VELIKI INTERVJU

BRANKO ROGLIĆ 'Apeliram na kolege: Prošlo je vrijeme bahatosti i zaduživanja! Scenarij Agrokora mogao bi se reprizirati na cijelom nizu drugih tvrtki'

Zagreb, 090817.
Branko Roglic, vlasnik Orbico grupe, fotografiran u upravnoj zgradi tvrtke.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Branko Roglić jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, a njegova Orbico Grupa jedna od najvećih europskih distributivnih tvrtki. U intervjuu za Magazin Roglić govori o krizi i budućnosti Agrokora, radu hrvatske vlade, trenutnom stanju hrvatske ekonomije, svom prijedlogu nove paradigme njezinog funkcioniranja, te svim hrvatskim građanima i investitorima savjetuje koja su ulaganja trenutno u hrvatskom turizmu najisplativija. 

Prošlo je oko pola godine od izbijanja krize u Agrokoru. Kako danas gledate na sve što se dogodilo oko najveće hrvatske kompanije?

- Mislim da se dogodilo ono što se trebalo dogoditi. Nadam se da je to i konačni kraj jednog načina poslovanja koji je stvoren tijekom naše tranzicije. Očito je da su postojale određene, još uvijek nejasno definirane, veze između privatne imovine gospodina Todorića i države. Taj poslovni model nije dobar i vjerujem da će, preuzimanjem odgovornosti države za probleme u Agrokoru, on biti odbačen te da će se uspostaviti tržišni odnosi kao i u bilo kojoj drugoj kapitalističkoj državi. Mislim da ovdje možemo očekivati dosta sudskih procesa.

Očekujete li da će kompanija opstati?

- Nisam siguran da će Agrokor moći ostati ovakav kakav jest. To bi bilo dobro, ali to očito nije moguće. On će ostati jedan skup članica koncerna koje su dugoročno održive. Sve sasvim sigurno nisu. A te koje nisu, uz preveliku administraciju, razlog su što se s kompanijom dogodilo to što se dogodilo.

To se danas čini logičnim epilogom, no činjenica jest da je stanje i poslovanje Agrokora godinama bilo svojevrsni tabu o kojem se u široj javnosti malo govorilo. Sad vidimo i da su neki poslovni partneri prihvaćali kompanijin model poslovanja, a neki nisu. Je li istina, na kraju, kako je zaključio guverner Vujčić, ‘da su svi sve znali’?

- Sigurno je da neki nisu prihvatili takav način poslovanja. Primjerice, te famozne mjenice. Pa, ja prvi nisam prihvatio te mjenice. Kakva je to mjenica koju - ako Agrokor ne plati - moramo platiti mi?! Mjenica bi trebala biti garancija plaćanja. Gdje je tu garancija? Evidentno je da su takvo poslovanje prihvaćale tvrtke koje su bile unutar tog Agrokorova kruga. Kako je taj krug formiran, što je to njih povezivalo, ja to ne znam. Možda je tu bila uključena država, državne institucije. Sad vidimo nove informacije o ulozi države u financiranju Agrokora o kojima prije nismo ništa znali, no netko je očito znao. Utoliko, ako guverner kaže da su svi sve znali, treba mu barem pola vjerovati. Barem polovica ljudi na odgovornim pozicijama je znala sve o poslovanju Agrokora.

Orbico je bio među prvim tvrtkama koje su poslale zadužnicu na račun Agrokora, zbog čega ste bili izloženi kritici da ste pokrenuli lavinu zbog relativno malog potraživanja. Kako danas gledate na taj potez?

- Gledam tako da sam bio potpuno u pravu. Nisam napravio ništa što nisam napravio u ijednoj od drugih osamnaest država gdje poslujemo. Ja sam puštao zadužnice, odnosno mjenice, i u drugim državama u kojima poslujemo. Zadužnica služi kao garancija plaćanja i toga su svi svjesni. I onaj koji je izdaje i onaj koji je prima. Meni je savjest potpuno čista, a oni vlasnici koji su dopustili da njihova poduzeća budu prema jednoj tvrtki izložena s potraživanjima većim od 70 posto njihovih prihoda, zapravo uopće nisu vlasnici. Ne razumijem te ljude. To nema veze s načinom poslovanja dobrog gospodara.

