Jesu li ministar Tolušić i Ministarstvo kojemu je na čelu bili sigurni da je ta odluka u skladu sa standardima Europske unije? Ako jesu, zašto su je tako brzo povukli. Ako nisu, zašto su je usvojili. Jesu li prije toga imali konzultacije s Europskom komisijom. Ako jesu, jesu li od njih dobili potporu za mjeru koju su donijeli. Ako jesu, zašto Komisija takvu potporu nije javno iskazala kako bi zaštitila svoju državu članicu od odmazde kojom su prijetili susjedi orkestrirani iz Srbije i Bosne i Hercegovine. To što ih Kosovo i Albanija nisu podržali samo je zbog toga što nisu htjeli u bilo čemu biti na strani Srbije protiv Hrvatske, pa čak i ako je Hrvatska u krivu. Ako su službenici našeg Ministarstva poljoprivrede, diplomati i predstavnici u Bruxellesu uvjeravali ministra Tolušića da imamo pravo na takvu mjeru, i da nam to dopušta i članstvo u EU, a da pritom nisu osigurali potporu Bruxellesa, to otvara pitanje njihove stručnosti.
I prije je bilo slučajeva u kojima je bilo očito da Komisija umjesto na stranu svoje članice staje na stranu treće države, makar ona bila i kandidat za članstvo. U Europskoj komisiji bili su bijesni kada je Hrvatska blokirala Srbiji otvaranje poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim pravima. Uopće nisu bili spremni slušati hrvatske argumente, već su kao svoje smatrali argumente koje je pripremila Srbija. Kada smo to otkrili, u Europskoj komisiji su pokušali najprije opovrgnuti, a poslije se pravdati da je to samo “radni neformalni dokument”. U takvoj atmosferi, umjesto prema Beogradu, pritisak Europske komisije bio je usmjeren prema Zagrebu. Komisija je čak i od drugih utjecajnih država članica tražila da pritišću Hrvatsku. I tako je Srbija otvorila poglavlje o pravosuđu, a Hrvatska uspjela samo djelomično nametnuti neka mjerila kako bi zaštitila svoje interese i stavove. No, barem zasad, Srbija nije učinila ništa u smjeru povlačenja spornog zakona o jurisdikciji za suđenje za ratne zločine kojima si je dala ulogu “regionalnog Haaga”. U Europskoj komisiji i dalje govore da Srbija ima zakon kakav imaju i mnoge druge države članice Europske unije. Ne žele shvatiti da je namjera Srbije da taj zakon koristi u političke svrhe kako bi ucjenjivala susjede, a ne da se zauzima za pravdu u svijetu. Zato postoje brojni slučajevi da Srbija diže optužnice i objavljuje međunarodne tjeralice za nekim političarima iz susjednih država, kao što je bio slučaj s Ejupom Ganićem iz BiH i Ramushem Haradinajem s Kosova.
O tome da nam je Europska komisija opalila šamar kad smo mijenjali zakon o provedbi europskog uhidbenog naloga zbog slučaja Perković ne treba ni govoriti. Tada je Hrvatska govorila da se zalaže za ravnopravnost svih članica te da, ako neke imaju pravo na izuzetke, to pravo trebaju imati svi, iako smo znali da smo tijekom pregovora prihvatili da nećemo imati izuzetaka. Da se Hrvatska doista zauzima za ravnopravnost u Bruxellesu vjerovali su kao što su sada povjerovali da mjera ministra Tolušića nije usmjerena prema susjedima, već joj je cilj samo štititi potrošače. Ministru su medvjeđu uslugu učinili poljoprivredni proizvođači pohvalivši ga zbog te odluke. Nismo čuli pohvale udruge potrošača koje je navodno ta odluka trebala zaštititi. A potrošači u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Uniji, moraju imati zdravu i sigurnu hranu bez obzira na to stoji li kontrola pri uvozu 90 ili 2000 kuna. Našim proizvođačima i poljoprivrednicima ne bi trebala neka zaštita, već pomoć da na velikom tržištu Europske unije u regiji budu konkurentniji. Ne mogu naši poljoprivrednici imati pravo korištenja sredstava Europske unije za poljoprivredu i ruralni razvoj a da pritom mogu računati i na sumnjive mjere za smanjenje uvoza. To nije lako prihvatiti, ali to je tako kada si dio takvog tržišta.
Šamar smo od Europske komisije dobili i oko stava prema odluci arbitražnog suda o granici sa Slovenijom. Ne samo da je Komisija u potpunosti stala na stranu Slovenije i imala potpuno identično tumačenje odluke arbitara, pa i koristila sličan rječnik kao i slovenska vlada, nego nitko u Bruxellesu nije htio ni čuti naše argumente.
Iz BiH pak sada dolaze prijetnje da će spriječiti gradnju Pelješkog mosta. Dobro je što je realizacija toga projekta, barem što se tiče odluka o financiranju, otišla tako daleko da ga je teško zaustaviti. Inače, ako bismo se oslanjali na naše sposobnosti dobivanja potpore Komisije, moglo bi se dogoditi da BiH čak i uspije u tom naumu, iako je jasno da se radi o predizbornom zaoštravanju stava jedne stranke u toj državi. Javnost bi bila šokirana kada bi znala koliko ljudi u Bruxellesu i dalje misli da je gradnja Pelješkog mosta loša ideja, da se tim mostom zaobilazi BiH, da će ta “jadna država” zbog toga biti manje atraktivna za cestovne koridore koji bi ubuduće trebali spajati sjever i jug Europe. Sreća je što je ovaj projekt postao važan i zbog nadzora vanjskih granica Europske unije i što nitko ne vjeruje da će BiH u sljedećih 20 godina biti članica EU, inače bi se u Bruxellesu mogli pojaviti i krugovi koji bi pokušali spriječiti realizaciju tog megaprojekta.
Hrvatska za konkretne projekte uspijeva dobiti potporu EU, ali za mnoge političke postupke ne. I to dokazuje da je došlo vrijeme da se u Bruxellesu Hrvatska jasnije, snažnije nametne kao ozbiljna i dosljedna država članica. Što se regije tiče, i dalje je imidž Hrvatske da se s jedne strane zalaže za regiju i želi da se ona što prije integrira u EU, a s druge koristi članstvo za pritisak na susjede zbog bilateralnih pitanja. Prije svega je ova percepcija stvorena zbog odnosa prema Srbiji i Bosni i Hercegovini. Kad govori o tim državama, Hrvatska ne zvuči uvjerljivo i na nju često gledaju s predrasudama. A za druge države regije Hrvatska i nije pretjerano zainteresirana. To je možda i zato što Hrvatska dosad nije imala ujednačenu politiku i pristup odnosima s tim državama. Već dugo Hrvatska, kad je riječ o regiji, luta između stava “nismo regija” i onoga da smo “lider regije”. I ovdje se čini da je hrvatskim političarima važnija percepcija koju će stvoriti u očima domaće javnosti, nego hoće li biti uvjerljivi prema partnerima u Bruxellesu ili u regiji.
Od Hrvatske se očekuje da doista pomogne regiji. Ona to i čini brojnim inicijativama. Od Procesa Brdo - Brioni, koji su zajedno pokrenule Hrvatska i Slovenija, do sudjelovanja u Berlinskom procesu koji je pokrenula njemačka kancelarka Angela Merkel. I hrvatska javnost, ako je suditi po potpori procesu proširenja, podupire takav stav, jer se čak 66 posto građana Hrvatske zauzima za nastavak proširenja Europske unije i prijem novih država u članstvo, premda taj proces u EU više nije popularan. No, zalaganje za regiju i pružanje pomoći ne znači da Hrvatska ne treba štititi i svoje interese i odustati od njih. Kao najnovija članica najviše i imamo iskustva u procesu proširenja i tim iskustvom već pomažemo državama u susjedstvu. Međutim, očito je da neke svoje stavove nismo dovoljno uspješno argumentirali partnerima u EU pa smo se i doveli u poziciji da moramo odustajati od nekih svojih odluka. Takva se praksa mora promijeniti jer je vrijeme da nas se uvaži kao dostojnu članicu Europske unije. J