Tko su stranci koji su toliko zadužili Republiku Hrvatsku da ih je ona nagradila hrvatskim državljanstvom? Od čega se točno sastoji “posebni državni interes” zbog kojega ih je MUP po povlaštenoj proceduri upisao u knjigu hrvatskih državljana? Koliko ih ima i iz kojih država dolaze?
Ta pitanja uputili smo Ministarstvu unutarnjih poslova u pokušaju rasvjetljavanja fenomena ekskluzivne dodjele hrvatskog državljanstva zaslužnim strancima. Prema članku 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu, stranac može steći hrvatsku domovnicu i mimo propisanih zakonskih uvjeta, koji vrijede za ostale smrtnike, ako to nalažu “posebni državni interesi”.
Od 2000. godine do danas, prema najnovijim podacima MUP-a, hrvatsko su državljanstvo po tom kriteriju stekla 784 stranca. U Ministarstvu tvrde da ne raspolažu podacima o broju ekskluzivnih hrvatskih državljana prije 2000. godine. Ta kategorija državljana, objašnjavaju, u MUP-ovim bazama podataka prije 2000. nije zavedena kao zasebna skupina, nego je utopljena u masi ostalih državljana pa bi njihovo identificiranje iziskivalo dugotrajno prekapanje po arhivama MUP-a, a za to, tvrde, nemaju dovoljno ljudi ni vremena.
Test javnog interesa
Zatražili smo da nam daju barem ono što imaju - imena i prezimena 784 stranca koji su “zbog posebnog državnog interesa” stekli hrvatsko državljanstvo od 2000. do danas, kao i podatke o tome na koji je način u svakom od tih slučajeva obrazloženo postojanje “posebnog državnog interesa”. Iz Orepićeva su nam Ministarstva, međutim, za to razdoblje poslali samo brojke, ne i slova. Nakon našeg dvomjesečnog inzistiranja i uzaludnog čekanja od MUP-a smo dobili i pisani odgovor u kojemu navode da nam imena i prezimena te razloge dodjele državljanstva ne mogu dati jer su ti podaci zaštićeni Zakonom o zaštiti osobnih podatka. Nije pomogla ni činjenica da se Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP), koja je nadležna za provedbu Zakona o zaštiti osobnih podataka, nije usprotivila našem zahtjevu, nego je Orepićevu Ministarstvu naložila da provede test javnog interesa, odnosno da samo procijeni koliko nam podataka može dati.
Kako od MUP-a nismo tražili informacije o adresama počasnih hrvatskih državljana, ni njihove zdravstvene kartone, ni podatke o imovini i tajnim sklonostima, dakle ništa od onoga što bi zadiralo u njihovu privatnost, nego samo najnužnije informacije iz kojih bi se vidjelo kako državna tijela, točnije MUP, barataju moćnom ovlašću dodjele državljanstva zaslužnima, na Orepićevu odbijenicu žalili smo se povjerenici za pravo na pristup informacijama Anamariji Musi. Dok čekamo njezin odgovor, analizirali smo podatke koje nam je MUP pristao dati, a tiču se država iz kojih ekskluzivni dobitnici hrvatskih domovnica dolaze.
Od 784 stranca kojima je od 2000. godine do danas po posebnom privilegiranom režimu dodijeljeno hrvatsko državljanstvo, najviše ih je iz zemalja izvan Europske unije. Prednjače državljani BiH kojih je čak 287 steklo domovnicu zbog posebnog hrvatskog državnog interesa. Treba pojasniti da ovdje nije riječ o Hrvatima iz BiH jer su oni državljanstvo stjecali u redovitoj proceduri na temelju dokaza o hrvatskom podrijetlu, najčešće potvrde o krštenju. Jedan od rijetkih državljana BiH koji su rekli da su po ekskluzivnim uvjetima stekli hrvatsku domovnicu sarajevski je glumac Emir Hadžihafizbegović. U ljeto 2013. izjavio je da je ponosan jer je te godine iz ruku ministra Ranka Ostojića dobio hrvatsku domovnicu. Ona mu je dodijeljena na preporuku Ministarstva kulture zbog posebnog doprinosa hrvatskoj kulturi. Lošije je sreće bio njegov sugrađanin, pjevač Halid Bešlić kojemu je iste godine Ministarstvo kulture odbilo dati preporuku za državljanstvo, obrazlažući to pjevačevim nedovoljnim doprinosom hrvatskoj kulturi. Bešlić je iskreno i bez mistificiranja medijima tada rekao da je “htio hrvatsko državljanstvo zbog jednostavnijeg putovanja, posla, odlaska na more”. Ipak, dvije godine poslije i Bešlić je, kako neslužbeno doznajemo, dobio hrvatsku domovnicu koju mu je pod kraj ministarskog mandata uručio tadašnji prvi čovjek MUP-a Ranko Ostojić.
Po ovom kriteriju domovnicu su dobili i reper Edo Maajka, glumac Enes Bešlagić, bivši šef diplomacije BiH Sven Alkalaj, kontroverzni bivši prvi čovjek policije BiH Alija Delimustafić, a 90-ih godina još kontroverzniji Fikret Abdić Babo.
