reći da u svakom slučaju svrati u kafić, ali plašila sam se da ne ispadnem previše majčinski nastrojena ili patetična. Kad smo se pozdravili na rastanku, osjetila sam knedlu u grlu. Potapšala sam ga po ramenu želeći ga ohrabriti i rekla mu da bi bio predivan mlađi brat. Zatim sam okrenula glavu, ne želeći gledati kako se udaljuje, tim svojim ležernim hodom.
Dalibor, Martina i ja proveli smo prekrasan dan zajedno. U najboljim trenucima osjećala sam kao da smo nas troje prava obitelj. A u onim malo gorim trenucima, osjećala sam se kao obična dadilja. Te večeri, na poslu, pogled mi je neprestano bježao prema vratima. Kad sam izgubila nadu i prestala provjeravati ulaz, pojavio se Nik.
- Prijatelj mi se vratio i cijeli smo dan proveli u gradu – rekao mi je, nalaktivši se na šank. – Ali, u međuvremenu se oženio i njegova žena nije baš oduševljena idejom da budem kod njih. Pretpostavljam da se boji da joj ne odvedem muža na krivi put ili tako nešto – zaključio je s osmijehom.
- I što ćeš sad? – upitala sam.
- Otići ću nekamo. Ali kamo, ne znam – podignuo je pogled prema meni. – Bi li ti bilo nezgodno ako bih još dan ili dva ostao kod tebe, dok ne smislim što ću dalje?
Instinkt mi je govorio da mu odgovorim „ne“. Ali na svog prijatelja nije mogao računati. A početi dan s pogledom na Nikov veličanstveni torzo ne bi bio loš početak, zar ne?
I tako sam pristala.
- Završavam za pola sata.
Sjeo je na stolac uz šank i dobacio mi svoj neodoljivi osmijeh.
- Nemam drugog posla – odgovorio je.
Uzvratila sam mu osmijeh. Idućeg jutra Nik je otišao s nama u park. Izgledao je sretno dok smo hranili golubove i igrali odbojku, a u vrijeme ručka inzistirao je da nam svima kupi sendviče. Nisam mu to htjela dopustiti, bilo je očigledno da nema mnogo novca, inače bi otišao u neki motel, ali on je inzistirao i sve platio.
- To je najmanje što mogu učiniti – objasnio je.
Dok smo se vraćali kući, Dalibor je zasuo Nika hrpom pitanja o njegovim planovima za budućnost. Zaista je pretjerao, pomislila sam. Kad smo stigli u našu zgradu, svatko je otišao u svoj stan presvući se u kupaći kostim jer smo namjeravali ići na obližnji bazen. Čim smo Nik i ja ostali sami, ispričala sam mu se zbog Daliborovog ponašanja.
- Misli da te iskorištavam – zaključio je. – Želi te zaštititi.
- Mene nitko ne treba štititi.
- Osim toga, ljubomoran je na mene – dobacio mi je upitan pogled. – Što ti, zapravo, točno želiš?
Možda sam nekoliko dana prije to znala, ali sada više nisam bila sigurna. Niti sam imala volje analizirati svoje osjećaje. Dalibor i Martina već su bili na bazenu kad smo stigli. Nik je prostro ručnike na ležaljke i prišavši mi s leđa gurnuo me u vodu. Izronila sam i, pretvarajući se da sam ljuta, izašla iz bazena. On se odmah stvorio pokraj mene. Bože mili, kako je samo bio zgodan! Šapnuo mi je na uho:
- Pogledaj svog bivšeg. Sada će poludjeti od ljubomore.
Privukao me k sebi i nježno omotao ručnikom.
Zaklecala su mi koljena.
- Slušaj… - započela sam, ali sam naglo zašutjela, pomislivši kako ga, unatoč razlici u godinama, doživljavam kao svoju srodnu dušu. Krajičkom oka opazila sam Dalibora kako nam prilazi. Smjestio je Martinu na ležaljku između Nika i mene, izgovorivši se da ima nekih obveza.
- Povjeravam vam je – rekao je i otišao.
Nik se nasmiješio i shvatila sam da je imao pravo: Dalibor je bio ljubomoran. Što je značilo da mu je, na kraju krajeva, još uvijek bilo stalo do mene. I budem li pametno odigrala svoje karte, vjerojatno ću ponovno uspjeti nataknuti zaručnički prsten. A možda konačno i vjenčani. Pa zašto onda nisam razmišljala ni o čemu drugome nego koji bih izgovor smislila kako bih se ponovno stisnula uz Nika?
Nešto kasnije vratili smo Martinu njezinom tati i vratili se kući. Presvukla sam se za posao. Kad sam se vratila u dnevni boravak, i Nik je upravo završavao s odijevanjem.
- Imam nešto za obaviti – rekao je, navlačeći košulju. – Ali, vidjet ćemo se kad se vratiš s posla, može?
Otvorila sam usta želeći reći kako nema potrebe da izađe. Trebala sam imati povjerenja u njega i ostaviti ga samog u mom stanu. Ali on je bio tako odlučan da nisam ništa rekla. Nisam htjela da ispadne da se ponašam kao da polažem nekakva prava na njega.
