Vesna Pusić: Ova estradizacija politike je žalosna

Objavljeno: 19.04.2008

Aktualni politički položaj Vesne Pusić dvostruko je kontroverzan. Prvo, njezina stranka, kao dugogodišnja ideološki najdosljednija protivnica HDZ-a, najavila je da će se prema HDZ-u i SDP-u u budućnosti odnositi s podjednakom distancom.

Drugo, dr. Pusić bila je dugogodišnja glavna i jedina ideologinja HNS-a. Upravo je ona najzaslužnija za svojedobni tvrdi oporbeni imidž te stranke, s kojom se bilo vrlo lako ne složiti, ali koja je, barem deklarativno, godinama zastupala glavna načela liberalne demokracije. Stoga njezin odlazak s mjesta predsjednice HNS-a dovodi u pitanje imidž i status te stranke.

U ovom intervjuu Vesna Pusić govorila je kao da je i dalje jedina osoba koja suvereno  oblikuje politiku Hrvatske narodne stranke. Govoreći s takve pozicije, obrazložila je i mogućnosti suradnje HDZ-a i HNS-a.

• Kakva bi trebala biti uloga opozicije u današnjoj Hrvatskoj koja je, de facto, ušla u NATO i o čijem je ulasku u Europsku Uniju donesena politička odluka?

- Hrvatska politika još je podijeljena u dva dijela. Jedan dio odnosi se na naš ulazak u Europsku Uniju, o čemu postoji potpuni politički konsenzus, i sada taj konsenzus treba odraditi do kraja. Drugo, što je dosad bilo u drugom planu, ali što sada treba izvući u prvi plan, jest pitanje ukupnog, stvarnog funkcioniranja ove zemlje, koje nije dobro.

Hrvatska nema strategiju kako reagirati i obraniti se od nadolazeće, svjetske krize,
a upravo se sprema izaći
na tržište od pola milijarde ljudi
Hrvatska danas nema koncepciju nacionalne politike, osim uklapanja u europske okvire. Oni su samo naizgled određeni, ali su, zapravo, vrlo široki i kao takvi ne rješavaju unutrašnja pitanja pojedine zemlje: u Europskoj Uniji možete biti Finska, ali možete biti i Grčka ili Bugarska.

Hrvatska je dezorijentirana kada je, dakle, riječ o njezinu unutrašnjem funkcioniranju. Velika je odgovornost opozicije da to ispravi jer je jasno kako će se vlast koncentrirati na vidljiv uspjeh, znači na ulazak u euroatlantske integracije.

Vlast će ulaskom u Europsku Uniju pokušati prikriti sve stvarne probleme ovoga društva. Naš je posao da to razotkrijemo i pokušamo utjecati na rješavanje tih problema. Primjerice, Hrvatska nema nikakvu jasnu strategiju kako reagirati i obraniti se od nadolazeće, svjetske ekonomske krize, a upravo se sprema izaći na tržište od pola milijarde ljudi. Drugo, pitanje korupcije mnogo je složenije od onoga kako se percipira u javnosti i u politici.

• Ali, upozoravanje na korupciju standardni je, gotovo vječni argument opozicijskih stranaka.

- Da, ako mislimo na upozoravanje na pojedine afere ili na pojedine segmente društva u kojima se korupcija događa i u kojima je najvidljivija.

Međutim, opozicija sada treba pokazati da je korupcija dio sustava. Bez korupcije uopće se ne može razumjeti kako funkcioniraju institucije sustava u Hrvatskoj jer im korupcija daje snažan ton.

Korupcija je mnogo veći problem nego što se čini. Korupcija u Hrvatskoj ne svodi se na loše projekte koje je vlast odobrila ili na velike krađe novca, što je samo po sebi skandalozno, nego je ona gotovo prirodni, očekivani dio sustava vlasti.

Dodatni efekt takve korupcije jest dugoročno zagađivanje društva. To socijalno zagađivanje ima sličnu logiku kao zagađivanje okoliša.

Ono traje jako dugo i nakon što se otklone zagađivači. Zato je važno ukloniti strukturalni prostor za korupciju kao što je neplaćanje dugova države po godinu i više dana, ali i razotkrivene afere dovoditi do kraja, uključujući i sankcioniranje.