Slijede državljani Srbije. Od 2000. do kraja 2007. godine, dok je postojala federacija Srbije i Crne Gore, hrvatsko je državljanstvo po članku 12. zbog “posebnog državnog interesa”, prema MUP-ovim podacima, dobilo 70 državljana dvočlane federacije, a od 2007., kad se ta federacija raspala, do danas su još 24 državljana Srbije dobila hrvatsku domovnicu. Također valja pojasniti da nije riječ o Srbima koji su izbjegli iz Hrvatske jer oni pravo na državljanstvo imaju po drugoj osnovi, nego o državljanima Srbije koji nisu rođeni u Hrvatskoj. Javna je stvar da su i brojni pripadnici srpskog podzemlja vlasnici hrvatskih putovnica, od kojih je dio krivotvoren. Zbog šutnje MUP-a i skrivanja iza Zakona o zaštiti osobnih podataka u ovom je trenutku nemoguće doznati ima li u kategoriji zaslužnih stranaca s hrvatskom domovnicom i pripadnika srpskog podzemlja te u čemu se točno sastoji hrvatski državni interes da ih nagrađuje domovnicom i valjanom putovnicom.
Na trećem su mjestu po brojnosti Rusi. Čak 66 državljana Ruske Federacije u proteklih je 16 godina dobilo hrvatsku domovnicu zbog “posebnih državnih interesa”. Poznato je da su tijekom 90-ih godina hrvatske vlasti domovnicama nagradile ruske odbojkašice Irinu Kirilovu, Tatjanu Sidorenko i Jelenu Čebukinu kako bi mogle igrati u hrvatskoj odbojkaškoj reprezentaciji. Praksa darivanja hrvatskih domovnica sportašima uvezenima s raznih strana svijeta nastavila se i nakon 2000. jer je domovnica uvjet da na međunarodnim natjecanjima mogu nastupiti pod hrvatskom zastavom. No, malo je vjerojatno da među 66 Rusa koji su stekli domovnicu u posljednjih 16 godina ima sportaša jer bi javnost za njih već znala. Naime, imena sportaša - kako onih koji su došli iz Rusije tako i onih iz drugih država: iz Brazila nogometaši Eduardo da Silva i Sammir, iz Bugarske dizač utega Nikolaj Pešalov, iz Mađarske bacač diska Roland Varga, iz Kine stolnotenisač Tan Ruiwu i drugi - koji su nagrađeni hrvatskim državljanstvom poznata su javnosti. Mnogo više intrigiraju anonimni stranci, članovi ekskluzivnog kluba hrvatskih državljana koji ne dolaze iz svijeta sporta.
Puno Ukrajinaca
Na četvrtome su mjestu, prema MUP-ovim podacima, Ukrajinci. Od 2000. godine do danas 40 Ukrajinaca nagrađeno je hrvatskim državljanstvom, a o tome tko su oni također možemo samo nagađati. U medijima se povlačilo ime Ukrajinca Semjona Mogiljeviča kojega je FBI svrstao među deset najopasnijih kriminalaca svijeta i koji je 1997. godine također stekao hrvatsko državljanstvo.
Domovnicu su zbog posebnih zasluga stekli 33 Makedonca, 28 Slovenaca, a od proglašenja neovisnosti Kosova i 14 Kosovara. Državljani EU, pa čak ni Austrijanci i Nijemci čije su banke, trgovački lanci i druge tvrtke uvelike prisutni u Hrvatskoj, nisu pokazali osobito zanimanje za hrvatsku domovnicu. Samo je šest Austrijanaca i pet Nijemaca u posljednjih 16 godina dobilo državljanstvo po članku 12. Od 2000. godine su hrvatskim državljanstvom nagrađeni ljudi iz 56 država, među kojima su i osam Jordanaca, tri Kolumbijca, četiri Libanonca, četiri Armenca, dvoje Uzbekistanaca, dvoje Iranaca te sedam Sirijaca. Iako već dugo posluju u Hrvatskoj, samo je troje Kineza steklo nagradno hrvatsko državljanstvo, od kojih je jedan već spomenuti stolnotenisač Tan Ruiwu.
Jesu li u dijeljenju državljanstava strancima bile izdašnije HDZ-ove ili SDP-ove vlade?
Sanader dijelio
Vlada Ivice Račana nagradila je hrvatskim državljanstvom 201 stranca. Slično je bilo i u mandatu prve Sanaderove Vlade koja je strancima podijelila 203 domovnice. U mandatu druge Sanaderove Vlade, koju je do srpnja 2009. vodio on, a zatim Jadranka Kosor, strancima je podijeljeno 207 domovnica. Većina ih je, odnosno 146, podijeljena do Sanaderova povlačenja s čela Vlade, a Vlada Jadranke Kosor bila je restriktivnija i u dvije godine zaslužnim strancima podijelila šezdesetak državljanstava. Zanimljivo je da je 2008. godine čak 30 državljanstava uručeno na traženje samog MUP-a, više nego ikada prije i poslije. Tijekom Milanovićeve Vlade strancima su uručene 163 domovnice, a kratkotrajna Oreškovićeva Vlada uspjela ih je podijeliti deset.
Najveći broj od ukupno 784 državljanstva dodijeljen je na prijedlog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta - čak 214, zatim na preporuku MUP-a 91, od čega ih je čak 30 zatraženo 2008., pa Ministarstva kulture 82, a na preporuku Ministarstva vanjskih poslova 61. Ministarstvo branitelja je čak 65 stranaca preporučilo za hrvatsko državljanstvo (?!), više nego Ministarstvo gospodarstva koje je dalo pedesetak preporuka. Zanimljiv je podatak da je čak 49 hrvatskih domovnica strancima dodijeljeno na traženje Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, a 18 na preporuku Ministarstva socijalne politike i mladih.