Ipak, situacija s Agrokorom teško se može okarakterizirati uobičajenom poslovnom situacijom.

- Tu ste u pravu, kolaps tako velike kompanije s tako velikim utjecajem na ekonomiju mi nismo iskusili ni u jednoj od država u kojima poslujemo. No, moja je zadaća i odgovornost prema boljitku mojih ljudi i moje kompanije. U slučaju te zadužnice radilo se o dugu za visokotarifnu robu - cigarete. Dakle, mi smo već platili milijune kuna državi za davanja i logično je bilo da taj novac pokušamo vratiti. To smo i učinili.

Kolika je na kraju izloženost Orbica prema Agrokoru?

- Vrlo mala. Mi imamo dug od otprilike 3,5 milijuna kuna, i to se sad rješava u sklopu procesa izvanredne uprave. Iskreno, ja niti ne sudjelujem u tim sastancima dobavljača i Uprave koncerna. Prepustili smo državi, bankama i ostalim vjerovnicima da pronađu rješenje.

Isporučujete li i dalje robu Agrokoru?

- Da, suradnja zasad dobro ide, s tim da smo dogovorili avansno plaćanje dok se situacija ne stabilizira.

S Ivicom Todorićem se dugo poznajete. Jeste li komunicirali s njim u posljednje vrijeme?

- Mi se doista znamo jako dugo, naše tvrtke surađuju, među osnivačima smo Hrvatske udruge poslodavaca. Moja obitelj potječe iz mjesta Župa u Imotskoj krajini, a njegovi su iz Zmijavaca, to je pet kilometara zračne linije. Usprkos tome, naš odnos je uvijek bio isključivo poslovni, nikad nije prelazio u sferu intime. Rekao bih da smo se viđali maksimalno jednom godišnje, a redovna poslovna komunikacija posljednjih je godina išla preko naših sinova. Dugo se nisam čuo s njim.

Jeste li zainteresirani za eventualno preuzimanje neke od tvrtki iz sastava Agrokora?

- Nismo o tome razmišljali, ali ako bismo mogli pomoći, mi bismo vrlo rado. Dakle, ako ocijenimo da nekoj od tvrtki možemo omogućiti dugoročnu održivost u poslovanju, za to bismo bili zainteresirani.

Čini se logičnim da bi Orbicov distributivni kanal za neke Agrokorove proizvodne tvrtke mogao služiti kao poluga za ulazak na nova tržišta...

- Moja je ideja uvijek bila da Orbico bude kanal za plasman hrvatskih proizvoda u Europi i ta se ideja polako sve jače realizira. No, s druge strane, vrlo je jak interes i stranih tvrtki koje žele da njihovu robu plasiramo ovdje, ali i u drugim državama u kojima poslujemo. U Hrvatskoj rastemo po stopi od 30 posto.

To zvuči kao još jedna loša vijest za Agrokorove dobavljače kojima, uz kolaps glavnog kupca, sad prijeti i jača međunarodna konkurencija.

- Ne smijete staviti sva jaja u istu košaru. Ako su neki dobavljači vjerovali da će Konzum moći plasirati svu njihovu robu, sad je očito da su bili u krivu. Dugoročnu održivost ne možete imati ako imate samo jednog kupca. Za one koji su u to vjerovali, to će se pokazati kao vrlo skupa pogreška. Da bi nadomjestili novac koji su izgubili u Agrokoru, morat će se zaduživati. Taj će kapital imati cijenu, a lako bi se moglo dogoditi da u konačnici trošak otplate tih kamata bude veći od profita koji te tvrtke mogu generirati. Cijeli scenarij Agrokora mogao bi se reprizirati na cijelom nizu drugih tvrtki.

Može li lex Agrokor spriječiti takvu sistemsku krizu?