Naposljetku, teme na kojima opozicija mora inzistirati jesu teme nedovršene države. Nedovršena država jednako je težak slučaj kao i korupcija. Jedan od primjera nedovršene države jest pitanje biračkih popisa. Netočni birački popisi dovode u pitanje legitimitet vlasti, bez obzira na izborne rezultate.

Ako je vlast izabrana prema modelu za koji je svima jasno da je otvoren za falsificiranje, onda ta vlast ne može biti potpuno legitimna, ni vjerodostojna.

Svaki će normalan čovjek prihvatiti vlast s kojom se i ne slaže, ako zna da je ona dobila dovoljnu potporu birača. Ali, ako na se na našim biračkim popisima kontinuirano javlja višak od oko 400.000 imena, a neke su procjene i mnogo gore, bilo koja vlast koja je tako izabrana nije potpuno legitimna i nije vjerodostojna.

• Jedan od glavnih problema u hrvatskom javnom životu jest potpuna nevjerodostojnost političara: taj se problem samo donekle izgubio 2000. I možda 2001. godine, dakle nakon pada Tuđmanova HDZ-a, kada su građani nakratko vjerovali novim vlastima. Danas, međutim, kako pokazuju i istraživanja i glavni tonovi u javnoj komunikaciji, političarima, ni onima na vlasti ni onima u oporbi, nitko ništa ne vjeruje…

- Da, politika se smatra sumnjivom djelatnošću…

• Što bi opozicijske stranke, ne na razini specifičnih politika nego na razini velikih gesta, trebale učiniti da bi vratile povjerenje u politiku?

- Moramo uvjeriti građane, osobito mlade koji, prirodno, pokazuju najviši stupanj prezira prema sadašnjim političkim elitama, da je politika u biti častan javni angažman za opće dobro, a ne oblik maksimaliziranja profita, bilo kroz novac, bilo kroz društveni status ili bilo kakvu drugu osobnu dobit. Opozicija mora otvarati najteže, najkontroverznije teme koje pogađaju građane.

Umjesto toga politika, i ona opozicijska, bavi se sama sobom. Naš politički život, osobito nakon izbora, sveo se na odnose među strankama, i na odnose u strankama, gdje je politika sve više počela nalikovati estradi.

Žalosno je što se politika u Hrvatskoj estradizirala... Uostalom, u televizijskim emisijama koje se bave politikom sve manje presuđuje sadržaj, a sve više kako je tko izgledao, kako se tko držao, koliko je tko jako vikao. Takva estradna, površna, tašta politika prirodno iritira građane.

• Slažem se s tim da je politika u Hrvatskoj krajnje estradizirana. Međutim, birače, osobito one koji su spremni glasovati za određenu političku opciju, iritiraju i za njih neprihvatljivi odnosi u toj opciji. Primjerice, lijevo-liberalni birači doživljavaju SDP i HNS kao bliske stranke iako među njima postoji gotovo patološka netrpeljivost.

- Ne bih rekla da u našim odnosima postoji bilo kakva patološka netrpeljivost. Činjenica je da se u javnosti smatralo kako su SDP i HNS prirodni saveznici.

Kada je došlo do marginalnih, ali doista nepotrebnih cirkusa oko podjele mjesta u Saboru između SDP-a i HNS-a, dio je javnosti prirodno reagirao negativno. Nešto što je, zapravo, nevažno, izazvalo je veću reakciju nego bilo koji drugi konflikt na hrvatskoj političkoj sceni.

• No nije riječ samo o podjeli mjesta u Saboru. U SDP-u su bili vrlo nezadovoljni Čačićevom premijerskom kampanjom.

 - Dopustite da svaka stranka ima pravo na svoj koncept maksimalizacije svojih izbornih
Bez korupcije uopće se ne može razumjeti kako funkcioniraju institucije sustava u Hrvatskoj jer im korupcija daje snažan ton
šansi. I pokojni Ivica Račan i Zoran Milanović ustvrdili su da Čačićeva kampanja zapravo šteti SDP-u i zajedničkom cilju opozicije - pobjedi nad Ivom Sanaderom.

Najbolja taktika za pobjedu nad Ivom Sanaderom bila je zajednički izlazak na izbore. Da su SDP i HNS uspjeli postići dogovor o zajedničkom izbornom nastupu, Čačićeve kampanje ne bi bilo.

Jasno je da mjesto premijera pripada većoj stranci. Dakle, da budem posve jasna. Da smo se dogovorili o zajedničkom izbornom nastupu, ne bi bilo govora o Čačiću kao kandidatu za premijera.

• J e li točno, kao što je ovih dana ponegdje objavljeno, da je HNS od SDP-a tražio da unaprijed podrži vašu kandidaturu za predsjednicu Republike?

- Ne, to nije točno. Mi uopće još nismo razgovarali o tome tko će se i u kakvim aranžmanima kandidirati na predsjedničkim izborima.

• Prve godine Sanaderova mandata obilježilo je širenje prostora tolerancije u društvu. Međutim, slažete li se s tezama da vlast sada ponovno u društvo unosi mnogo autoritarnih tendencija, da se prostor demokracije sužava, da HDZ ponovno želi po svaku cijenu vladati svim elementima društva?

- Prva godina Sanaderova mandata bila je vrlo značajna za Hrvatsku. Tu se doista radilo o političkom razvoju. Od zemlje u kojoj su identitetna i pretpolitička pitanja izazivala kontroverze, postali smo zemlja u kojoj su ta pitanja stavljena ad acta. Odredio se generalni, proeuropski profil zemlje, nacionalizam kao instrument politike izbačen je iz igre, postavljeni su logični temelji političkih odnosa. Bio je to glavni, veliki, ali, nažalost, i jedini doprinos Sanaderova HDZ-a povoljnim trendovima u Hrvatskoj.

Sve nakon toga čini mi se kao neka vrsta prikrivanja, guranja pod tepih, problema koji se javljaju u zemlji. Sanader i HDZ pokušavaju zadržati i produljiti entuzijazam i polet stvoren u prvoj godini njegova mandata, ali bez bilo kakvih stvarnih, ozbiljnih političkih poteza.

Moj je dojam da oni ne znaju što bi dalje. Oni ne znaju što je njihov idući veliki iskorak. Ja to razumijem.  Sanader je sada pred mnogo kompliciranijim zadatkom. Pred njime ne stoje više jednostavne opreke kao proeuropsko - protueuropsko, ili nacionalističko - građansko. Sada su problemi kompliciraniji, a oni nemaju odgovor.

Osim toga, dio HDZ-a ponovno je upao u posve prizemne motive, poput osobnog bogaćenja, što također moraju gurati pod tepih, da bi izbjegli skandale.

Najgore od svega je što nikomu od njih, a u prvom redu Sanaderu jer on definira HDZ, nije jasno što je njihov sljedeći potez, kakvu politiku Hrvatska treba voditi.

Tu se radi o dvije razine. Na praktičnoj razini govorimo o poslagivanju ekonomije, pravosuđa, o položaju manjina. Ali na načelnoj razini, na razini velike politike, Sanader ne zna kako da definira ključno pitanje.

Naime, u 19. i dijelu 20. stoljeća glavnu je ulogu u poimanju i izgradnji države imao pojam suvereniteta. Suverenitet je bio glavna mjera snage i uspješnosti države.

Danas, kad ste uspostavili državu, politički suverenitet više nije upitan. Glavnu ulogu danas ima pojam kooperacijska sposobnost države. Hrvatska će biti uspješna ako poveća svoj kooperacijski potencijal. A kooperacija znači suradnju među državama na obostranu korist.

Države moraju napredovati kooperacijom, ali nipošto nauštrb druge strane. Već sada, a osobito u skoroj budućnosti, uspješne i neuspješne države razlikovat će se baš po tome imaju li ili nemaju kooperacijsku sposobnost. Na praktičnoj razini primjer za to je nesposobnost hrvatske države da iskoristi sredstva iz europskih fondova koja su nam stajala na raspolaganju.

Upravo zbog nerazvijenih kooperacijskih kapaciteta propale su nam stotine milijuna eura. Tu se ne radi samo o sposobnosti za dobre međunarodne odnose nego i o sposobnosti da zemlja od toga ima maksimalnu korist.

