Šibenski glumac Leon Lučev, koji je od prošle godine član ansambla riječkog HNK Ivana pl. Zajca, na Facebooku se u ponedjeljak u poduljem emotivnom statusu osvrnuo na trenutačnu situaciju oko Hrvatskog audiovizualnog centra - HAVC-a, čiji je čelnik Hrvoje Hribar prošli tjedan dao ostavku nakon negativnog nalaza državne revizije i burnih reakcija, uključujući i od strane dijela braniteljskih udruga.
Lučev, koji je i sam bio hrvatski dragovoljac, detaljno je objasnio zašto nisu svi branitelji isti i zašto daje punu potporu 'institucijama, djelovima sustava koji vrijede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što se i sam borio i još se bori - poruku slobode'.
Jedna od tih institucija je, napisao je glumac, i HAVC.
- Iza nje stoji jedan život i jedna karijera. Da, dobro ste čuli. Jedan život. Život Alberta Kapovića, utemeljitelja toga centra. On je dao život da bi se danas u svijetu gomilale filmske nagrade i govorilo o hrvatskom valu. Da bi se govorilo o jednoj od najboljih europskih filmskih institucija. Da. Jednoj od najboljih. I karijera Hribara, koji poslije 'Muškarca bez brkova' nije snimio nijedan jedini film. Mi, moji kolege i ja, jesmo. I dogodila se kinematografija. Jedne male zemlje. Dogodili su se autori, mladi, srednji, stari. Nagrade po cijelome svijetu. Svi govore o hrvatskoj i čude se. Štima. Kako? Radom. Trudom. Dosljednošću. Vizijom. Hrabrošću. Ogoljavanjem. Zajedništvom - objasnio je Leon Lučev.
Glumac je u statusu pozvao branitelje da se probude i prekinu šutnju, da krenu podržavati vrijednosti i graditi nove.
- Jer temelj zdravog društva je bliskost zajednice ili zajednica koje u njemu žive. Meni je bliskost HAVC, meni je bliskost Zlarin, ljudi koje volim, poštujem, cijenim. Meni su bliskost ljudi. Sve ostalo je ideologija. U nju ne vjerujem. Ukoliko podloga nije bliskost među ljudima - zaključio je Leon.
Osvrnuo se i na svoje dane u Domovinskome ratu, iz kojega je izašao 1992. godine kao 60-postotni ratni vojni invalid.
Invalidnost, kaže, nikada nije obnovio, nije uzeo ni stan od 92 četvorna metra na šibenskim Meterizama koji su mu nudili poslije rata jer ga je djed naučio 'svoje ne damo, tuđe nećemo', a odbio je i posao u vojsci jer je, kaže, uvijek bio i ostao terenac.
- Ne razmišljaju svi branitelji isto. Ali svi smo bili u istim govnima, dijelili istu bol, rane, PTSP, traume, tjeskobe... Zašto smo različiti. Moji djedovi i bake bili su partizani. Nisam se mogao poistovjetiti s ustaštvom. Fašizam mi nije u genetskom kodu. Nisam mrzio. Djevojka Sanja, koju sam tada volio, bila je Beograđanka. Nisam mogao mrziti Srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu - napisao je Lučev.
Njegova objava oduševila je prijatelje i kolege, koji mu javno čestitaju na hrabrosti.
- Cijenim te kao autora, kao glumca, a sada još i više kao domoljuba i plemenitog čovjeka s ispravnim stavom. Skidam kapu... Ovo vaše pismo trebalo bi poslati na adrese onih koji ovako olako brišu godine rada i tuđa mišljenja - samo su neki od komentara na Facebooku.