- To je bio Vladin cilj jer je kolaps Agrokora ugrožavao cijelo hrvatsko gospodarstvo, odnosno velik broj jakih domaćih tvrtki koje su bile njegovi partneri. Nadam se da će uspjeti, no zakon sam po sebi neće osigurati održivost tim tvrtkama. Mora se u temelju promijeniti način poslovanja. Kao prvo, naše tvrtke moraju se okrenuti europskom tržištu, a odreći se ideje da se mogu nasloniti na jednog velikog domaćeg kupca. Kao drugo, potrebno je puno više skromnosti. Mislim da u cijelom tom krugu oko Agrokora na svim razinama nije bilo dosta skromnosti, a bilo je i bahatosti. Vjerovalo se da će se problemi sami od sebe dovesti u red. To je zabluda. Stvari su u redu samo ako se njima upravlja. To je, nažalost, naša ostavština iz socijalizma. Tamo su tvrtke upravljale ljudima, a u kapitalizmu ljudi upravljaju tvrtkama. Zato postoje genijalci, ljudi koji iz garaže postaju najbogatiji na svijetu. Mi moramo mijenjati našu ekonomsku paradigmu. Kad sam rekao da bismo voljeli pomoći, onda sam se referirao upravo na to. Da preuzimanjem i održivim poslovanjem neke Agrokorove tvrtke pomognemo u uspostavi te nove paradigme.

Kakva bi ta paradigma trebala biti?

- Kako ja nju vidim, morala bi se očitovati prvenstveno u novom načinu vođenja poduzeća. Ljudi koji su dosad vodili hrvatska poduzeća olako su se zaduživali, a nije ih krasila skromnost. Rezultat je ono što nam svi međunarodni partneri govore: ‘Vaša su poduzeća prezadužena’. Dakle, mi moramo prihvatiti Europu kao tržište i financirati razvoj poslovanja iz vlastite dobiti, a ne iz kredita. To je moja filozofija. Od nastanka kompanije do danas mi smo 90 posto dobiti reinvestirali, a samo deset posto isplaćivali. To nam je omogućilo da se razvijamo te pritom zadržimo nisku razinu zaduženosti. Apeliram na kolege poduzetnike: nije sreća u zaduživanju kod banaka, koliko god trenutačno kapital bio jeftin. Nastojte stvoriti dobit i tu dobit onda koristiti za rast vašeg poslovanja. Ne treba se bahatiti u vilama i jahtama. Treba brinuti o svojim ljudima i stvarati održivo poslovanje. To je osnovni zadatak poduzetnika i poduzetništva uopće.

Neki bi rekli da je izlazak na konkurentno europsko tržište ipak lakše zamisliti, nego ostvariti. U kojim sektorima vi vidite potencijal za izvoz?

- Cijeli je niz proizvoda i tvrtki koji već u tome uspijevaju. Uzmite samo marikulturu. U tome je golem potencijal Hrvatske i time možemo osvojiti europsko tržište. Općenito, vjerujem da će Dalmacija biti glavni motor gospodarskog razvoja Hrvatske.

To je i logično s obzirom na bujajući turizam, no puno je ozbiljnije pitanje što sa Slavonijom?

- Slavonija će se razviti, samo je potrebno da se malo dovede u red. Prvenstveno tu mislim na komasaciju koja bi stvorila krupnije zemljišne komplekse, koji bi onda omogućili konkurentniju poljoprivrednu proizvodnju. Vidite, tu je Agrokor bio vrlo uspješan. Ipak, kada govorim o otvaranju prema Europi, za nas je vrlo bitno da ovamo dolaze ljudi i tvrtke iz Europe te koriste naše resurse kako bi stvorili proizvode koje izvoze na strana tržišta. To se događa i u proizvodnom sektoru na sjeveru, ali i u turizmu na jugu. Danas stranci masovno ovdje otvaraju turističke agencije, ugostiteljske objekte, hotele i brojne proizvodne kapacitete. Dakle, kad već Hrvatska nije u dovoljnoj mjeri išla u Europu, Europa je došla k nama. Ovaj rast koji imamo danas posljedica je toga.

Kad smo već kod turizma, jedan ste od pionira koncepta iznajmljivanja luksuznih kuća za odmor na Jadranu. Kako vam ide taj biznis?

