Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg. Ovo su njihove priče.
Teško je opisati usklik sreće koji se prolomio s druge strane slušalice kada smo 38-godišnjoj Viktoriji Terzić priopćili da je i ona među 21 finalistom izbora najboljeg mladog poljoprivrednika godine.
- 'Ajme! Stvarno? Joj, hvala vam - rekla je 38-godišnjakinja ushićeno. Zatekli smo je tog trena, a gdje drugdje, u njezinom vrtu u Novoj Ljeskovici kod Čaglina u Požeško-slavonskoj županiji. Najavili smo dolazak kako bismo se uvjerili u bogatstvo koje se ovdje uzgaja već dva desetljeća, a dok smo još bili na autocesti, zabrinuto nas je nazvala.
- Nemojte slučajno nešto jesti putem, napravila sam vam nešto, nadam se da to jedete - bila je zagonetna. A kad tamo - pečeni jarić, ali i gomila drugih proizvoda iz radionice vrijedne obitelji Terzić.
Nema čega nema na ovom bajkovitom imanju u pomalo zabačenom naselju, smještenom između Požege i Đakova. Na samo malo više od petnaest hektara poljoprivredne površine posađeno je sve što je potrebno za ekološko i održivo imanje.
Uzgajaju se pšenica, trava i travolika paša, livade i pašnjaci, lijeska, zob, kukuruz, orasi, a tu je i voćnjak s kruškama, jabukama, trešnjama i aronijom te lisnato, korjenasto i plodovito povrće.
Prvo imali pčele
No, svi koji se zateknu na imanju Terzićevih, ne mogu otići a da ne omaste brk delicijom koja čini okosnicu njihova posla - domaćom janjadi i jarićima. A grijeh je ne kušati domaće sireve od kozjeg mlijeka, za kojima uvijek vlada prava pomama.
Sve je počelo kada su se Viktorija i Velibor vjenčali 2001. godine.
- Razmišljali smo o tome da odemo, suprug je spominjao čak i Australiju, ali ja nekako nisam htjela nigdje s ove zemlje. Rekla sam - ostanimo tu. Polako smo počeli s poljoprivredom 2002. godine.
Najprije smo imali pčele, a onda smo krenuli sa sadnjom voćnjaka na hektaru i pol površine. Kupili smo kuću i sami je preuredili. Htjeli smo životinje. Prvo smo kupili deset ovčica, o kojima do tada nismo gotovo ništa znali, ali smo htjeli probati.
Nabavili smo i više od sto zečeva, patke, kokoši, više niti ne znam što sve ne (smije se). No, ovce su nam se najviše sviđale pa smo počeli kupovati zemlju i sve više janjadi i ovčica.
U početku je to bilo za osobne potrebe, ali uskoro smo razvili i posao za udomljavanje starijih osoba, pa sada i naše korisnike hranimo gotovo isključivo domaćim proizvodima s našeg imanja - kaže neumorna Viktorija, koja uz sve ima i etnokuću za smještaj gostiju, gdje ljudi iz gradova dolaze odmoriti dušu i osladiti se vrhunskim pečenjem.
Po zanimanju je drvodjeljska tehničarka, suprug je strojarski tehničar, no zemlja im je bila najvažnija.
- Pronašli smo se u tome, sve se počelo vezati jedno uz drugo. Kupovali smo zemlju, sami smo proširivali farmu, gradili štalicu po štalicu kako je rastao broj životinja. Počeli smo kupovati koze kojih je u ovom kraju vrlo malo.
Odlučili smo se na koze radi mlijeka, koje je izuzetno zdravo i pomaže protiv bolesti, a po nekim teorijama je i jareći loj vrlo koristan za oboljele od karcinoma. Zato je i našim korisnicima na stolu gotovo svaki dan svježe kozje mlijeko ili sir, a gotovo nikada ne moraju ići liječniku - otkriva nam Viktorija.
Sve su učili u hodu.
- Nešto malo o životinjama znala sam iz djetinjstva jer je baka imala krave, ali to je bilo nedovoljno. Učili smo na pogreškama. Raspitivala sam se kako se muzu koze, tražila recepte za najbolji sir, malo po malo postajali smo pravi poljoprivrednici. Čak mi je prvi sir bio najbolji - veselo će Viktorija.
