Na terasi malološinjske pizzerije Koralj bilo je samo nekoliko gostiju, jedan tanjur špageta, uskoro je trebao završiti još jedan turistički dan. A onda je počeo pakao. Sve je trajalo nekoliko minuta. Glavni lik Agathe Christie, Hercule Poirot, vjerojatno bi satima ispitivao svakog povezanog sa zločinom, ali ubojstvo 53-godišnjeg Gjergja Currija ove srijede nije zločin iz krimića, nego gotovo predvidljiv ishod višegodišnjeg sukoba dviju kosovskih obitelji u kojima je desetljećima ključala zla krv. I proključala, a mrlju od krvi Gjergja Currija koja se te večeri slijevala kolnikom malološinjske šetnice, Ulice Priko, vrelina ljetnog sunca gotovo je zapekla. Ubio ga je brat, 68-godišnji Simon, a nekad složna braća koja su se iz zlatarskog posla prije tridesetak godina preorijentirala na ugostiteljstvo postala su krvni neprijatelji.
Djeca ubijenog Gjergja za strica koji im je usmrtio oca govore “ubojica”, “onaj”, a ime im teško prelazi preko usta.
Simon Curri u ćeliji je riječke Via Rome, kako nazivaju riječki okružni zatvor, jer postoji opasnost da bi mogao utjecati na svjedoke zločina, ponajprije na svoje sinove i očevice, ali i opasnost da bi opet ubio.
Pucnjava u restoranu
U tradicionalnom poimanju Kosovara on je na sebe preuzeo ulogu obrane obitelji i njihove časti. U tom smislu je iznio svoju obranu na prvom ispitivanju pred državnim odvjetnikom. Navodno je rekao: “Ja sam samo branio svoje sinove!” I njegova kći Zoja, izvanbračna supruga malološinjskog policijskog inspektora Ivana Turkalja, koji je te večeri također uredovao nakon ubojstva, tvrdi da je njezin otac pucao braneći sinove Franju i Lona te unuka Pjetra. Na prvom ispitivanju u tužiteljstvu u petak popodne Simon Curri je bio rastresen, a na ispitivanje je doveden tek nakon što ga je pregledao kardiolog jer mu je bilo pozlilo. Jednomjesečni istražni zatvor određen mu je zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i opasnosti od ponavljanja djela.
Druga strana, obitelj ubijenog Gjergja Currija, ne misli tako. S Fabijanom Currijem, 30-godišnjim, starijim sinom Gjergja Currija, razgovarali smo u četvrtak, nepuna 24 sata nakon ubojstva, i u petak navečer i u subotu prijepodne.
“Ja sam još na tabletama i oprostite ako nešto ne mogu povezati. On (Simon) je mom tati pucao u glavu s leđa, a da ga stric Lazar nije svladao, ubio bi i mene i mog brata Nikolu. Jer, ubojica je prvo i pucao na Nikolu, ali ga je promašio, pa je prišao tati i pucao mu s leđa u predjelu vrata. Franjo Curri je iz lokala uperio pištolj prema meni. Dvaput je škljocnuo, pištolj je zakazao”, fragmentarno povezuje slike Fabijan Curri. Kako se prisjeti kojeg detalja, nazove i ispriča, a Fabijan i u (ne)postupanju malološinjske policije vidi uzrok smrti svog oca. “Da su institucije radile svoj posao, moj otac bi danas bio živ. Prijavljivali smo prijetnje. Samo je jedan lošinjski policajac ispravno reagirao kad je ubojica (misleći pritom na Simona) lanjske godine u rujnu pred tim policajcem rekao: `Riješite to vi ili ću ja to riješiti na svoj način!´ Uhitio je i prijavio Simona. Međutim, on je mog tatu prijavio za prijetnje i još se vodi sud zbog toga. Policajac koji je prijavio Simona svjedočio je na tužiteljstvu”, ispričao nam je Fabijan Curri i vratio se na kobnu srijedu.
“Kuharica u njihovu restoranu, djevojka koja je došla raditi s Kosova, rekla je policiji da se zločin pripremao od jutra. I rekla je još policiji da su se negdje oko 15 sati počeli puniti pištolji municijom. Oni su cijeli dan provocirali. Godinama nisu podnosili to što mi radimo bolje od njih, pokušavali su nam odvlačiti goste. Moji roditelji su vrijedni ljudi, sve smo ovo sami stvorili. Nekad su moj otac i on imali zajednički restoran, a onda su se razdvojili, ali smo bili lokal do lokala. Te večeri su nas opet provocirali. Sve je počelo kad su naše goste, dok su čekali stol, zvali u svoj lokal. Nikola im je rekao: ‘Zašto zovete naše goste’, a Franjo, Simonov sin, pokazao mu je prstom da šuti. Nikola mu je rekao: ‘Ti si veliki frajer’, a on mu je odgovorio: ‘Jesam, pokazat ću ti to večeras.’ U jednom trenutku čak nam je rekao: ‘Netko će večeras biti maknut!’”, ispričao nam je Fabijan. “U jednom trenutku Franjo je skinuo kecelju i krenuo prema Nikoli. Sve se to događalo na prostoru između naše i njihove terase. Nikola mu je rekao da se smiri, da se neće tući, ali Franjo se nastavio približavati. I u jednom trenutku Pjetr, Simonov unuk, udario je Nikolu šakom da mu je pukla arkada. On ih je počeo odgurivati i povlačiti se. Iz lokala je izišao tata i rekao: ‘Ljudi, što se dogodilo?!’, krenuo je da ih razdvoji, a onda se pojavio Simon s pištoljem. Prvo je opalio dva hica prema Nikoli, ali je promašio. I onda je pucao tati u glavu s leđa. Tata je pao. Čuo se vrisak. Nikola se sagnuo nad oca i vikao: ‘Moj tata! Moj tata! Probudi se!’ U tom metežu krenuli su i na njega. Franjo ga je udario nekim staklenim predmetom, možda pepeljarom. Nisam to sasvim dobro vidio, a Lon je dohvatio stolicu. Krenula je i Lonova žena Lujza prema Nikoli.
Pištolj je zakazao
Jesam, udario sam je i ona je pala. Udario sam i Simonova unuka Pjetra nakon što je on šakom udario Nikolu i srušio ga na pod. Kad se pridigao, drugim sam ga udarcem opet srušio. Nakon što je Simon opalio metak tati u glavu, moj stric Lazar i brat mog oca i ubojice bacio se na njega i u hrvanju na tlu ispred terase oduzeo mu pištolj. Još ima krvava koljena od hrvanja na tlu s njim. Da mu nije oteo pištolj, ubio bi i mene i brata mi Nikolu. Oni su na to bili spremni i samo nas je stric Lazar i sreća što je Franji zakazao pištolj spasila od sigurne smrti... Policija je znala da nam prijete i mogla je to spriječiti, ali oni su bili u dobrim odnosima s načelnikom lošinjske policije jer im je zet policajac. Prije desetak dana Franjo je rekao mom ocu da će mi ljubiti hladno čelo. I prijavili smo to, ali ništa nisu poduzeli”, ispričao nam je na trenutke uzbuđeno i nepovezano Fabijan Curri.
Iako prisutnost policije oko kuće i lokala obitelji osumnjičenog za turiste i nije toliko napadna kao za mještane, ona nije ni ugodna. A Fabijan Curri pita se: zašto policija čuva njihove lokale i kuće, a ne i nas? Zar misli da nama i dalje ne prijeti opasnost? Policija, čini se, ipak strahuje od osvete koju bi mogla pokušati obitelj ubijenoga Gjergja
Tko je napao prvi?
