U genocidu počinjenom nad Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. ubijeno je između 75% i 80% članova židovske zajednice na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno od 38.000 do 39.000 Židova koji su živjeli na tom prostoru, samo 9000 je doživjelo kraj rata. Od oko 12.000 zagrebačkih Židova, njih oko dvije trećine nije preživjelo rat.
Hapšenja su počela već u prvim danima ustaške vlasti. U početku su žrtve bili pojedinci, istaknuti i utjecajni članovi židovske zajednice. Potkraj svibnja 1941. hapšenja dobivaju šire razmjere - 165 zagrebačkih omladinaca između 18 i 21 godine starosti tobože je odvedeno na ljetne radove, a zapravo na put bez povratka - ubijeni su u Jadovnu na Velebitu. Od svih njih samo su dvojica preživjela. I tako je u sljedećim mjesecima veliki dio židovske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj uhićen, deportiran u logore i ubijen. Tek je manji broj uspio prebjeći u inozemstvo ili u Hrvatsko primorje ili Dalmaciju, dakle, u dijelove NDH pod talijanskom okupacijom.
‘Zdrav zahvat’
U veljači 1942. ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković je u govoru u Hrvatskom državnom saboru zaključio kako je “NDH odlučnim i zdravim zahvatom riešila tzv. židovsko pitanje... Ovaj potrebiti zahvat čišćenja nalazi svoje opravdanje ne samo s moralnog, vjerskog i društvenog gledišta, nego i s narodno-političkog gledišta: jer je međunarodno židovstvo udruženo s međunarodnim komunizmom i slobodnim zidarstvom, nastojalo, a još i danas nastoji, uništiti hrvatski narod”, što je iz saborskih klupa popraćeno povicima odobravanja - “tako je!”
Međutim, u izvještaju Gestapoa iz Zagreba iz svibnja 1942. tvrdi se da ustaše, usprkos okrutnosti, nisu dovoljno temeljito proveli “konačno rješenje” na teritoriju NDH. Prema tom se izvještaju još uvijek oko 5000 Židova nalazilo na slobodi na teritoriju pod nadzorom ustaških vlasti zahvaljujući osobnim i obiteljskim vezama, korupciji i zalaganju Katoličke crkve za osobe u miješanim brakovima itd. Stoga su se nacisti nakanili, prvi put u NDH, izravnije angažirati u deportacijama.
Kao stručnjak za tu vrstu poslova stigao je u Zagreb iz Berlina predstavnik Glavne uprave državne sigurnosti (RSHA) Hauptsturmführer Franz Abromeit: sada je ustaška administracija bila i pod neposrednim pritiskom da poboljša organizaciju hvatanja i deportiranja Židova, iako se ona u prethodnim mjesecima i sama jako trudila u tom poslu.
Duga kolovoška noć
Između 29. i 31. srpnja 1942. godine uslijedilo je novo popisivanje Židova, a potom je Dido Kvaternik, po naredbi Predsjedništva Vlade NDH, ovlastio Josu Rukavinu, tadašnjeg upravitelja Ustaškog redarstva te predstojnika njegova Židovskog odsjeka Vilka Kühnela, da se pohapse svi Židovi u Zagrebu, izuzev onih koji su u mješovitim brakovima. Tako je u Zagrebu od 8. pa do noći od 12. na 13. kolovoza uhapšeno oko 1200 Židova. U Osijeku i drugdje po Slavoniji, u Sarajevu, itd., još njih više od 3000.
Tijekom prethodnih mjeseci uhapšeni su zagrebački Židovi privremeno bili okupljani na Zagrebačkom zboru (danas Studentski centar u Savskoj), na Zavrtnici, po raznim zatvorima od Savske do Trga žrtava fašizma, a sada su koncentrirani u istočnom dijelu školskog kompleksa u Križanićevoj ulici. Boravili su u učionicama, jer zbog školskih praznika u njima nije bilo nastave. Nikakav kontakt, čak ni preko prozora susjednih zgrada, koje su udaljene jedva dvadesetak metara, nije bio moguć jer su to sprečavale straže. Sljedećih dana oko 400 zatočenika bilo je pušteno, uglavnom starijih ljudi, liječnika i članova njihovih obitelji.
Transporti i dojmovi
Boravak zatočenih u Križanićevoj bio je dobro organiziran, kao nikada prije. Židovskoj bogoštovnoj općini Zagreb naloženo je da dostavi hranu za prehranu zatočenika. Nabavljene su čak četiri tone brašna, tona graha, 300 l ulja, 200 kg šećera. Židovski odsjek je s Ravnateljstvom državnih željeznica NDH dogovorio ukupno šest transporta, i to 13., 16., 20., 24., 27. i 30. kolovoza. Posljednji transport, koji je trebao krenuti 30. kolovoza iz Osijeka, ukinut je “jer je izseljavanje Židova s područja NDH u Njemačku već bilo završeno”. Židovski odsjek je, nadalje, obavijestio Državne željeznice da se “trošak prievoza od mjesta utovarenja do mjesta istovarenja imade navjeriti na račun Državne riznice NDH”. Nacističke službe su planirale vlakove slati preko Maribora u Auschwitz; predviđalo se da bi putovanje trebalo trajati dva dana.
