Pojedinosti neuspjeha u arbitražnom postupku što ga je Hrvatska 2014. godine pokrenula protiv mađarskog MOL-a u Ženevi pred sudom utemeljenim prema pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL), objelodanjene u sadržaju godinu dana stare presude koja je postala dostupna javnosti, trebale bi imati samo jednu, i to vrlo ozbiljnu posljedicu. Vlada bi se pod hitno trebala pozabaviti pitanjem tko, kako, po čijem odabiru i za koju cijenu zastupa Hrvatsku u međunarodnim arbitražnim postupcima.
Naime, u sadržaju presude koju je troje arbitara specijaliziranih za trgovačko pravo donijelo 23. prosinca prošle godine i odbacilo zahtjev hrvatske Vlade da se proglase ništetnim izmjene dioničarskog ugovora iz 2009. godine kojima je MOL preuzeo upravljačka prava u Ini te glavni ugovor o plinskom poslovanju, samo se potvrđuje ono što se naslućivalo - da je hrvatska strana u sporu katastrofalno zastupana. Hrvatska je tužbu temeljila na premisi da je izmjena dioničarskog ugovora plod kaznenog djela, odnosno mita koji je šef uprave MOL-a Zsolt Hernadi dao bivšem premijeru Ivi Sanaderu te da ga treba poništiti jer je pravni posao utemeljen na kaznenom djelu ništetan.
Sredstvo obračuna
Ivo Sanader bio je pravomoćno osuđen za primanje mita od Hernadija i pravomoćna presuda egzistirala je godinu dana, dok se u slučaj nije upleo Ustavni sud koji je presudu poništio i vratio slučaj na početak. Međutim, iz sadržaja objavljene presude iz Ženeve saznajemo da se uz problem ustavnih sudaca koji su anulirali već okončani kazneni postupak Sanaderu tijekom arbitraže otvorilo niz drugih elemenata kojima se suđenje bivšem premijeru dovodi u pitanje.
Tako se, primjerice, dovodi u sumnju objektivnost suca Ivana Turudića koji je vodio prvostupanjski postupak s tezom da je iskrivljavao formulacije koje je diktirao u zapisnik. Za početak, čak i oni koji iz novina prate suđenja znaju da predsjednik sudskog vijeća iskaze svjedoka ili vještaka diktira u zapisnik te da to radi u prisutnosti tužitelja i obrane koji uvijek interveniraju ako smatraju da nešto nije točno uneseno.
Mol Unc It Ral Award by Jutarnjiredakcija on Scribd
Dodatno je pitanje koje učinke može imati objavljivanje presude iz Ženeve gotovo godinu dana od njezina donošenja. Jedan od nesumnjivih je svojevrsni pritisak na sudski postupak koji se zbog iste stvari trenutno vodi protiv Sanadera. Ne smije se, naime, smetnuti s uma da Ivo Sanader ni nakon odluke Ustavnog suda, kao ni nakon objave arbitraže u Ženevi, nije oslobođen optužbe da je MOL-u prepustio upravljanje Inom za mito od 10 milijuna eura. Za isto mu se djelo ponovno sudi, a hrvatsko pravosuđe ne odustaje od napora da se primijeni europski uhidbeni nalog (EUN) te da se pred našim pravosuđem pojavi i Zsolt Hernadi. Vrijeme za ponovno dostizanje pravorijeka bivšem premijeru zbog kriminala s Inom curi. Naime, za dvije godine u predmetu Ina - MOL nastupa zastara.
Pitanje trenutka
Osim kao pritisak na sud i stvaranje dojma o Sanaderovoj nevinosti, sadržaj presude iz Ženeve može poslužiti i u svrhe unutarnjopolitičkih obračuna. Premda Vlada Andreja Plenkovića nema veze s pokretanjem arbitraže, njoj su na naplatu došle posljedice, pa presuda može poslužiti kao sredstvo za destabilizaciju Vlade. Nije nemoguće ni da Vlada koja mora riješiti problem Ine (na Badnjak 2016. Plenković je objavio rezultat arbitraže i najavio da će država otkupiti od MOL-a dionice Ine) upravo finalizira neko od rješenja. Ako se takvo što zbiva, objava sadržaja izgubljene arbitraže sigurno neće olakšati posao.
Pet razloga za ovakvu presudu arbitražnog suda
Iz presude se može izvesti zaključak da je Hrvatska izgubila spor protiv MOL-a kako zbog postupaka pojedinih sudionika procesuiranja bivšeg premijera Ive Sanadera u aferi Ina - MOL, pa i zbog odluke Ustavnog suda RH, tako i zbog lošeg pristupa hrvatske strane u samom sporu. Izdvojili smo pet ključnih primjera.