Taj dio ispovijesti o ubojstvu svog oca pojačava riječima: “Tako vam je to bilo! Ne mak’o se odavde!” Razgovor smo nakratko morali prekinuti. Ispričavao se: “Oprostite, došli su gosti Nijemci, koji u naš lokal dolaze godinama, izraziti sućut obitelji. Poznavali su mog oca.” Zove ponovo i nastavlja: “Neki su napisali da smo mi njih napali, da su stolice bile razbacane... A stolovi i stolice na njihovoj terasi su jedna do druge, možda je desetak centimetara prostora između njih. Stolovi do ceste su bili netaknuti. Pa da smo mi krenuli prema njima, onda bi ti stolovi bili razbacani, a ne oni kod ulaza. Zar bi moj otac, da je išao njih prvi napasti, dobio metak s leđa? Pa da su se branili, valjda bi bilo obrnuto. Sve će obdukcija pokazati. Policiji je trebalo četrdesetak minuta da dođe nakon što je pozvana. Zašto toliko? Njihov zet policajac kretao se unutar trake, došao je naoružan i u dom zdravlja gdje smo dovezli teško ranjenog oca. Hitna nije dolazila, krvario je... Nakon što ga je metak pogodio, pokušao je ustati, ali je pao i više nije ustao. Ubojica je, još dok je tata ležao na tlu, rekao: ‘Jel crk’o taj pas?!’ Tata nije bio pri svijesti. Ubacili smo ga u njegov crveni Audi A4 i odjurili prema hitnoj. Tamo nam je umro gotovo na rukama. A njihov zet policajac se sa ženom vratio do mjesta događaja i pretraživao strica Lazara. A drugi pištolj kojim je Franjo pokušao ubiti mene, ali mu je zakazao, koliko čujem, nije nađen. Neke svjedoke pitali su samo jesu li vidjeli ubojstvo, ali ih nisu pitali što je tome prethodilo. Znam da je ubojica bio dobar sa šefovima lošinjske policije, a kad su oni imali svoje fešte za Dan policije, slao bi im kartone vina. Mi smo pisali predstavke i žalbe i u policiju u Rijeci i u MUP u Zagreb, ali nije bilo nikakve reakcije. Zašto? Neka se to istraži”, ogorčeno govori Fabijan Curri. Dodaje kako je i Simonov sin Lon nakon što je Franji zakazao pištolj dohvatio isti pištolj i pokušao pucati u bratića Nikolu, ali je pištolj opet zakazao.
Povijest sukoba dviju obitelji ima i svoju pravosudnu priču. Prijave policiji, sudski postupci, odvjetnici... Neki naši sugovornici kažu kako je nekoć Simon, zbog toga što su Gjergjovi sinovi bili puno mlađi, bio nadmoćniji u sukobu s njim. Ali, kako su Fabijan i Nikola odrastali, Gjergj je imao uzdanice u svojim sinovima. Posebno je, kažu, u obrani obitelji bio odlučan sada 26-godišnji Nikola Curri, koji je trenirao boks i koji je u nekim prijašnjim sukobima bio jači od svojih bratića kojima on i brat ne žele ni izgovoriti imena. Fabijan je bio očeva desna ruka u vođenju poslova.
Gdje je drugi pištolj?
S godinama je jaz između dvojice braće koji su imali lokale jedan do drugoga bivao sve veći, a napetost se mogla rezati nožem. Uvijek bi to kulminiralo u turističkoj sezoni, a s jeseni bi krenule verbalne prijetnje. Domaće stanovništvo, ali i policija, kažu nam, držali su se po strani. Mnogi su to komentirali riječima “albanska posla”.
“Bilo je pitanje vremena kad će se dogoditi ubojstvo”, kaže nam jedan Lošinjanin upoznat s obje obitelji.
Mnogi se pitaju je li s ubojstvom Gjergja Currija jaz postao nepremostiv. Hoće li ubojstvo ohladiti glave ili još više zakrviti odnose onih koji ostaju iza ubojice i ubijenog? Hoće li unutarnja kontrola u policiji na višim razinama ispitati je li postupanje u međusobnom sukobu po prijavama bilo uvijek sukladno pravilima službe i je li na neke postupke mogla utjecati činjenica da je zet Simona Currija bio inspektor? Je li pronađen drugi pištolj osim češke zbrojevke kojom je ubijen Gjergj Curri? To su samo neka od otvorenih pitanja.
A Fabijan Curri za kraj se pita i ovo: Zašto policija čuva njihove lokale i kuće, a ne i nas? Zar misli da nama i dalje ne prijeti opasnost, iako bismo, da nije bilo strica Lazara i da Franji nije zakazao pištolj, i ja i moj brat Nikola bili mrtvi? Zašto su ubojičini sinovi odmah pušteni iz pritvora i zašto njihova kuća nije pretražena istu večer, nego tek drugi dan, tako da drugi pištolj nije nađen.
Sve su to pitanja na koja će morati odgovoriti istražitelji. Usred turističke sezone ubojstvo je najgore što se moglo dogoditi na malološinjskoj šetnici. Iako prisutnost policije oko kuće i lokala obitelji osumnjičenog za turiste i nije toliko napadna za mještane, ona nije ni ugodna. Terase Koralja i Galeba zjape prazne. Vlasnik Koralja u pritvoru je riječkog zatvora, a vlasnika Galeba, 53-godišnjeg Gjergja Currija, u ponedjeljak će supruga Zoja, sinovi Fabijan i Nikola te rodbina i prijatelji na lošinjskom groblju sv. Martina ispratiti na posljednji počinak.