Prijevoz zatočenika iz Križanićeve na jedva kilometar udaljeni Glavni kolodvor odvijao se kamionima, po danu, “na očigled čitavoga građanstva”. Povjesničar i franjevac Dominik Mandić koji je tada živio u Rimu, tvrdi da su deportiranima “Zagrepčani iskazivali veliku simpatiju na odlasku”.
Talijanske obavještajne službe izvještavaju tih dana da su “posljednja masovna hapšenja Židova ostavila teške dojmove na Zagrepčane i potakle vrlo nepovoljne komentare”. Ovim su transportima u Auschwitz, osim zagrebačkih Židova, odvedene i židovske žene i djeca iz logora u Loboru i Gornjoj Rijeci; njima su priključeni i Židovi iz Osijeka te iz drugih mjesta NDH. Mnogo je bilo Sarajlija, čime je taj grad “očišćen” od Židova.
Iz Zlatara za Auschwitz
U Zagrebu su tada uhapšeni i deportirani i pojedini štićenici šest židovskih staračkih domova. Odveden je i službeni liječnik Židovske općine dr. Izak Heršković s cijelom obitelji; potom je općinska ambulanta zaplijenjena te u Općini više nitko nije davao zdravstvene usluge. Iz Lobora je odvedena 5-godišnja Lela Frankl, iako je njezina majka Zlata učinila sve da ju spasi: “S jednim je željezničarem bilo dogovoreno da Lelu izvadi iz vlaka kada bude prolazio kroz Zagreb. Međutim, vlak je mimoišao Zagreb - iz Zaprešića je otišao direktno za Auschwitz. Zlata je dugo živjela u iluzijama da je Lela u radnom logoru, a kasnije da je među djecom spašenom iz Auschwitza.”
Neki koji su bili deportirani uspjeli su se javiti jedanput ili dvaput, “a onda nikada više ni traga ni glasa”. Po iskazima onih koji su u sljedećim transportima došli u Auschwitz ili Birkenau i potom preživjeli, nitko od onih pohapšenih u kolovozu 1942. nije ih dočekao. Po svemu sudeći, smrt je bila vrlo brza: po nepotpunom popisu žrtava Auschwitza u kojem se navodi i datum smrti, neki od deportiranih ubijeni su odmah po dolasku, a većina u rujnu i listopadu 1942. godine.
Glasine i strah od istine
Neposredno nakon deportacija u Zagrebu i NDH o sudbini onih koji su odvedeni nije se znalo ništa pouzdano; kolale su različite glasine, između ostalog, da su transporti zapravo otišli “za Mađarsku”. Čini se da nitko nije imao snage suočiti se s istinom.
Glavni statističar SS-a dr. Richard Korherr podnio je uredu Reichsführera SS-a Heinricha Himmlera u ožujku 1943. izvještaj u kojem navodi kako je u transportima u kolovozu 1942. iz NDH “u logore u Poljskoj” deportirano 4972 Židova.
Manji dio zagrebačkih Židova bio je u kolovozu 1942. pošteđen deportacije zbog veza, intervencija, zbog nazočnosti međunarodne diplomacije i predstavnika drugih međunarodnih organizacija. Većinu njih zahvatit će posljednji val masovnih deportacija u svibnju 1943. godine.
Voze Židove s Glavnog kolodvora
O tome kako su izgledale deportacije s Glavnoga kolodvora svjedočio je 1999. sveučilišni profesor Ivan Kampuš (1924.-2010.): o svom bratiću Dragutinu i teti Malvini Zeisler, koje su ustaše odveli iz zajedničkoga stana, nekoliko dana ništa nije znao. Jednoga dana, prolazeći gradom, čuo je da građani jedan drugome govore: “voze Židove s Glavnog kolodvora”, te je odmah tamo krenuo.
Na jednom od daljih kolosijeka spazio je kompoziciju teretnih vagona punih ljudi. Na svakom vagonu bila su otvorena samo jedna vrata, ali su i ona bila blokirana lancem. Kampuš se uspio približiti vagonima na desetak metara, jer ga straža, koja se uopće nije nasilnički ponašala, ipak bliže nije pustila. Čini se da je i dobrom dijelu stražara bilo neugodno. Mnogo je ljudi došlo, izmjenjivali su poruke i pozdrave.
Na pozive onih koji su stigli na peron pojavljivao bi se na vratima vagona onaj koji je bio pozvan. Kampuš je u jednom od vagona našao Dragutina i Malvinu, s kojima je uspio izmijeniti nekoliko riječi. Svi su plakali, i oni u vagonima i oni koji su stajali na peronu. Kampuš je otprilike dva sata bio u blizini vagona, potom su svi posjetioci uklonjeni s Kolodvora. Kompozicija je krenula kada to više nitko nije mogao vidjeti. Ivan Kampuš nikada ništa nije saznao o sudbini svojih rođaka.