- Vidite, pokazuje se da je moja vizija bila ispravna. Ja sam onih deset posto dobiti koje sam povlačio iz svog temeljnog biznisa investirao u turizam. Hoteli nam rastu oko sedam posto, jahte oko 15 posto, a kuće su čudo. Pazite, jedna kuća ima prihod od 60 eura godišnje. A troškovi su deset. To je budućnost i vidi se da su ljudi to prepoznali. Prema hotelima s pet zvjezdica sam vrlo oprezan jer nijedan nije profitabilan. Bit će, ali tek za petnaestak godina. Ako danas želite investirati u turizmu, najbolje je u male hotele od tri ili četiri zvjezdice ili u kuće za odmor s bazenom ili teniskim igralištem. Takvi objekti danas donose dovoljnu razinu profita kojim možete vratiti investiciju te dalje ulagati u razvoj biznisa.

A u što da uloži Slavonac?

- Već sam rekao, Slavonija ima potencijal i vrlo zanimljive prehrambene proizvode. Ali, ne treba prodavati pšenicu, nego proizvode koji tu pšenicu koriste kao sirovinu. Na taj način treba stvoriti dodanu vrijednost i mjesto na tržištu. Nema drugog puta. Ja iznimno cijenim ministra Tolušića i njegovu aktivnost, no ova posljednja mjera s povećanjem naknada za uvozno voće i povrće nije dobra. Ne možemo na taj način štititi ljude koji nisu postigli konkurentnost. Ako smo mi premali da bismo proizvodili cjenovno konkurentnu rajčicu, onda idemo pokušati vidjeti u što tu rajčicu možemo preraditi da bi imala mjesto na tržištu. To je budućnost Slavonije. Evo, i ja sam uložio kod gospodina Novosela u proizvodnju kulena u Slavoniji.

Kako vam ide taj posao?

- Izvrsno. Taj biznis je profitabilan i održiv. Znatan dio proizvodnje i dalje se prodaje na domaćem tržištu, ali se sve više izvozi. Funkcionira uspješno, ali ključno je da tu nije bilo megalomanije. Ne treba se zanositi i graditi gigantska postrojenja s planovima za milijune tona izvoza. Treba pronaći tržišnu nišu, realno procijeniti njezin kapacitet te isplanirati minimalnu investiciju potrebnu da se taj kapacitet zadovolji, stvarajući pritom proizvod koji i cijenom i kvalitetom može konkurirati na europskom tržištu. Gospodin Novosel izvozi znatne količine kulena. Dakle, ključ je Europa...

Je li onda zapravo Hrvatska boutique-država kojoj je jedina šansa da se natječe u tržišnim nišama, izvan ekonomije obujma?

- Mi smo zapravo po svojoj veličini jedan veći europski grad. To bismo trebali shvatiti i tako se početi ponašati. Sad zamislite da Milano, koji je industrijski jači od Hrvatske, ima 21 županiju, petstotinjak nižih lokalnih jedinica te cijeli povezani birokratski aparat. Sadašnja vlast cijeni ovu sadašnju konstrukciju države i tu se ništa neće mijenjati. A ja vam kažem: ako želimo imati uspješnu državu, koja ima veće prihode od rashoda i koja ne strahuje od toga da će ići u stečaj, to će se morati mijenjati. Ne vidim rješenje za stvaranje dugoročno ekonomski održive zemlje bez jedne velike teritorijalne reforme. To će se dogoditi, ovako ili onako.

Kako ocjenjujete rad aktualne Vlade?

- Plenković ide vrlo polako, ali čini mi se da ide u dobrom smjeru. Vjerojatno je to posljedica situacije koju ima oko sebe, a koja nije dobra. No, podržavam ga. Imao je dobar pristup u slučaju Agrokor i polako ide prema pozitivnom trendu. On je europski čovjek i - ponavljam - otvaranje prema Europi je najvažniji naš nacionalni interes, a nadam se da on zna da svaka stopa rasta manja od 5 posto ne rješava našu situaciju. Uvijek sam govorio da nismo mi ušli u Europsku uniju, nego smo se samo vratili tamo gdje smo oduvijek i pripadali. Sad to moramo jače iskoristiti.

ELIPSO

Izdvajamo