ZAGREB - Prije par mjeseci, Jutarnji list mi je predložio da napišem knjigu o psihološkoj pozadini Ive Sanadera, analizu njegove osobe, kulturalne izgradnje i karaktera. Ta bi knjiga istodobno trebala proučiti oblikovanje i političko-kulturnu dogradnju istočnoeuropskog političara i čovjeka iz kulture nakon pada komunizma. Psihološki portret u obliku bildungsromana, onih klasičnih priča koje do svake pojedinosti opisuju ustroj protagonistove osobnosti.
Takva knjiga je veliki izazov i obično ih se stvara prema istom modelu. U ovom konkretnom slučaju pojavio se neočekivani element, koji će omogućiti da ova buduća knjiga bude strukturirana oko jednog kulturološkog i psihološkog obrasca: Sanader je bio (i dalje je) stručnjak za kazalište francuskog dramatičara Jeana Anouilha.
Njegova doktorska teza bila je analiza Anouilhovog teatra, i tu je disertaciju objavio i kao knjigu “I ružičasto je crno: nazor o svijetu u kazališnom djelu Jeana Anouilha”). Svoju knjigu, naslovljenu “Hrvatski Hybris”, stoga ću graditi oko ovoga: svako poglavlje počinjat će nečim iz Anouilhovih djela i time kako je Sanader to interpretirao.
Putnik bez prtljage
Od početka sam bio zapanjen time koliko Sanader podsjeća na glavne likove Jeana Anouilha koje je proučavao u mladosti. To su obično veliki ljudi koji padnu tragično i neočekivano, ponekad i s komičnim efektom, u tako snažnoj suprotstavljenosti njihove prošle veličine i brzine njihove propasti. To je stoga što su Anouilhovi likovi (kao i Sanader) prožeti onime što su stari Grci nazivali hybris.
Hybris je trajno stanje uma istaknute osobe koja misli da je nepobjediva. Čovjek pogođen hybrisom nosi krivnju arogantne sreće. Aroganciju donosi osjećaj nekažnjivosti. Osoba koja pati od hybrisa, od te zabluđene poremećenosti, uvjerena je da se s pravom koristi natprirodnom srećom.
Takav čovjek živi pod neprekidnom autosugestijom. Grci su to smatrali oblikom ludila. Znali su da ništa ne traje zauvijek. Junak je na koncu osuđen na neuspjeh, i na kraju i pada. Mentalno stanje hybrisa uvijek završi u komičnoj katastrofi, obično ne samo za junaka nego i za one kojima se okružio, koji su ga slijedili i vjerovali u njega.
Kada sam to shvatio, spoznao sam i prirodu Sanaderovog bijega na austrijskoj autocesti, u prosincu 2010. godine. Način na koji je Sanader odjurio, nepripremljen, u šeprtljavom pokušaju bijega, bez prtljage, bez plana B, sav u strahu, kao kokoš bez glave (ili muha bez glave), kako kažu u Hrvatskoj, upravo je to točan način na koji završavaju grčki junaci pogođeni hybrisom.
Sanader se doimao poput nekoga tko bježi od vlastite prošlosti, i dok je bio u austrijskom zatvoru, borio se (prije nego se predomislio i odlučio drukčije) protiv izručenja Hrvatskoj, gdje mu glasine predviđaju rizik kazne do 15 godina zatvora, i to opet poput glavnih likova u dva djela Jeana Anouilha - “Putnik bez prtljage” i “Bio jedan zatvorenik”.
U ovoj potonjoj drami, glavni lik je zapravo osuđen na 15 godina zatvora zbog - pronevjere. Možemo se samo pitati što je mladi Sanader mislio o sudbini takvih likova kada je pisao o Jeanu Anouilhu u doba kad još nije ni sanjao da će jednog dana postati političar.
Također je pomalo ironično da je “Putnik bez prtljage”, drama Jeana Anhouilha o kojoj je Sanader pisao svoj sveučilišni rad u Austriji, a upravo je u toj zemlji četvrt stoljeća kasnije uhićen, “bez prtljage”, čime je također bio zaokružen krug. No i znajući to sve, iz proučavanja Anouilhovih likova, Sanader nije mogao postupiti drukčije, jer čovjek obuzet hybrisom nikad ne sluša savjete drugih.
Beskrajna ambicija
Stoga je uznemirujuće vidjeti kako je, nakon tako podrobnog studiranja likova majstora psihologije (i velikog pisca, jer Jean Anouilh je bio to oboje), Sanader slijedio točno stope tih likova. Svi su oni tvrdoglavi i ekstremno ambiciozni. To je ono čime se i Sanader urezao u pamćenje mnogima koji su ga dobro znali ili s njime radili, poput njegova svojedobnog šefa, bivšeg ministra vanjskih poslova s kojim je bio i u istoj stranci, Mate Granića.
“Od početka sam znao koliko je ambiciozan”, rekao mi je Mate Granić u prošlomjesečnom intervjuu, “u lice mi je već na početku priopćio kako želi moj posao ministra vanjskih poslova jer smatra da je za njega bolje kvalificiran od mene”.
Kao i mnogi Anouilhovi likovi, Sanader je u život zakoračio kroz siromaštvo. Dolazi iz siromašne obitelji; također je od rane dobi bio povezan s Crkvom, i iskren je vjernik, iako za njega religija ostaje jednostavno privatna, osobna stvar. Cijelu mladost opterećivao ga je osjećaj poniženja; kompleks niže vrijednosti proistekao iz njegovog siromašnog odrastanja i teških ranih godina. U vlastitoj knjizi o Anouilhovom kazalištu, mladi Sanader se i sam naširoko bavi osjećajem poniženosti koji progoni neke od likova u Anouilhovim djelima.
Tako lik u drami “Ermiona”, Frantz, govori djevojci koja ga voli: “Ne možemo se voljeti siromašni”. Sanader to ovako komentira: “Frantz poima siromaštvo ne samo kao najveći problem što mu se ispriječio na putu k sreći nego i kao vlastito poniženje. Kada taj isti Frantz u drami jadikuje: ‘Ja sam siromašan. Svakoga dana udarati o taj zid: ja sam siromašan’, Sanader piše da je novac nerješiv i nezaobilazan problem za toga mladog siromaha, koji će zbog opsesije novcem postati kriminalac.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA