Velečasni, nisu mi majstori vratili ključ. Što ćemo ako netko umre, nećemo moći u dom? - pita baka Luja, koju u Čanku zovu predsjednicom, dok svi na suncu onemoćalom pred planinskom burom, čekamo da Jasna i Nikola nasade božićnu jelku za njihovu crkvu Gospe od Svete Krunice.
- Lujo, do kraja godine ne radim, znači nema sprovoda, a za nagodinu ćemo vidjet - veli župnik Stanko.
- Velečani, iz vaših usta u Božje uši - nasmije se Luja zbrajajući dane, tjedne, pa onda i mjesece kada je umro posljednji stanovnik Čanka, pa se vratila do 1. rujna. To još pamti, ali kada se posljednji netko rodio, ne zna nitko. Nemaju škole otkako je srušena u ratu, nema trgovine, jer nema u njoj tko kupovati, nema signala za mobitel, ali ni to nikoga ne brine. Namoliše nekako Općinu da im izgradi taj dom, inače bi služio kao mjesto za sastanke, a njima će dobro doći da imaju gdje obaviti karmine. Za drugo im ne treba.
Čanak je selo usred Like, nekako je jednako udaljeno od bosanske granice prema Bihaću i Velebita prema moru. Formalno je u općini Plitvička jezera, ali nitko u sjedištu - Korenici nije bio godinama, jer put više nije prohodan. Na pola sata im je Otočac, na jednu, koliko i Gospić na drugu stranu, ali ne idu ni tamo ni onamo, jer nemaju pošto.
Visoravan među ličkim brdima koju su još Turci nazvali Čankom (zdjelom) ima bogatu, burnu i krvavu povijest. Osmanlijama je selo poslužilo za odmazdu za njihove gubitke na krbavskim bitkama, sravnili su ga sa zemljom i takvo je ostalo 70 godina, sve dok ga 1700.-tih nisu naselili katolici iz Gorskog kotara, u to je vrijeme utemeljena župa te 1728. godine sagrađena crkva Blažene Djevice Marije. Dvjesto godina kasnije tamo je već živjelo 1500 ljudi, a neposredno prije Drugog svjetskog rata 1.261 duša. Skupo su platili svoju odanost Anti Paveliću jer su im partizani spalili seli, a ubili više od 150 mještana. Zbog te prošlosti ispaštali su i u komunističkom poraću, pa su mnogi selili u Australiju i Njemačku. Neposredno prije Domovinskog rata bilo ih je svega 300, tada su im susjedi Srbi spalili selo, i protjerali one koje nisu pobili. Vratilo ih se stotinjak, prije pet godina ih je bilo dvostruko manje, a danas ih je točno 33. Nismo računali, ali župnik Stanko kaže da im je prosjek - 70 godina.
Kutije od cipela
Stanko navrati ponekad, najviše da popriča o njihovim novima bolestima i vidi ima li u kutijama od cipela, gdje ih redom svi drže, dovoljno zaliha lijekova za zimu. Ipak, obavezno je tamo svake prve nedjelje u mjesecu, služi im misu, kao i za važnije katoličke blagdane te za mise koju naručuju za nakane.
Vickasti hercegovački duhovni pastir, valjda dvostruko mlađi od najmlađe ovčice iz svojega stada, prije pet godina je preuzeo službu u Sincu, a pripao ga je odmah i Čanak. Bilo mu je čudno dosta toga, najviše od svega kada su mu naručivali mise za zdravlje svojih ovaca. Shvatio je da je to bila njihova dugogodišnja tradicija koja govori o njihovoj povezanosti sa domaćim životinjama.
Skladan brak
Stankov Golf zna napamet bezbroj uskih brdovitih zavoja koji vode u Čanak. No, prije nego što se spustimo u udolinu, stat ćemo u prvoj kući na ulazu u selo jer u njoj živi najstariji bračni par, Kate (87) i Mile Golić (90).
- Hvaljen Isus - zadere se Stanko s vrata da ga čuju.
- U vijeke - odgovoriše uglas starci s otomana, al’ ne okrenu glave prema glasu, jer ionako ne vide tko dolazi.
- Boli li išta bako? pita župnik.
- Kosti bole, sinko - kaže baka Kata.
- Slušaj, kako ti je ono ime? - pita djed.
- Stanko - kaže župnik.
- Ja sam s nepunih 18 otišao u Hrvatsku vojsku, a onda sam od ustaše postao partizan još dvije godine. Onda su me zatvorili godinu u Gradiški, radio u Njemačkoj, a pola Bosne i pola Hrvatske prepješačio, al nikad nije bilo ovako loše. Nekada je u Čanku bilo 300 numeri, blaga za prehranit pola Like, a sada nema nikoga - žali se djed Mile.
