U nedavno objavljenom izboru deset najboljih američkih playmakera nižih od šest stopa (dakle, oko 180 centimetara), nalaze se samo dva igrača visoka 170 centimetara ili manje.
Riječ je o Jeromeu Spudu Webbu (170 centimetara), poznatom i po spektakularnim zakucavanjima, te o samo 160 centimetara visokom Muggsyju Boguesu, koji je u sezoni 1993/94. ostvario impresivan prosjek od po deset koševa i asistencija po utakmici: Bogues, najniži igrač u povijesti NBA košarke, uspio je, dakle, zabilježiti sezonski double-double, što uistinu jest impresivno.
Činjenica je, međutim, da su u novijoj povijesti profesionalne košarke samo dva igrača od 170 centimetara ili niža ostvarila respektabilne karijere.
Mjesto jedinice, playmakera (u Americi ustvari ne kažu playmaker, nego point guard) od presudnog je značaja za košarkašku igru: premda najatraktivniji igrači u povijesti košarke, poput Michaela Jordana, Kobea Bryanta, LeBrona Jamesa ili Kevina Duranta, nisu playmakeri, bez vrhunskog prvog beka nemoguće je igrati ozbiljnu košarku, baš kao što je bez grafičkog urednika nemoguće izdavati novine ili bez ekstraklasnog kamermana snimiti dobar film.
Niz grešaka
Košarkaški klub Cedevita , koji je u tekuću sezonu ušao s višestrukim šampionskim ambicijama (regionalna i hrvatska liga), kao i s određenim međunarodnim aspiracijama, kao playmakera zaposlio je Marquesa Greena.
Marques Green tridestjednogodišnji je Amerikanac visok samo metar i šezdesetosam centimetara. Marques Green, dakle, već statistički gledajući, ne zadovoljava elementarne fizičke uvjete da bude vođa momčadi šampionskih ambicija.
Sama činjenica da je Cedevita, čiji ovosezonski proračun sportski novinari procjenjuju na dva i pol do tri mlijuna eura, daleko najviše u regionalnoj ligi ABA, momčad počela graditi na playu za kojeg je svaki amaterski poznavatelj košarke - a kamoli profesionalac - morao pretpostaviti da je nužno inferioran, govori o neobično neozbiljnom pristupu poslu koji Emil Tedeschi sasvim sigurno doživljava vrlo ozbiljno.
Košarkaški klub Cedevita ove je sezone doživio poptuni debakl. U finalu hrvatskog košarkaškog kupa Cedevitu je pobijedila znatno jeftinija i neorganiziranija Cibona. Mnogo je gore, međutim, što je Cedevita prošle nedjelje, poslije domaćeg poraza od Partizana, još jedne u čitavom nizu nespretno izgubljenih utakmica, definitivno izgubila mogućnost da igra final four regionalne lige. Nadalje, kako sada stvari stoje, vrlo je vjerojatno da Cedevita iduće godine uopće neće igrati u europskim natjecanjima.
Teško da je Emil Tedeschi, veliki košarkaški fanatik, ikada lošije potrošio dva i pol do tri milijuna eura. Košarkaški gledajući, sadašnji debakl Cedevite bio je predvidljiv od prvog dana aktualne sezone.
Osim Marquesa Greena, ljudi koji su sastavljali momčad počinili su i niz drugih, teško razumljivih pogrešaka. Tako su uvjerljivo najboljeg igrača, Francuza Mickaela Gelabalea, potpisali na samo tri mjeseca; Gelabale sada igra u Americi, u Minesotta Timberwolvesima. Cedevitini menadžeri, nadalje, nisu u klub uspjeli dovesti, osim Gelabalea, niti jednog domaćeg ni stranog košarkaša s bar malim potencijalom zvijezde.
Radni košarkaši
Marko Tomas, koji je trebao predstavljati domaću zvijezdu (i koji je protiv Partizana odigrao fenomenalnu utakmicu, dok je neke druge odradio ispod svake razine), već godinama ne igra vrhunsku košarku, zbog čega je i izgubio međunarodne ugovore: osim toga, Tomas je došao ozlijeđen pa je propustio prvi dio sezone.
Svi drugi stranci, uglavnom igrači iz regije, tek su dobri radni košarkaši, bez ikakve mogućnosti da češće odlučuju važne utakmice i bez ikakva potencijala sportskih zvijezda, koje bi trebale dovoditi navijače u dvoranu. Budimo realni, tko bi, ikada i igdje, kupio ulaznicu zbog Vlade Ilievskog, Predraga Šuputa ili Ante Mašića? Nemojmo se zezati!