• Koliko je sadašnji politički sustav u Hrvatskoj demokratski, a koliko je autoritaran?

- Formalno, institucionalno, naš je politički sustav demokratski. Ali politička praksa u Hrvatskoj često je autoritarna. U našem političkom sustavu sva moć i sav prostor za djelovanje proizlaze iz povezanosti sa samim vrhom vlasti. To nije zakonsko pitanje, kao u vrijeme Tuđmana kada smo uistinu imali autoritarni politički sustav.

Danas modeli nisu čisti. Danas je sustav formalno demokratski i valja ga konsolidirati te istodobno, u praksi, mijenjati autoritarne elemente.

Istodobno, važno je stvarati uvjete za nastanak participativne kulture u političkom životu. Građani moraju imati osjećaj da mogu izazvati određeni učinak svojim, osobnim sudjelovanjem u raznim oblicima političkog života.

• Je li točno da se u vrijeme formiranja Vlade vama nudio položaj ministrice vanjskih poslova?

- Nije mi nuđeno mjesto ministrice vanjskih poslova. HNS i HDZ od izbora pa do izglasavanja Vlade u parlamentu nisu ni jednom direktno razgovarali o sastavljanju Vlade.

Činjenica je, međutim, da se preko posrednika razgovaralo o mogućnosti ulaska HNS-a u Vladu. Ja sam prema tome imala veliku rezervu, baš zbog vjerodostojnosti o kojoj smo prije govorili.

Birači koji su u studenome lanjske godine glasovali za nas sasvim sigurno nisu glasovali za HNS u kombinaciji s HDZ-om, pa se tako nisam mogla vidjeti u Sanaderovoj Vladi.

• A je li moguće da HDZ i HNS surađuju, pa i da zajedno izađu na izbore 2011. godine?

- Konsolidirana i stvarno demokratska država otvara mogućnosti suradnje među strankama koje bi prirodno trebale biti na različitim pozicijama.

Velika koalicija u Njemačkoj najbolje pokazuje da je takvo što i moguće i efikasno. Za vrijeme Willyja Brandta ili Konrada Adenauera takva bi koalicija bila nezamisliva, a u novom, modernom političkom i društvenom okruženju, ona sasvim dobro funkcionira. U stabilnim demokratskim državama koalicije suprotstavljenih stranaka ne mogu odvesti u diktaturu.

Mislim da, dugoročno govoreći, ni za Njemačku ni za bilo koju drugu zemlju takve koalicije nisu zdrave jer je za demokraciju bitno da postoje konkurentske političke elite. Ali u određenim su okolnostima sigurno moguće.

No da se vratimo konkretnoj situaciji u Hrvatskoj. Na načelnoj razini, koalicija s HDZ-om nije naša politika, niti će biti naša politika. No politički se uvjeti i političke stranke mijenjaju. Neka stajališta koje je HNS zastupao prije desetak godina danas su postala opće mjesto u hrvatskoj politici, pa tako i dio politike Hrvatske demokratske zajednice, SDP-a i drugih stranaka.

Dakle, ne mislim da je suradnja HNS-a i HDZ-a nakon izbora 2011. godine nemoguća. No objektivno govoreći, uvijek je vjerojatnija suradnja stranaka koje su u jednom izbornom ciklusu zajednički bile u opoziciji.


Predsjedniku iste ovlasti

• Mislite li da bi trebalo smanjiti predsjedničke ovlasti?

- U ovom trenutku ne. Pokazalo se da osoba s izvornim legitimitetom, a predsjednik ima izborni legimitet jer su ga izravno izabrali građani, koja nema pretjerane ovlasti, predstavlja mjesto stabilnosti u političkom sustavu.

Predsjednik Mesić nema velike ovlasti. Njegov autoritet zapravo proizlazi iz javnosti, čega je on itekako svjestan, i što on dobro koristi. Javnost drži do onoga što Mesić govori i to je baza njegova utjecaja, a ne njegove formalne ovlasti.