Dan brzo prođe
Na imanju su sada 61 ovca, dva ovna, 55 janjića, devet koza, jedan jarac, krmača, sedam odojaka i sedam svinja te čak devet mačaka koje im prave društvo uz jednog lajavca. Najbliže seoskoj idili što se može zamisliti.
Pritom se obitelj Terzić još prije dvadeset godina opredijelila za ekološku proizvodnju, a 2015. tome su se potpuno predali te je na imanju cijela priča zaokružena - životinje se hrane gotovo isključivo hranom iz domaćeg uzgoja, što daje odlične rezultate i nema potrebe za dohranjivanjem.
Za sve to potrebno je itekako mnogo truda.
- Ustajemo ujutro oko šest sati, dajem doručak našim korisnicima pa idemo na posao. Prvo hranimo svinje, a onda koze i janjiće. Jedno malo janje još se hrani na bočicu, pa mu se moram posvetiti, a nakon hranjenja životinja ide se u veliku štalu.
Obilazimo, gledamo je li sve u redu i je li se koja ovca ojanjila. Zimi to bude malo kaotično, dočeka te ujutro deset, petnaest janjića, tražiš koje je čije (smije se). Ustvari, dan vrlo brzo prođe.
Najveći nam je problem što nemamo riješeno navodnjavanje, nego svu vodu za životinje moramo nositi u kantama. Zimi je malo lakše jer je u blizini potok s pitkom izvorskom vodom, no kada presuši, sve nosimo u nekoliko tura iz kuće ili traktorom s prikolicom.
U svaku štalu idu tri-četiri kante, pa svakog jutra nosamo dvadesetak kanti amo-vamo. A popodne sve iznova - objašnjava Viktorija uobičajen radni dan svoje obitelji, u kojem svi jednako revno sudjeluju.
Tako u svim poslovima obožava pomagati i njihova uskoro punoljetna kći Dajana, koja svaki predah od školskih obaveza koristi kako bi "skočila" u štalu, očistila stelju, pomazila ili nahranila janjiće, brinula se o svinjama.
Ljubav prema životinjama odmalena je naslijedila od majke, a 19-godišnji sin Dejan od oca je naslijedio strast prema zemlji, sjetvi, žetvi, baliranju sijena i drugim teškim poslovima. Dobro bi im došao bunar, no njegova je gradnja velik izdatak u budžetu poljoprivednika.
Dolaze i iz Dalmacije
Svoje proizvode nerijetko teško plasiraju jer su udaljeni od velikih gradova, no kažu da se kupaca ipak uvijek nađe. Često i sami dolaze na njihovo imanje po janje, dva, katkad navrate i nakupci, a jedan dio odvoze na tržnice u Slavonskom Brodu ili Požegi.
Mesnice u blizini nema, što je prava šteta jer bi, da se otvori, bila ospkrbljena vjerojatno najboljom janjetinom u ovom kraju. Paška je odlična, ali kušajte našu, kažu Terzići.
- Uvijek se nađe kupac, ali cijena varira, nikada ne znamo koliko ćemo dobiti. Pokušavamo držati cijenu od 20 kuna po kilogramu žive vage janjadi i jarića, što je nisko u usporedbi s drugima, ali zna se dogoditi da moramo pristati i na manje - iskreno će obitelj. Dodaju da su po njihovu janjad i jariće dolazili čak i iz Dalmacije.
Uz svoje je janjiće Viktorija jako vezana. Isprva je teško prihvaćala kada bi janjići odlazili na klanje, bila je, kaže, na rubu suza.
- Muž mi je rekao: ili ćeš prestati ili se nećemo više baviti time. Vidio je koliko mi je teško - kaže.
Planovi su im veliki. Najprije žele ograditi imanje i dovršiti još jednu štalu za ovce. Bunar im je najveća želja, a u planu je kupnja još alpino mliječnih koza kako bi se malo više posvetili tomu. - Ako bismo uspjeli, danas-sutra možda bismo napravili mini siranu - kažu marljivi Slavonci.
