DRAGANA JURIŠIĆ

AUTORICA KNJIGE 'YU - THE LOST COUNTRY' Od Zagreba do Skoplja: rekonstrukcija izgubljene zemlje

    AUTOR:
    • Snježana Pavić

  • OBJAVLJENO:
  • 19.10.2015. u 17:14

Uvijek se začudim kad se vratim kući i vidim koliko su ljudi u Hrvatskoj oguglali na stvarnost. Kažu mi, zašto slikaš samo ono što se raspada, a ne vide da 90 posto zemlje tako izgleda. Na glavnom trgu u Slavonskom Brodu ptice umiru u izlozima robne kuće

Jedne nedjelje u rujnu 1991. lupila je granata u stan u neboderu u Slavonskom Brodu, prekoputa kasarne JNA. Izgorio je zajedno s tisućama fotografija njezina oca, amaterskog fotografa. Snimka uništenog doma bila je posljednja koju je otac napravio. Tamo gdje je on stao, počela je ona. Dragana Jurišić danas živi u Dublinu. Upravo se vratila iz New Yorka, otvorena joj je izložba fotografija u Frankfurtu, u idućih par tjedana otvara izložbe u Nepalu i Parizu.

Granata iz jeseni 1991. presjekla joj je život. Imala je 16 godina. Sjećanja na vrijeme prije granate ili ne postoje, ili su vrlo nejasna, napisala je. U međuvremenu je izgradila novi život, njene fotografije izlažu se u nizu svjetskih gradova, a ona predaje fotografiju na dublinskoj Filmskoj akademiji. Dvadeset godina nakon granate koja će je s odgođenim paljenjem katapultirati do Irske, krenula je s fotoaparatom na put od Zagreba do Skoplja pokušavajući rekonstruirati svijet koji je izgubila.

“Nemoguće je vratiti prošlost, svi to znamo. Osjećaj egzila bio je jači ‘kod kuće’ nego na stranom mjestu koje sam izabrala za život”, napisala je u popratnom tekstu u fotomonografiji “YU: The Lost Country”, rasprodanoj ovih dana.

- Bilo je to kao neko hodočašće. Znala sam da će to, emocionalno i umjetnički, biti komplicirano putovanje, ali nisam znala da će biti toliko usamljeničko - kaže Dragana Jurišić. Išla je tragom Rebecce West, britanske autorice koja je 1941. objavila knjigu “Crno janje i sivi soko”, o kulturi i povijesti Jugoslavije. Tu knjigu vole u Beogradu, ali ne i u Zagrebu jer favorizira Srbe. Izabrala ju je zato što Rebecca West valjda jedina među stranim autorima ne mistificira niti romantizira Balkance, oni za nju nisu plemeniti divljaci, nego ljudi poput onih u ostatku Europe.

Išla je njenim stopama: kad bi Rebecca ustala u srijedu u šest ujutro, ustala bi i Dragana u srijedu u šest ujutro, otišla na Dolac i fotografirala.

Sarajevo, Latinska ćuprija

Bez identiteta

Zanimala ju je Jugoslavija koje se sjećala iz djetinjstva i njezin izgubljeni nacionalni identitet jer se izjašnjavala kao Jugoslavenka.

- Ja nisam jugonostalgičarka u tom smislu da bih htjela da se ta zemlja ponovo skupi, svjesna sam da je imala ogromne probleme i da su se užasne stvari tamo radile, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata - ističe. Umjesto toga, bavila se nekom Jugoslavijom koja joj je nestala iz sjećanja nakon one rujanske nedjelje. “Živjela sam tamo do svoje 16 godine, dok se Jugoslavija nije raspala i odjednom je postala Hrvatska”.

Zemlja koju slika poznata vam je i nije poznata, sviđa vam se i grozite je se. Naizmjenično osjećate toplinu od prepoznavanja i odbojnost zbog ružnoće motiva, i preživjele povijesti iza njih. “Ja nisam te slike izmislila, one su bile tamo”, brani se.

Ono što je vidjela za nju je bilo teško, depresivno. “Pogotovo u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, vidjela sam da su nacionalni problemi toliko nerazriješeni da je sve zamrznuto, zaustavljeno u kretanju. Imaš osjećaj da se tamo ništa dobro neće dogoditi idućih 20 ili 30 godina”, kaže Dragana Jurišić. Sve je onakvo kakvo je bilo prije 20 godina, i raspada se. Jaki osjećaj pesimizma pratio ju je i u Srbiji.

A Hrvatska?

Tu ne živi već 16 godina. Svake godine dođe par tjedana kod roditelja u Slavonski Brod. Doma, kaže. “I svake godine meni to izgleda sve dalje i dalje od onoga u čemu ja sada živim. Početkom 2000-ih način na koji su se ljudi odijevali, trgovine u Ilici, sve je bilo sličnije zapadnoj Europi nego sada.”

Hrvatska je još u najboljem stanju. Sama Hrvatska jako je različita, uz more i sunce u Dalmaciji ne vide se toliko socijalni problemi kao u nekom slavonskom gradu koji se raspada. Ali neki dijelovi Slavonskog Broda izgledaju joj kao dijelovi Tetova u Makedoniji.

Na putu se osjećala jako usamljenom. “Imala sam totalni osjećaj nepripadanja bilo gdje da sam otišla”, kaže Dragana Jurišić. Na Kosovu je na srpskoj strani bio problem to što ima hrvatsku putovnicu, a na albanskoj njeno srpsko ime. “Nigdje se ne možeš situirati, a ljudi te svakako žele nacionalno smjestiti, pogotovo u BiH i na Kosovu”.

Odlazak u Rijeku

Otac joj je Hrvat, majka Srpkinja. Ne smatra se ni Hrvaticom ni Srpkinjom, do svoje 16. godine izjašnjavala se kao Jugoslavenka. “Ta nacionalnost je ispisana iz povijesti.” Prema zadnjem popisu stanovništva 2011., u Hrvatskoj se 331 osoba nacionalno izjasnila kao Jugoslaven. Dragana Jurišić sjeća se kako joj se otac 1991. svađao s popisivačem koji nije htio upisati da su mu djeca Jugoslaveni. Još 1981. ih je bilo 400.000, a do popisa u ožujku 1991. u Hrvatskoj ih je preostalo 150.000. Danas u Hrvatskoj, kao i u Srbiji i BiH, Jugoslaveni nisu priznati kao nacionalna manjina, za razliku od Vlaha kojih ima ukupno 29. Vode se među “ostalima”.

Otišla je 1993. s 18 godina u Rijeku na studij i vratila se s 23 u Slavonski Brod s diplomom psihologije. S roditeljima je sklopila dogovor da će godinu dana raditi kao psihologinja i dokazati im da je ozbiljna, a nakon toga može svojim putem. Otišla je u Prag, godinu dana konobarila, pa u Dublin. Osam godina radila je kao psihologinja i socijalna radnica. Pa se otisnula u nepoznato: 2006. je upisala magisterij iz fotografije, a 2010. doktorat na sveučilištu u Walesu.

I ovog je ljeta provela nekoliko tjedana s obitelji i prijateljima u Slavonskom Brodu. Šokira se svaki put kad se vrati i vidi ljude koji su oguglali na ono što se događa, pa više nisu u stanju vidjeti stvarnost. U komentarima na beogradskom B92, ispod prevedenog prikaza njene knjige u londonskom Guardianu, prozivali su je da samo ona vidi te ružne stvari u raspadu. Ne shvaćaju da 90 posto zemlje tako izgleda, kaže. U Slavonskom Brodu na glavnom trgu ptice umiru u izlozima robne kuće, naselja koja su prije rata bila novoizgrađena sada izgledaju kao da šetaš Černobilom. A oni koji tu žive to ne primjećuju. “Gdje si to snimila?”, čude se prijatelji. A svaki dan idu korzom pokraj robne kuće.

To udaljavanje od Zapada, od ostatka Europe koje vidi u Hrvatskoj i naokolo posljedica je recesije i neobnovljenog gospodarstva, ali i neprorađene traume raspada bivše zajedničke države. Preko noći su se poslušnici komunističkog režima preobrazili u vatrene Srbe i Hrvate izmišljajući si nove biografije. Citira Dubravku Ugrešić koja je u “Kulturi laži” iz 1996. godine napisala da je prosječni Hrvat star pet godina, sve ono što je prije bilo potisnuto je iz kolektivne memorije i sad stvara nova sjećanja i nove identitete, s riječima koje prije nisu postojale.

Mnogi nisu bezbolno prošli tu preobrazbu, ali malo tko o tome govori. Dragana Jurišić misli da je sve to prošla možda intenzivnije zato što joj je majka Srpkinja, a otac Hrvat i što su nekoliko godina živjeli na prvoj liniji. Morala je otići da bi se mogla vratiti, i pokazati nam sliku koju sami odbijamo vidjeti.

Kamenita vrata, Zagreb

Obiteljske snimke

U fotomonografiji o bivšoj Jugoslaviji uz svoje snimke objavila je požutjele obiteljske fotografije. “Svi obiteljski albumi su izgorjeli, ali kod bake smo našli fotografije koje je otac odbacio jer su bile mutne ili nisu dobro razvijene… tako da sada imamo nekakav disfunkcionalan obiteljski album, s fotografijama koje u normalnim okolnostima tu ne bi bile.” Sada su tu. Ipak se ne može sve izbrisati.

U “Top-listi nadrealista” imali su mašinu koja ti izbriše sva sjećanja na ono što je bilo prije. Tako se devedesetih promovirala kolektivna amnezija, govori fotografkinja s diplomom iz psihologije. Neprorađene traume razaraju s odgodom. Posttraumatski sindrom danas žešće udara nego prije 10 ili 20 godina, čini joj se da više ljudi pati od depresije, više je mentalnih poremećaja. A na društvenoj razini s time povezuje rast nacionalizma i širenje mentaliteta koji nas odvaja od Europe. Kad su u Irskoj, ultrakatoličkoj zemlji, konačno legalizirani istospolni brakovi, organiziran je ogroman party i svi su slavili, i stari i mladi. U Hrvatskoj bi to bilo nezamislivo. Suspendirano je slobodno mišljenje, društvom vladaju konformizam i strah, kaže. Ni Hrvatska ni Srbija nisu prihvatile odgovornost za ono što se dogodilo u ratu, pa raste ultranacionalizam među mladima. I umjesto da se 20 godina od rata stvari normaliziraju, mi idemo suprotnim pravcem.

Dragana Jurišić kao umjetnica za nas dosad nije postojala. Iduće godine imat će izložbe u Zagrebu i Rijeci: kustosica iz Austrije spojila ju je sa zagrebačkom kolegicom Sandrom Križić Roban. U Hrvatsku dolazi s novim projektom “Sto muza/My Own Unknown” (Nepoznata ja) u kojem istražuje žensko tijelo. Nije ni očekivala da bi netko ovdje htio postaviti njenu “YU: The Lost Country” izložbu. Filmovi o ratu kod nas se snimaju usprkos vrisci “to nikoga ne zanima”, objavi se i poneki roman, no raspad Jugoslavije ostao je kao slijepa pjega. Radeći na doktoratu, istraživala je što se događalo na umjetničkoj sceni tijekom rata i neposredno nakon. Poljski redatelj Paweł Pawlikowski, koji je lani “Idom” osvojio Oscara za najbolji strani film, ispričao joj je kako mu je, kad je 1992. došao u Srbiju i BiH snimati TV film “Serbian Epics”, bilo jako zanimljivo to što se nitko od domaćih umjetnika nije htio baviti onim što se događalo oko njih. Umjesto toga, svi su se bavili apstrakcijama.

Razumijem to, kaže Dragana Jurišić: da bi mogao govoriti o stvarnosti, umjetnik mora napraviti osobnu distancu. U tako turbulentnim vremenima distanciranje od većine po pojedinca može biti opasno. Ona je odlučila fizički se distancirati. Nije htjela ostati tamo gdje vladaju nacionalizam i zadrtost.

“My Own Unknown/100 muza” njena je iduća knjiga. U prvom umjetničkom radu bavila se nacionalnim identitetom i zemljom koja je nestala, a sada ju je, sa 40 godina, zanimao odnos žena prema svom tijelu. Još jedna terapeutska tema: u Irskoj su žene dosta seksualno inhibirane, više nego kod nas. Preko društvenih mreža oglasila je da želi fotografirati 100 ženskih aktova. Snimala je žene u dobi između 18 i 83 godine, sve koje su se javile na vrijeme. “Bilo je jako zanimljivo jer ništa nisam režirala. Puno bi ih počelo plesati usred snimanja. Zadnji put sam bila gola pred nekim tko nije doktor, muž ili dečko kao dijete, govorile su mi.” Akt, prije svega muška umjetnička forma, ovdje je preobražen. Na kraju je svojim modelima dala moć da same izaberu svoju fotografiju. “Time sam ženama vratila moć nad vlastitim tijelom”, ističe Dragana Jurišić.

Napušteni hotel Jugoslavija, Zemun

Mentalna barijera

Ima hrvatsko i irsko državljanstvo. “Više se osjećam kao dio Irske nego kao dio Hrvatske”, kaže. Ipak, i dalje putuje s putovnicom, što znači da za let do New Yorka mora imati vizu. “Sutra bih mogla izvaditi irski pasoš, ali imam mentalnu barijeru.” Možda joj je hrvatski identitet ipak jači. Iako to ne priznaje? Dan nakon ovog razgovora na Facebooku je objavila autoportret: “Fotografija za moj prvi irski pasoš”, napisala je.

Izdvajamo