Utjecaj novog predsjednika zavisit će, dakle, od njegova autoriteta, a ne od njegovih ovlasti. Mislim kako još nije vrijeme da se predsjedničke ovlasti u potpunosti ukinu, i da se predsjednik bira u parlamentu.

Možda za trideset ili četrdeset godina. Možda će se tada pokazati da je politička klasa u Hrvatskoj dovoljno sazrela te da više neće trebati intervencija posebnog autoriteta. Danas još nije tako.


Vjerodostojnost političara

• Mislite li da opozicija može bilo što učiniti da bi uspostavila povjerenje građana u politiku, kao što je to, neosporno, učinila prije desetak godina, i tako pripremila teren za pobjedu na izborima 2000.?

- Vraćanje vjerodostojnosti politici nužno je zajednički posao i vlasti i opozicije. Kraj Tuđmanove vlasti bio je posebna situacija i tako dramatični trenuci više nam ne predstoje. Opozicija danas ima dvije mogućnosti. Jedna je iniciranje rasprave u političkim tijelima o pojedinim temama koje su važne za sve građane. One neće proći većinom glasova, ali će se, ako im se da dovoljna vidljivost, vrlo često vraćati na dnevni red kroz inicijativu vlasti. Tako činimo dobre stvari za ovu zemlju.

Drugo, kada je riječ o vjerodostojnosti, bitno je da otvorimo realne teme, koje se tiču specifičnih grupa građana, kako bi se mogli identificirati s tako postavljenim političkim procesom, usmjerenim prema koristi građana. Dakle, te politike ne moraju biti sveobuhvatne, one se mogu otvarati na partikularnim pitanjima, ali je bitno da te specifične politike u sebi nose i velika načela, na kojima društvo počiva. Ja sam, primjerice, jako osjetljiva na tretman invalida. Na pitanju invalida, kao vrlo specifične grupe, pokazuje se pravna nejednakost u društvu. Nedopustivo je da ih i danas država tretira različito; jedan je kriterij za one koji su izgubili nogu u ratu, a drugi za one koji su izgubili nogu pod tramvajem ili na poslu. Ta logika govori o lošem političkom uređenju zemlje, koje za sobom nosi nepravdu, a nepravda izaziva bijes i prezir prema politici.

Sudjelovanje radnika

• Nije li jedan od strateških problema opozicije što ona već godinama ne pokušava definirati glavne ciljeve razvoja Hrvatske, mimo onih konsenzualnih, poput ulaska u Europsku Uniju?

- To je točno. Opozicija mora pokušati definirati glavne političke ciljeve, glavne smjerove uređenja države i društva. Karakterističan je primjer radnička participacija.

Ta je tema u bivšem sustavu bila krivo postavljena. Na nju se gledalo kao na podjelu moći u društvu. Međutim, ako na tu temu gledate kao na korištenje ljudskih resursa, osiguravanje dostojanstva zaposlenih u područjima koja bitno određuju njihov život, ona postaje drukčija i mnogo važnija.

Hrvatska je početkom 90-ih, reagirajući na loš samoupravni sustav, ukinula svaku mogućnost participacije radnika u poduzećima. Sada, harmonizacijom sa standardima EU, ponovno moramo otvarati prostor za participaciju, koja je, naravno, i proces učenja. Pitanje radničke participacije nije samo pitanje sudjelovanja zaposlenika u nekim odlukama nego i pitanje građenja i očuvanja njihova građanskog statusa. Građanin je skup prava i kompetencija, koja se trebaju ostvarivati i participacijom u upravljanju poduzećima. Na pitanju participacije opozicija je trebala znatno više raditi, a vlast ga je potpuno zanemarila.

Davor Butković

Broj preporuka: 0

ARHIVA ČLANAKA

Video impresivne testne vožnje rakete Falcon 9 Reusable (F9R) na Youtube-u je u samo dva dana pogledalo preko milijun ljudi. Provjerite zašto!

LJUBAVOLOGIJA U PRAKSI

Kako živjeti u ljubavi?

Što ljubav doista jest? Kako je možemo svakodnevno živjeti? Kako odbaciti romantično, idealizirano shvaćanje ljubavi i prigrliti ono što ljubav istinski jest? Kako dopustiti ljubavi da nas osvoji?

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen