Skandalozno je prikupljanje potpisa za zatiranje ćirilice u katoličkim crkvenim prostorima i s odobrenjima mjesnih ordinarija, dakle biskupâ odnosno nadbiskupâ. Otvoreno je pitanje jesu li ti biskupi povrijedili slovo, a kamoli duh ugovorâ između Svete Stolice i Republike Hrvatske, a to otvara novi set pitanja, među kojima je najzanimljivije: ako biskupi mogu i smiju, uz prešutnu suglasnost Svete Stolice, kršiti duh ugovora, zašto to ne bi smjela i država - a u tom slučaju kamo se djenula maksima “pacta sunt servanda”?
O svemu tome pitali smo i neke od sugovornika, kako iz Katoličke crkve odnosno Države, tako i iz građanskog društva. Njihovi su odgovori na ovim stranicama, nećemo ih komentirati. Oni služe temeljitom informiranju našeg čitateljstva, ono može vidjeti i eventualno drukčije stavove, što ovlašćuje novinara da iznese i svoja gledišta, bojeći se manje nego inače da će biti okrivljen kao jednostran informator.
Primitivci i pismo
O čemu je zapravo riječ? Zašto smeta ćirilica? Ili bilo koje ino pismo?
Zato što se u kolektivnom imaginariju i pismo vidi kao simbol, a ne samo kao instrument prenošenja poruke, a s njome eventualno znanja (a možda i dezinformacije, manipulacije itd.).
Ne manjkaju primjeri pismovnih znakova koji se koriste kao pozitivan simbol, kako u religiji (grčka verzalna slova “alfa” i “omega”, A i ž, simbol su Isusa Krista), tako i u kulturi (glagolsko slovo “myslite” simbol je zagrebačkoga Filozofskog fakulteta).
Simbol može biti dvoznačan: u spomen Kineza izgorjelih u Pratu njihovi sunarodnjaci postavili su lampione u obliku kukastog križa, koji je za nas u Evropi, poslije nacističkog holokausta, simbol istrebljenja, smrti i apsolutnog zla.
Štoviše, bilo je vremenâ (a čitajući poneka naša glasila nisam siguran da su posve prošla) u kojima je i sama gramatika - s pismenima ili bez njih - shvaćana kao neka okultna vještina, kao vradžbina od koje se bolje držati postrani. Eto, sama francuska riječ “grammaire” (gramatika) dala je u francuskome i oblik “grimoire” (grimorij: čarobnjački priručnik), u srednjoengleskome “grammarye” (okultno znanje), odakle je u škotskome izveden “glamour” (čar, a onda i privlačnost koja očarava, koja je rezultat magije). Toliki je, dakle, bio strah u čeljadi od pisma i od gramatike.Taj atavistički strah primitivca od pisma i pismenâ, pogotovu tuđih, nije iščeznuo, osobito ne u primitivnim sredinama (PISA test pokazuje da ni naša djeca i unuci, kolikogod bili informatički pismeni, nisu umakli primitivnom strahu od matematike, pa čak i od čitanja).
Kad bi ćirilica bila zavučena u kakvu zakučastu nišu, poput glagoljice ili hijeroglifa, u kojoj je odgonetaju tamo nekakvi čudaci, žreci-sveci, ni pô jada. Moglo bi je se gledati dobrohotno, kao dangubu čudaka i bena. Ali ćirilicu tamo neki drukčiji čitaju i pišu kao mi latinicu, ona je i instrument i sredstvo tuđega, drukčijega - dakle opasnoga.
Nekoga koga nećemo zvati ni njegovim imenom, zašto bismo rekli “Srbin” kad znamo da je četnik (kao što, s druge strane, Hrvat kažu kad moraju, kao i mi Rom, jer “znaju” oni da je posrijedi ustaša, kao što se “zna” da je Rom zapravo cigan, Albanac šipac, Bošnjak balija, Židov ćifut, Nijemac švabo, Talijan digić, pa i doma je Dalmatinac tovar, a Zagrepčanin purger, Krčanin bodul i sve tako dalje: označujemo ga kao stvar, općom imenicom, a ne imenom, jer ono pripada čovjeku, bližnjemu, a kako da nam bude bližnji tko je daljnji, tko se križa drukčije ili čak klanja, tko govori drukčije, nekmoli tko piše drukčije, kad je opasan i onaj tko piše kako su nas u školi tjerali, jer tima što pišu nije vjerovati?
Nije vrag, dakle, u ćirilici, nego u tome što i koga simbolizira. Zaludu je objašnjavati da je ćirilica i hrvatsko povijesno pismo, da je ušla u hrvatsku kulturu prije latinice, da su njome napisane Povaljske listine i Poljički statut, da je njome napisan ugovor Kulina bana s Dubrovčanima. Sve je to idimi-dođimi, kao i kukasti križ u Kineza, tko ih šiša - zna se što je kukasti križ danas, zna se što je ćirilica hic et nunc, u suvremenome hrvatskom imaginariju, pa samim time i u imaginariju Katoličke crkve u Hrvata (kako bi je nazvao kardinal Kuharić).
Ćirilica u nas simbolizira Srbina, ona simbolizira pravoslavne, u sljedećoj liniji simbolizira Ruse. Ne smijemo zatrijeti ono Srba što je ostalo, ne smijemo pokatoličiti, čak ni pounijatiti pravoslavne, fuj to, možemo barem zatrti ćirilicu, ne u nas, jer se nama gadi, nego u njih, da znaju gdje su, gdje nisu dobrodošli, gdje se moraju prilagoditi, k vragu i njihovo pismo, i njihove burke, sve je to nenormalno, zna se.
Nije riječ samo o Srbima
Kampanja protiv ćirilice je upravo kampanja protiv Srba i njihovih manjinskih prava kao što je pravo na jezik, s tezom da im se manjinska prava smiju priznati samo ako ih je više od 50 posto, dakle ako su većina. U čemu nema logike - osim političke, u kojoj se demokracija tumači kao učeni naziv tehnike: “tko jači - taj tabači”, pri čemu se parole o suživotu i kompromisu mogu zadjenuti za šešir u ukrasne svrhe, kao runolist za alpski škrlak.
Potpuno svjesna toga krenula je “Stepinčeva crkva” pružiti ruku i logističku pomoć referendumu poznatome i pod krajnje sažetim nazivom “Ne ćirilici”.
Dok je u referendumu o ustavnoj definicija braka Katolička crkva imala relativno jasnu aktivnu legitimaciju, oko ćirilice je tu aktivnu legitimaciju teško naći, pod pretpostavkom da je uopće ima.
Naime, ne samo da se na brak može gledati kao na svjetonazorsko pitanje, nego je on ipak i jedan od katoličkih sakramenata (doduše, ne pod tim imenom, pa i Zakonik kanonskog prava u hrvatskom prijevodu govori samo i isključivo o ženidbi te o ženidbenom stanju, riječ “brak” uopće ne spominje).
Naravno, nitko nije predlagao ženidbu homoseksualnih muškaraca, ali su očito u izrazu brak i hrvatski katolički biskupi prepoznali ženidbu, pa su smatrali da imaju zašto reagirati (pitanje je bi li reagirali kad bi LBGT pučanstvo odlučilo vratiti tuk na utuk, pa svoje jednospolne životne zajednice dviju ili više osoba nazvale samostanima, jer bi bilo teško dokazati da je to protuustavno - ali to je ipak druga tema).
U pogledu ćirilice nema ni svjetonazornoga, kamoli sakramentalnog rezona za uplitanje Katoličke crkve kao vjerske zajednice. K tome većinske - a većina je uvijek etički odgovorna za prava manjina, pa i kad joj se ne sviđaju.
(...)