- Naravno – samo sam rekla.
Te mi se večeri smjena činila beskrajno dugačkom. Neprestano mi je pogled bježao k vratima, ali unatoč svim mojim nadanjima, nitko se nije pojavio. A kad sam stigla pred svoju zgradu, zatekla sam Dalibora kako me čeka ispred ulaza.
- On je najobičniji lažov, Dajana – zagrmio je. – Ne postoji nikakav prijatelj. Nikad nije ni postojao.
Osjetila sam kako mi se zgrčio želudac. Nik je i Daliboru spominjao svog prijatelja.
- Tražio sam preko interneta i u telefonskom imeniku – nastavio je. – Čak sam se s Martinom u autu odvezao u ulicu u kojoj je rekao da mu živi prijatelj. Na jednoj je strani ulice bilo samoposluživanje, a na drugoj starački dom. Jesi li shvatila? Želim da taj klipan ode. Večeras! Jesi li me čula? – uhvatio me za ruku. – Večeras.
Čula sam ga. I bila sam sigurna da ću izbaciti Nika iz svog stana. Ali nijedan bivši dečko, bio on ljubomoran ili ne, nije imao pravo govoriti mi što da radim!
- To je moja stvar – odbrusila sam mu.
Srce mi je kucalo kao ludo dok sam se približavala vratima svoga stana. Uvjeravala sam samu sebe da je Dalibor tako govorio samo iz ljubomore i da će Nik sigurno imati neko razumno objašnjenje, tako da ćemo moći nastaviti živjeti kao i dosad: dvoje stranaca pod istim krovom, koji udišu isti zrak, dok se jedno od njih dvoje duboko zaljubljuje u onog drugog. Nik je sjedio na stubištu i čim me ugledao, skočio je na noge.
- Žao mi je – jednostavno je rekao.
Shvatila sam da je sve čuo.
- Dakle, to je istina? Ono što mi je rekao Dalibor?
Kimnuo je.
- Dopusti da ti objasnim.
Osjećala sam se kao da me ošamario posred lica. U svakom slučaju, znala sam da je prelijepo da bi bilo istinito da tako privlačan muškarac kao Nik može žudjeti za ostvarenjem romantične veze sa ženom starijom od sebe, iako ne mnogo. No, nisam smjela ni pomisliti da je, možda, iskoristio moju velikodušnu prirodu. Otvorila sam vrata i upalila svjetlo. Željela sam da Nik spakira svoje stvari i što prije izađe iz mog života.
- Sve je počelo – rekao je - kad me moj šef otkrio u kupaonici s njegovom ženom.
Dakle, ta je priča bila istinita! Što je, munjevitom brzinom sam zaključila, značilo da voli žene starije od sebe.
- Nemoj me krivo shvatiti. Bilo mi je stalo do nje. I nakon što nas je uhvatio na djelu, bilo mi je žao izgubiti ju i bio sam bijesan na samoga sebe što sam joj doveo brak u pitanje. I kad sam, zatim, shvatio da sam se ponio poput onog ženskaroša od mog oca, jednostavno sam napustio naš grad i započeo svoje putovanje.
Ništa nisam komentirala.
- Vjeruj mi – nastavio je. – Život na ulici nije bog zna što, premda sam upoznao brojne drage i ljubazne ljude, spremne pružiti mi gostoprimstvo jer su vjerovali da mi je potrebna pomoć.
- Ne računajući da si imao besplatnu hranu i krov nad glavom, zar ne? – prezrivo sam mu dobacila.
- Da, i žao mi je zbog toga. Ali s tobom je bilo drukčije, zaista. Da se radilo o nekoj drugoj i da sam pokušao išta kalkulirati, otišao bih već jučer.
Naslonila sam se na kuhinjski šank, dok mi je mozak ubrzano radio, pokušavajući raščistiti zbrku u mojoj glavi. Ako je Nik bio iskren, to je značilo da mu se sviđam. Što nas je onda sprečavalo da vodimo ljubav, za čim sam tako očajnički žudjela još od prvog trenutka kad sam ga ugledala?
Ne, izgubila sam povjerenje u njega. Kako sam mogla biti sigurna da i to nije samo laž kojom me želio obmanuti kako bi nastavio živjeti na moj račun? I što bi se dogodilo ako se nas dvoje više ne bismo tako dobro slagali? Bih li se probudila jednog jutra i zatekla prazan krevet pokraj sebe?
- Želim da odeš? – rekla sam mu i pokazala na njegovu kožnatu torbu.
Ugledala sam u njegovu pogledu nešto što je nalikovalo boli. Zatim je uzeo svoju torbu i uputio se prema vratima.
- Nisam želio da tako završi – rekao je, okrenuvši se prema meni. – Oprosti mi. Mogu ti samo reći da je za mene ovo jedno vrlo teško razdoblje. A ti si, Dajana, jedino lijepo što mi se u zadnje vrijeme dogodilo.
K vragu! Poželjela sam ga zaustaviti, oprostiti mu, zagrliti ga, poljubiti, ne razmišljajući o tome što će biti sutra. Ali onaj racionalni dio mene zatvorio je vrata za njim. Uvjeravala sam samu sebe da mogu biti sretna što sam na vrijeme otkrila istinu, prije nego me što me uspio duboko povrijediti. Zapravo, mislim da se ne bih mogla osjećati gore nego što sam se trenutno osjećala.
Dalibor, Martina i ja okrunili smo naše druženje izletom u lunapark. Djevojčica se ludo zabavljala, a Dalibor nije skidao oka s mene. Nakon što je izbacio Nika iz igre, ponašao se kao da smo ponovno par. Neprestano me grlio, otvarao mi vrata, obasipao sitnim znakovima pažnje. Stara Dajana, koja je uvela Nika u svoj život kako bi Dalibora učinila ljubomornim, bila bi oduševljena tom promjenom. Ali novu Dajanu kojoj se život iznenada činio praznim poput njezina kauča, nije bilo briga za to.
Kad mi je Dalibor pružio kutijicu od plavog baršuna, nisam ju imala hrabrosti otvoriti.
- Tjedan je protekao puno bolje nego što sam očekivao – rekao mi je. – Naročito nakon što smo se oslobodili onog klipana. A tebi tako dobro ide s Martinom. Mislim da bih se mogao naviknuti na ideju da nas troje budemo obitelj.
Pogledala sam ga. Iznenada mi više ništa nije značila činjenica što dijelimo zajedničke interese. Sve što sam vidjela bio je muškarac usredotočen samo na sebe, koji je iskorištavao ljude kako bi riješio svoje probleme.
Odgurnula sam kutijicu.
- Shvatila sam da me uz tebe vežu samo prijateljski osjećaji – rekla sam.
Naglo je ustuknuo. Nije bio naviknut na odbijanje s moje strane, ali ton moga glasa uvjerio ga je da se ne šalim. Prolazili su dani, a i noći. Martina se vratila svojoj majci, a ja sam Dalibora viđala tek povremeno, kad bismo se slučajno sreli na ulasku ili izlasku iz zgrade. Neprestano sam radila i sažalijevala samu sebe. Tada sam odlučila pronaći neki hobi, nekakvu razbibrigu uz pomoć koje bih se usredotočila na nešto drugo osim na svoju samoću. Zatim se jedne večeri to „nešto“ pojavilo na vratima mog kafića.
- Bok, Dajana – jednostavno me pozdravio Nik. Iznenada se sve zavrtjelo oko mene. – Došao sam razgovarati s tobom.
Rekla sam šefu da uzimam kratku pauzu i pošla za Nikom sjesti za stol u kutu. Izgledao je prekrasno, kao i uvijek, i nisam mogla poreći da mi je jako nedostajao.
- I tako dakle, vratio si se – uspjela sam promucati.
On mi se zagledao u oči.
- Nikamo nisam ni otputovao – izjavio je.
- Molim?
- Ozbiljno sam ti govorio o svojim osjećajima prema tebi. Nisam mogao otići.
Poput lutke na nevidljivim koncima, skočila sam na noge.
- U moj stan se ne možeš vratiti. Ti mi se jako sviđaš, Nik – priznala sam mu. – Jako. Ali neću ti dopustiti da me ponovno iskoristiš.
- Dogovoreno.
Uhvatio me za ruku. Sviđao mi se više nego što sam si željela priznati.
- Slušaj me – rekao mi je - ti si prva osoba nakon dugo vremena s kojom sam uspio razgovarati. Pričao sam ti o svojim roditeljima, o svojim prijateljima, svojim razmišljanjima. Znam da si i ti bila iskrena prema meni. I da zajedno možemo stvoriti nešto veliko. Sada je na tebi red da iskoristiš mene.
Njegova zadnja rečenica natjerala me da zabezeknuto otvorim usta:
– Radim kao šef u jednom restoranu i prilično dobro zarađujem. Unajmio sam stan i kupio auto na kredit. Slobodan sam svaki dan do četiri poslijepodne i cijeli sam tvoj. Možeš me zatražiti da te izvedem na ručak, da idem s tobom u kupovinu, da vodimo ljubav, što god želiš – glas mu se slomio. – I bit ću tvoj dokle god me budeš željela.
Kucanje mog srca odjekivalo je u svakoj pori moga tijela.
- Ali, sve to pod jednim uvjetom – dodao je.
Znala sam. Bilo je prelijepo da bi bilo istinito sve to što mi je predložio.
- Kojim?
- Zaboravi Dalibora. Obećaj mi da se više nećeš viđati s njim.
- Obećavam.
Prasnula sam u smijeh i približila mu se. Zatim smo strastvenim poljupcem zapečatili naš dogovor. Od te je večeri prošlo godinu dana i Nik i ja smo još uvijek jednako zaljubljeni. Unatoč razlici u godinama, sretniji smo zajedno nego dok smo bili razdvojeni. Više od toga ne bismo mogli poželjeti!