Dr. Ivan Ćelić, psihijatar za ovisnosti o sintetičkim drogama na Klinici za psihijatriju Vrapče i saborski zastupnik HDZ-a, nakon ubojstva u Čistoj Velikoj upozorava kako psihostimulansi; kokain, speed, ecstasy i druge sintetičke droge mogu i kod osoba koje nisu ovisnici prouzročiti potpunu dezorganizaciju mišljenja i ponašanja i imaju veliki kriminogeni potencijal. S druge strane, kontinuirana uporaba ilegalnih psihoaktivnih tvari, osobito u formativnoj životnoj dobi (a posebno u dobi kada se na razini moždanih stanica formiraju neuronske mreže koje kontroliraju psihički sustav), dovodi do izravnog uplitanja psihoaktivne tvari u biološki razvoj mozga i time formiranja bioloških i funkcionalnih supstrata za devijantno ponašanje.
Dr. Ćelić naglašava da i u ovako postavljenoj priči gotovo nikada nema linearnog kauzaliteta, tj. situacije da uporaba određene droge uvijek izazove određenu vrstu ponašanja.
Ivan Ćelić
Kakva su vaša iskustva u radu s takvim ovisnicima? Kakve posljedice trpe članovi njihove obitelji i koliko oni mogu utjecati na promjenu takvog stanja? Kako obitelj može prepoznati nove vrste droga i ovisnosti?
- Iz moga dugogodišnjeg rada s ovisnicima, posebno u Zavodu za dualne poremećaje Klinike za psihijatriju Vrapče kojega vodim, razvidno je da gotovo dvije trećine bolesnika dolazi iz disfunkcionalnih obitelji, uz činjenicu da su znatan dio svoga razvoja proveli u penalnim institucijama. Koncept razorene obitelji je, naravno, potpuno nespojiv s potrebom za sigurnošću i pripadnošću. Nažalost, kada govorim o disfunkcionalnosti obitelji, onda ne mislim isključivo na one obitelji koje su bremenite neslaganjima, agresijom, alkoholizmom roditelja, nego mislim i na narušeni koncept obitelji u smislu da su djeca veći dio vremena potpuno sama, prepuštena ulici ili druženju s računalom, odnosno različitim uređajima. Na taj način djeca slabo uče emocionalni jezik, bruse agresiju i ne razvijaju osjećaj empatičnosti i solidarnosti.
Ponekad se čudimo kako se uopće mogu napraviti neki krvavi zločini i kako takve osobe djeluju izvana posve normalno, pa se pitamo gdje su im emocije, gdje je njihova suosjećajnost...
- Pojava ovisnosti u obitelji mijenja njezinu funkcionalnost, ma kakva god ona prethodno bila. Roditeljima je teško suočiti se s tom činjenicom jer se uz objektivno nepovoljne okolnosti javljaju vrtlozi raznoraznih emocija, od užasnutosti, preneraženosti, straha, ali i krivnje. Roditeljima je teško, gotovo nemoguće pratiti trendove pojavnosti novih sintetskih psihostimulansa i njihovih učinaka. Ono što je važno jest na vrijeme uočiti promjene u ponašanju djeteta, jer te promjene uvijek ukazuju da se nešto događa.
Jesu li mladi ovisnici izloženi svojevrsnom “pressingu” dilera i nastoje li ih oni privući “čašćenjem” drogom kako bi ih kasnije imali kao stalne klijente?
- Da, naravno, da se u svom svakodnevnom radu susrećem s takvim pojavama. Radi se o uobičajenoj matrici narkomanskog kruga gdje dileri prepoznaju gdje im ‘vrijedi ulagati’. Uz to, živimo u društvu koje i samo pozitivno valorizira materijalno, što u ovisničkom kontekstu znači ne samo lakšu dostupnost ilegalnih droga nego i bolju prihvaćenost, manju stigmatiziranost uz, nažalost, dosta jake identifikacijske modele. To ne znači da je ovisnost u pozitivnoj korelaciji s bogatstvom, jer se ona jednako javlja i kod onih osoba koji nemaju ‘tu vrstu predispozicije’. Veću važnost ima tzv. čašćenje i prijateljsko nuđenje droge s ciljem navikavanja, a za mladog, nezrelog i nesigurnog pojedinca zapravo može značiti izvor sigurnosti i društvene prihvaćenosti.
Što kao društvo moramo hitno poduzeti da bismo spriječili ovakve i slične tragedije. Prema konzumaciji, ali i represiji kad su posrijedi “lake droge” prevladavao je često stav da represivni i sudbeni sustav to treba tretirati kao prekršaj ili blaže kazneno djelo?
- Radi se o izuzetno složenom pitanju na koje do sada nitko nije ponudio adekvatno i trajno rješenje. Represija ne može biti jedini model kojim bi se neka negativna pojava u društvu mogla iskorijeniti. Usudim se reći da je puno važnija prevencija, posebice u smislu edukacije mladih ljudi o drogama i njihovom pogubnom utjecaju. U svemu tome i mediji imaju veliki značaj, i često se vidi kako subjektivni stav prema konzumaciji određene droge oblikuje tekstove, a onda i javno mnijenje. To posebice želim naglasiti po pitanju marihuane, tzv. ‘lake droge’ i stalnog licitiranja s pitanjem njezine legalizacije, ljekovitosti, učinkovitosti i slično. Marihuana je droga s najpsihotropnijim učinkom na moždane stanice, a to se najbolje vidi kod osoba koje već imaju psihotične poremećaje - kod njih je uporaba marihuane vrlo snažni čimbenik ponovne pojave ili pogoršanja bolesti.
Trebamo li mijenjati Nacionalnu strategiju suzbijanja zlouporabe droga. Što vi kao psihijatar ali i saborski zastupnik možete predložiti? U kojem smjeru ide praksa u Europi?
- Novo vrijeme donosi nove izazove na području adiktologije, pa će biti nužno za iduće petogodišnje razdoblje inkorporirati nova saznanja i ponuditi rješenja vezana uz zdravstvene rizike uporabe visokopotentnih proizvoda (svojevrsni povratak u orbitu MDMA), stalnu pojavu novih tvari i promjenjive obrasce uporabe droga. Usudim se reći da je hrvatski model liječenja opijatskih ovisnika jednako prepoznatljiv nacionalni brend poput uspjeha koji naši stručnjaci postižu na području transplantacijske medicine. Kao saborski zastupnik neprestano govorim o važnosti preventivnih programa, o štetnosti društveno prihvatljivih droga (alkohola i duhana) te potrebi ulaganja dodatnih financijskih sredstava u edukaciju stručnjaka i nove programe institucionalnih i izvaninstitucionalnih oblika liječenja.