Vjerovali ili ne, istina je - u Hrvatskoj od vas mogu tražiti da platite cestarinu čak i ako ne prevalite kilometar po autocesti. I to ne neku siću, nego iznos od 250 kuna, koliko na valu silnih poskupljenja u ljetnoj sezoni stoji vožnja po najdužoj mogućoj relaciji.
Takvu suludu praksu, naime, domaći koncesionari autocesta - Hrvatske autoceste i Autocesta Rijeka - Zagreb - propisuju u svojim 'uvjetima korištenja', želeći vozačima onemogućiti švercanje. Odnosno, besplatnu vožnju, moguću ako se vozač okrene na nekom od odmorišta s kojih se vožnja može nastaviti i u suprotnom smjeru od prvobitnog. I zatim se vrati na istu naplatnu postaju na kojoj je i uzeo naplatnu magnetnu karticu.
I misle da je to OK. Vozače koji mogu dokazati gdje su ušli, ali nesrećom pokušavaju i izaći na istoj naplatnoj postaji na kojoj su ušli, kažnjavaju tek s jednostrukim najdužim prolaskom autoceste. Zapravo, kako tvrde, to nije niti kazna, nego cijena vožnje između dvije iste naplate postaje. Koja, eto, tijekom ljeta stoji 250 kuna. I pritom neočekivano dobro zarađuju. Prema službenoj statistici, samo Hrvatske autoceste su u 2016. zabilježile čak pomalo nevjerojatnih 118.477 vozila čiji su vozači pokušali izaći na istoj naplatnoj postaji na kojoj su i ušli na autocestu. A ta brojka lako bi se mogla nadmašiti već 2017., s obzirom na to da je već do kraja kolovoza ove godine HAC zabilježio 81.630 takvih slučajeva.
Ne treba biti veliki matematičar da bi se izračunalo da je riječ o milijunskom prihodu. Uzme li se da je u svim slučajevima bila riječ o vozačima automobila, a ne skupljih kamiona i autobusa, ispada da su samo Hrvatske autoceste lani na račun “naplate najdulje relacije” prihodovale čudesnih 24 milijuna kuna. Nevjerojatno...
Problem je, međutim, što takva praksa baš nije u skladu s Pravilnikom o cestarini, kojim je Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture prilično jasno propisalo da se cestarina u Hrvatskoj “izračunava i naplaćuje prema udaljenosti između dvije točke naplate koju vozilo prolazi, skupini vozila te jediničnoj cijeni po kilometru”. Baš nigdje se u Pravilniku ne može naći podloga za “naplatu najdulje relacije”. Tim više jer ondje jasno piše i da “iznos cestarine od početne do krajnje točke naplate na autocesti mora odgovarati zbroju iznosa cestarina za svaku pojedinu dionicu autoceste”. Samim time, nemoguće je da vožnja između dvije iste naplatne postaje stoji 250 kuna, jer bi onda, primjerice, putovanje do Splita moralo stajati barem 450 kuna.
Platiti se može samo najkraća dionica
Praksa naplate “najduže relacije” u slučajevima ulaska i izlaska na istoj naplatnoj postaji nije samo suprotna Pravilniku o cestarini, nego i Zakonu o zaštiti potrošača. Jednostavno, ta je praksa protivna zahtjevima profesionalne pažnje, pa time i suprotna poštenoj poslovnoj praksi. Samim time, može se osporavati... No, treba razumjeti i naše cestare, koji su vjerojatno svjesni da bi cestarinu trebali naplaćivati po kilometru, a na naplatu “najduže relacije” se odlučuju jer im je to jedino oružje protiv neprekidne, a besplatne vožnje po autocesti. S postojećom tehnologijom jednostavno ne mogu osigurati učinkovitu naplatu po kilometru. To se, međutim, može dobro iskoristiti. Vozači tako mogu po autocesti napraviti i stotine kilometara, potom se okrenuti na nekom od odmorišta i zatim vratiti nazad. Ako ne izađu na istoj naplatnoj postaji na kojoj su ušli, nego prvoj sljedećoj, umjesto nekoliko stotina platit će samo desetak kuna. I to bez ikakvih neugodnosti i povlačenja po sudovima...