1. Nije dokazano ni da Hernadi nije saslušan
Hrvatska strana nije uspjela dokazati pojedine lako dokazive događaje. Pal Kara, glavni savjetnik MOL grupe, nedavno je, na opće čuđenje svih upućenih, izjavio kako je šef MOL-a Zsolt Hernadi, kod nas optužen za podmićivanje Sanadera, dao iskaz hrvatskom tužiteljstvu u ovoj aferi. Iako Hrvatska cijelo vrijeme tvrdi da je mađarska strana sprječavala njegovo ispitivanje pravdajući se nacionalnim interesma. No, UNCITRAL nije povjerovao hrvatskoj strani da ispitivanje Hernadija nije provedeno.
Prema kronologiji na koju se sud poziva, proizlazi da je USKOK 27. listopada 2010. zamolio mađarska tijela da ispitaju Hernadija o spornim ugovorima. Zatim 9. prosinca 2010. slijedi uhićenje Roberta Ježića, a 7. ožujka 2011., dok je Ježić još bio u pritvoru, USKOK je zatražio evidenciju njegovih ulazaka i izlazaka iz Vlade. Na koncu, 26. travnja 2011., pet dana nakon Ježićeva puštanja na slobodu, USKOK traži evidenciju ulazaka i izlazaka Hernadija iz ureda predsjednika Vlade. Prema obrazloženju, Hrvatska je tvrdila da su se ta dva zahtjeva odnosila na istragu u predmetu Podravka, ali je sudu bio bliži zaključak da je USKOK u to doba bio fokusiran na istraživanje spornih ugovora s MOL-om. Pritom je prihvaćen argument MOL-a da ni Sanader ni Ježić nisu sudjelovali u predmetu Podravka pa je zbog toga ostalo upitno zašto bi USKOK uopće zatražio evidenciju za Ježića. “Stoga se čini da je USKOK zapravo ishodio dokumente koji se sad koriste za potkrepljivanje iskaza Ježića prije nego što je Ježić dao iskaz”, ističe sud.
Međutim, činjenica je da je Zsolt Hernadi 2010. ispitan po zamolnici hrvatskog tužiteljstva u istrazi Podravka. Ispitivanje se, doduše, doticalo i pregovora koji su prethodili sklapanju spornih ugovora, ali je hrvatsko tužiteljstvo prvenstveno zanimalo je li tadašnji potpredsjednik Vlade RH Damir Polančec, koji je vodio pregovore s naše strane, tražio Hernadija pomoć oko financiranja kupljenog paketa dionica Podravke za vrijeme ili po zaključenju tih pregovora. O svemu tome postoji kompletna dokumentacija i Hernadijevi iskazi na Županijskom sudu u Zagrebu. Što se tiče provjere Ježićevih dolazaka u Ured premijera, ti su se podaci pribavljali u sklopu istrage protiv samog Ježića u aferi HEP - Dioki, o čemu također postoji sudska dokumentacija.
2. Nije dokazano da je Sanader odlučivao
Arbitražni sud je prihvatio zaključak da je Ivo Sanader bio “snažna osoba koja je opću politiku vodila čvrstom rukom”. Međutim, izvedeni dokazi nisu pokazali da je Sanader bio uključen u pregovore o detaljima s MOL-om, tako da sud nije mogao zaključiti da je njegov utjecaj bio odlučujući. Stoga se sudu nametnulo pitanje zašto bi MOL platio Sanaderu 10 milijuna eura a da nema osiguranje da će “promjena kontrole biti provedena”.
Kakve je dokaze na ovu temu tijekom arbitraže ponudila hrvatska strana, teško je reći. Međutim, na zagrebačkom suđenju provedeno je niz dokaza koji su jasno pokazali da Sanader s jedne strane uistinu nije sudjelovao u pregovorima, nego je glavni, a praktično i jedini pregovarač bio Damir Polančec, ali da je upravo Sanader dao Polančecu dosta precizan okvir za pregovore. A taj okvir, o čemu je govorio i sam Polančec, bio je da se u startu, iako MOL nije stekao većinski udio u Ini, prepuste upravljačka prava Mađarima te da se izdvoji tada neprofitabilni plinski biznis. Dakle, ključne odrednice, koje i jesu u središtu inkriminacije, dao je Sanader, dok je Polančecu prepustio da pregovore vodi o detaljima koji nisu imali veze s upravljanjem.
3. Nije potkrijepljeno Ježićevo svjedočenje
Arbitražni sud proglasio je Roberta Ježića nepouzdanim svjedokom, zaključivši da je Ježić “imao snažan motiv da prebaci krivnju na Sanadera”. Pritom se navodi niz razlika i nepodudarnosti u njegovim iskazima. Ujedno se konstatira da je sud mogao prihvatiti njegov iskaz da je Hrvatska podnijela dodatne dokaze koji podupiru njegov iskaz.
Činjenica je da je Ježić svjedok koji po samom načinu iskazivanja ne zvuči posebno vjerodostojno. Međutim, svi detalji koje je iznio u svjedočenju protiv Ive Sanadera, a koje je moguće provjeriti, mahom su se pokazali točnima. Zajednička putovanja, sastanci, posjeti u Uredu premijera, sva ta događanja koja je opisao Ježić našli su potvrdu kroz provedene provjere istražitelja. Sastanke Sanadera i Hernadija u Vladi, a potom i u restoranu, nitko nije ni sporio, a račun iz restorana i snimka s videonadzora, bili su samo dodatna potvrda Ježićeva iskaza. Pritom je od početka jasno da osporena videosnimka nije predstavljala cjelovit dokaz, nikada nije ni bila ključan dokaz, jer ju je sam vlasnik restorana samo djelomično sačuvao.
Osim toga, 5 mil. eura, polovica, kako Ježić tvrdi, mita za Sanadera, sjela je preko off shore tvrtki s Cipra, jedne iza koje je stajao glavni Hernadijev savjetnik, na račun Ježićeve tvrtke u Švicarskoj 2009. Ne postoji nijedan podatak koji bi govorio u prilog tome da je za te transakcije bilo tko znao ili ih istraživao prije nego što je o njima progovorio sam Ježić.
Činjenica je da Ježić primljeni novac, bez sudske odluke, najprije u Hrvatskoj, a potom i u Švicarskoj, ne može vratiti, odnosno uplatiti u državni proračun RH. Međutim, to što je 2012. na sudu u Zagrebu izjavio da će u kratkom roku vratiti novac, a to nije učinio, definitivno narušava njegovu vjerodostojnost.
4. Nisu dokazani dobri odnosi Ježić - Sanader
U obrazloženju arbitražnog suda izražava se sumnja u cijelu “konstrukciju” načina podmićivanja, prvenstveno u smisao korištenja Roberta Ježića i nelogičnost Sanaderova povjerenja u njega, ali i navodni Hernadijev pristanak da novac završi kod Ježića, kao i prisutnost Josipa Petrovića inkriminirajućim razgovorima. Koliko su Sanader i Ježić u to vrijeme bili u prisnim odnosima može se vidjeti ne samo kroz dokumentirane podatke o njihovim druženjima, nego i kroz ranije “usluge” koje je Ježić činio Sanaderu, ali i obrnuto. Ježić je i prije po Sanaderovoj zamolbi osnovao off shore tvrtku u Luksemburgu preko koje je daleko od očiju javnosti kupljen blindirani BMW za tadašnjeg predsjednika HDZ-a. U USKOK-ovim istragama bilo je govora i o tome kako je Ježić u interesu Sanadera i HDZ-a preuzimao vlasničke udjele u Novom listu, o čemu je svjedočio i aktualni predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Sve se to nalazi u sudskim i istražnim spisima, a tu je, naravno, i optužnica u slučaju HEP Dioki kojom se Sanadera tereti za pogodovanje Ježićevim tvrtkama. Je li hrvatska strana sve te podatke prezentirala i potkrijepila dokumentima tijekom arbitraže nije poznato. Kao ni u kojoj mjeri je argumentiran vrlo blizak odnos Hernadija i Josipa Petrovića, nekadašnjeg člana uprave Ine, a kasnije konzultanta MOL-a.
5. I Ustavni sud RH odbacio presudu
Ustavni sud RH, koji je 2015. ukinuo pravomoćnu presudu protiv Ive Sanadera, pridonio je zaključku UNCITRAL-a da nema dokaza o podmićivanju u aferi Ina - MOL, što je jasno naznačeno u obrazloženju. Osim toga, arbitražni sud negativno je ocijenio i javne istupe suca zagrebačkog suda Ivana Turudića o odluci Ustavnog suda.
Valja podsjetiti da je Ustavni sud prilikom ukidanja pravomoćne presude izišao iz okvira ustavne tužbe Sanaderove obrane, kao i da je jedan od razloga ukidanja bio nedostatak obrazloženja zašto je predsjednik Vlade službena osoba. No, bez obzira na to, činjenica je da se u razvijenim demokratskim državama s uređenim pravnim sustavima bilo kakvi komentari sudaca o konkretnim predmetima, posebice ako sami sudjeluju u njima, ne smatraju primjerenima. (Željko Petrušić)