- A ne mogu spavat do pola jedan, dok ne popijem oni Praksiten - dodaje baka.
- Bećara sam ‘51. kupio u Slunju, a Riđan se kod mene oždrijebio. Takvih konja nitko nije imao - pokazuje djed prema staroj fotografiji na zidu, ne vidi je, al zna da je tamo negdje.
- Bože, daj svima zdravlja, ali ja ove godine Božića neću dočekat - žali se baka.
A nekada je i za Božić bilo ljepše, kaže nam.
- Sve se lijepo spremalo, svijeće su gorjele, a kuća je bila blagoslovljena - prisjeća se baka.
Neće oni Božić dočekati sami, djeca raseljena po svuda za takve blagdane nađu se na kućnom ognjištu. Sin Ivan već je stigao iz Zagreba, odnedavno je u mirovini, pa se neće žuriti natrag. Otac je u dobroj kondiciji, svako jutro kuha baki čaj i otvori vrata kokošinjca za 10 kokoši, pa čaka drugo jutro da napravi isto. U međuvremenu priča priče, ako ga ima tko slušati dobro, ako ne - opet dobro. S Katom je u braku od 1950. godine, ona ih se naslušala, a može i opet, jer ionako ne čuje.
- Dide, u koliko si ti država živio - pita župnik Stanko dok se grijemo, što od njihova kamina, a što od šljivovice koju je susjed Bugar ispekao 1991 - ali did ne pamti. Zna zato da mu je svaka dala po jednu penziju, a uživa ih punih 30 godina.
- U Njemačkoj radio 19 godina kao šef gradilišta, pa ima 380 eura. Nešto je radio u Jugoslaviji pa ima 1300 kuna otamo, a od Ante Pavelića dobio 100 eura, što je ono u Gradiški služio zatvor - zbraja sin Ivan, pa se čudi kako je did zaradio više nego on u 40 godina u zagrebačkom Vodovodu.
Odosmo od dida
Mile dalje u selo, putem se izmjenjuju table na kojima piše “oprez-mine” i spomenici poginulim braniteljima. U selu je i tišina drukčija, lijevo na ulazu je groblje i spomenik poginulima u velikom ratu, pa je crkva, pa onda desno spomenik poginulima u posljednjem ratu. Ne laju psi, ne čuju se motorne pile ni traktori. Da bura ne rasuhuje dim iz onih nekoliko dimnjaka, rekli bismo da nema nikoga. Najednom banu Jasna Bestulić, nosi božićnu jelku prema crkvi.
- Sada se radi kada je župnik došao, ha? Umjesto da je sve već spremno - ukori je Stanko.
Ne uspije mu Jasna ni kontrirati kad evo djeda Nikole Grpca.
- Dide, samo nemoj puno pričat - kaže mu Stanko.
- A kako ćemo pričat, ako ćemo mučat - pita se did Nina, kako ga zovu, shvaćajući župnikove šale.
Idemo tako svi skupa prema kući Luje Furlan. Nju zovu predsjednica, jedni kažu, zato što je u HDZ-u, a drugi zato jer k njoj idu svi koji nešto trebaju: župnik, poštar ili, nedaj Bože, policija.
Kuhinja nije stara lička, nije nijedna u selu, jer su sve spaljene u ratu. Na zidu joj vilerov goblen posljednje velere, raspelo i sat čije kazaljke još uvijek pokazuju sat unaprijed.
- A ne znam, ja sam se prva vratila poslije rata i svi nekako idu k meni, valjda sam zato predsjednica - priča nam u svojoj ličkoj kuhinji Luja u kojoj se okupila naša simpatična, srdačna i iskrena družina. Da nije tih bora na obrazima i kostobolje u koljenima, ne bi se razlikovali od one djece iz Velikog Sela Mate Lovraka koji su nekoć vlakom zapeli u snijegu. Razlikuje se samo Jasna, ali tek po naglasku.
Iz Poreča u Čanak
- Ja sam Istrijanka, iz Poreča, ali došla sam ovdje živjeti prije pet godina jer volim Liku i ove ljude - kaže nam.
- Što ima Čanak, a nema Poreč? - pitamo je.
- Tamo svi misle na zaradu, okrenuti su materijalnome, ovdje to nikome nije bitno, ljudi su prisniji - kaže Jasna.
- Ovdje je njima bitno da se imaju s kime popričat, sve drugo imaju - kaže Stanko.
- Nema mladog naroda - veli Luja.
Ima sinove u Zagrebu, Gospiću i Splitu, svakome je uhranila po jednu slaninu od 200 kila, a sebi još jednu te ubrala 400 vreća krumpira. Nikola na plećima iam 84, a ispod kaputa srce momka. Sam hrani 67 ovaca, tri koze, četiri prasca, 30 kokoši i brine o 60 košnica pčela.
- Ja i baka moja Kata. A imamo mi je osmero unučadi, tri familije od naše djece, moramo im pomoći koliko se oni ne mogu pokriti za život, a oni dođu nama pomoći raditi - kaže djed Nikola.
Ako ga samo malo pustimo, začas nas, poput djeda Mile, odvede u ‘41, on je doduše krenuo iz 1942. godine, kada su mu partizani spalili kuću i ubili oca, baku i pet ujaka. Jedan rat je djedu Mili uzeo oca, a drugi sina. Ogorčen je zato na oba, ali i na vrijeme koje je bilo između.
Tri požara
- Kad je prvi rat prestao, došlo je novo zlo. Bio sam odbornik i sjećam se popisa, bilo nas je u selu 156 djece. Živjelo se od poljoprivrede i stoke. Ja sam bio švercer, oni su bili u nemilosti od Titove milicije, al mene nikada nisu uhvatili. A zimi bi u Gorski kotar išli raditi u šumu, pa zaraditi za dva, tri mjeseca. Nepoželjno je bilo ići u crkvu, a mene je mati je mene naučila: Tko se Bogu ne moli, neće daleko. Bog me sačuvao, jer kako bih se inače oporavio, kuća mi je gorjela 1962. kada ju je slučajno zapalio sin, a onda opet i 1991. godine, triput u pedeset godina sam kretao ispočetka - priča djed Nikola.
Pridružila nam se susjed Mandica Šnjarić. Živi sama, a nekada je oko nje bilo puno naroda.
- Kraj moje kuće je nekada bila škola, pa svako malo, ovaj se smočio, onaj se potukao, pa pomozi jednom, pa te treba drugi. Sada nema đaka, a ni škole, trava iz nje raste - veli Mandica.
Iz Varaždina nam je došla učiteljica Tereza Kovačić, ma kao da se Anđeo spustio među nas. Završio sam kod nje četiri razreda, ali kad sam došao u vojsku, pitaju: Tko zna glumit, tko zna pjevat, tko zna recitirat, a ja smo dižem ruku. Sve nas je naučila, opismenila, mogao sam kamo sam htio - hvali se djed Nikola.
On je uvjeren da je socijalistički režim namjerno zatupljivao djecu kako bi s njima mogao manipulirati.
- Nego kako? Mi smo za njih bili ustaše, tako su i rekli dečkima koji su tražili posao nakon vojske, njih 30, da neće oni ustašku djecu zapošljavat. I zato su svi otišli u Njemačku - pojašnjava Nikola.
A krenuo je na put i on i njegov suseljani, zahvaljujući župniku Stanku. On je odlučio da ih svake godine nekamo odveze. Tako su jednom bili u Zadru, drugi puta u Međugorju, te u Zagrebu.
- A kada dođemo s puta, imaju mjesec dana teme za razgovor - veli župnik.
- Majko Božja, kako je to izgrađeno, taj Zadar, i u katedrali smo bili u Zagrebui kod smomenika predsjedniku Tuđmanu, a skroz sam drukčije gledao na Hercegovinu - čudi se djed Nikola ostatku svijeta.
Nikako mu jasno nije kako ga brat vidi u Australiji, kad u Čanku nema ni signala za mobitel.
- Zove me brat i kaže, što ste tako tužni kad izlazite iz crkve. Pa jednom, kaže, pita kakvi je ono novi put uz brdo Dinaru. Ja se pitam kako on to vidi. Al ima valjda to sređeno, da može vidjet - čudi se djed Nikola onome što zovemo internet.
Baka Luja pripremila je čvaraka i kobasica, pa nam uz njih ispričala kako će selo za Božić ipak oživjeti - doći će djeca iz grada. Nema nijedne kuće da se ne ispeče odojka, a ponegdje i janje. Moći će se vidjeti i pokoji dječji osmijeh. Dočekat će ujutro župnika Stanka, pa svi zajedno na misu prekoputa, a onda na druženje i pričanje o prošlosti, od jednoga rata, pa do drugoga.
Jela za nedjelju
Požurismo s njima u crkvu, treba pripraviti jelku za nedjelju. Jasna preko ramena prebacila sjekiru, djed Nikola nikako da otključa kapiju crkve, a ne pomažu ni savjeti njegove bake Kate koja je došla uz pomoć štapa. Dovukao se i neobično šutljivi Lujin hrvatski ovčar. Nikola uspjeva otvoriti vrata, a pa s Jasnom nasadi Jelku. Svi su prionuli kićenju. Baš kao kada se jelka kiti u pravoj obitelji, ima svega dosta: graje, šale, veselja i uzbuđenja. I godina je dosta, al oni ih ne prate.