U trenutku kada je Vlada sve svoje kapacitete koncentrirala na spašavanje Agrokora i njegovih dobavljača, eksplodirali su joj u lice problemi u dvije državne tvrtke - Borovu i Petrokemiji. I dok je Borovo riješeno vatrogasnom mjerom u obliku kredita HBOR-a od 46 milijuna kuna, Petrokemija je puno složeniji slučaj.
Slučaj Petrokemije ponovo je aktualiziran kada je početkom mjeseca Prvo plinarsko društvo obustavilo isporuku plina zbog duga većeg od 300 milijuna kuna. Premijer se hitno sastao s vodstvom PPD-a i Petrokemije, dogovorena je ponovna opskrba plinom, a zauzvrat premijer je obećao da će se u kratkim rokovima krenuti u strukturno rješavanje problema.
Generatori problema
Prvi problem, koji je i ovoga puta uzrokovao krizu je manjak novca nastao generiranim gubicima iz prethodnih godina, a koji eskalira svakih pola godine zbog nedovršenog procesa dokapitalizacije. Naime, prema financijskim podacima od 31. prosinca 2016., dug Petrokemije iznosi oko 1 milijardu kuna. Kvalitetno restrukturiranje tog duga glavni je preduvjet za dugoročnu financijsku stabilizaciju poslovanja, koja ne bi zahtijevala intervenciju države svakih šest mjeseci.
U ukupnom dugovanju, Petrokemija ima kredit HBOR-a od 250 mil. kuna, odobren prošle godine za saniranje likvidnosti, u situaciji sličnoj ovoj koja se sad događa. Ostatak dugovanja uglavnom se odnosi na dug dobavljačima plina. Od toga je više od 300 milijuna kuna duga Prvom plinarskom društvu. I tu se događa nelogična situacija. Petrokemija PPD-u ne plaća isporučeni plin, a navodno drugom dobavljaču plaća ga avansno. I ne samo to. Potraživanja toga drugog dobavljača osigurana su zalogom na gotovim proizvodima na skladištu, koji se zbog toga ne smiju prodati.
Naši sugovornici tvrde da bi država kao 80-postotni vlasnik tvrtke kao prvi korak, Petrokemiji trebala osigurati da se kratkoročno dugovanje refinancira dugoročnim kreditom. Alat za to, kažu, korišten je i lani u slučaju Petrokemije i sada u slučaju Borova, a to je HBOR. Naime, prema financijskim izvještajima, trošak financiranja Petrokemije iznosi u prosjeku 50 mil. kuna godišnje, što bi mogla biti rata otplate kredita ako bi se kratkoročni dug refinancirao na dulji rok.
Sada se taj dug otplaćuje kratkoročno, pa samo na kamate odlazi 50 milijuna kuna. Dugoročnim kreditom, sa 50 milijuna kuna, pokrivale bi se i kamate i glavnica.
Drugi problem je državna potpora nastala uslijed nesustavnog rješavanja prvog problema likvidnosti. U slučaju Petrokemije, dvije se situacije mogu potencijalno smatrati državnom potporom. To su dokapitalizacija tvrtke odrađena 2014. godine u iznosu od 250 milijuna kuna u sklopu restrukturiranja tvrtke. Naime, Vlada je, kako bi pojačala kapital Petrokemije, prodala 22,82 posto dionica Končar Elektroindustrije, a dvije godine kasnije izdala je državna jamstva za kredit od 200 milijuna kuna kod HBOR-a. Postoji opasnost da Europska komisija oba poteza protumači kao nelegalnu državnu potporu. Ako bi se to dogodilo, Petrokemija bi u konačnici morala vratiti još i tih 450 mil. kuna.
Jedno rješenje
Međutim, država kao vlasnik može spriječiti taj crni scenarij jednim potezom. Naime, kada bi Petrokemija kod neke poslovne banke i/li HBOR-a pod komercijalnim uvjetima podignula kredit u visini ranije dane državne potpore, dakle 450 milijuna kuna, time bi neutralizirala nelegalne državne potpore iz prijašnjih razdoblja, ali i riješila problem nelikvidnosti tvrtke.
Treći značajan problem Petrokemije je usklađivanje ekoloških normi sa stečevinom EU, što se Hrvatska obvezala učiniti do 1. siječnja 2018. Trošak uvođenja eko-normi EU u Petrokemiju iznosi oko 200 mil. kuna, i to u sljedećih sedam mjeseci! Sad je jasno da država od Europske komisije mora zatražiti produljenje tog roka. Osim toga, tu je i odlagalište fosfornog gipsa koje se nalazi na rubu parka prirode Lonjsko polje i koje će se morati zbrinuti. Riječ je o otprilike osam milijuna tona nekadašnjeg nusproizvoda Petrokemije, a njegovo bi zbrinjavanje stajalo između 20 i 70 mil. eura.
Najveći problem
Takva, vrlo neslužbena procjena ulaganja u zbrinjavanje nije obećavajuća, a način rješavanja tog problema još je nepoznat iako i za njega postoje vrlo konkretne mogućnosti te se i on čini rješivim.
Naši sugovornici smatraju da su to preduvjeti koje bi Vlada kao vlasnik trebala ishoditi kako bi Petrokemija mogla stabilno poslovati. Vatrogasno upumpavanje dodatnog novca u tvrtku svakih nekoliko mjeseci više ne može biti rješenje, smatraju.
Naime, Petrokemija nosi 1 posto BDP-a, najveći je izvoznik u Republici Hrvatskoj, na nju otpada 30 posto potrošnje plina, ona nosi 30 posto prihoda Plinacra, 10 posto tržišta HŽ carga, 80 posto tržišta gnojiva.
Petrokemija godišnje državi plati više od 200 milijuna kuna poreza i doprinosa, zapošljava 1600 radnika, nema poreznih dugova, a 80-postotni vlasnik tvrtke je država, koja na raspolaganju ima sve potrebne alate za dugoročnu stabilizaciju tvrtke. Uz sve te činjenice, nameće se pitanje: ako Petrokemija nije tvrtka kojoj bi država trebala pomoći, koja jest?