Hladnoća se uvlačila doslovno u kosti. Iako smo poput štrebera ispoštovali sve savjete o toplim cipelama, višeslojnom odijevanju, šalovima, kapama, rukavicama... temperaturni minus pomiješan sa snijegom i vjetrom probio bi sve slojeve ovoga svijeta.
Unatoč hladnoći, naoružani strpljenjem stali smo na nasip čekajući da se pred nama napokon pojave Jegtörö VI. i Jegtörö XI. Svako malo pogledavali smo mobilnu aplikaciju Find Ship, a mađarski ledolomci poslani u pomoć iz Baje vrtjeli su se u krug svega 2 km ispred nas. Golim okom nismo ih mogli vidjeti od guste vrbove šume što je proteklih desetljeća izronila iz moćnog Dunava, ali smo ih zato čuli. Ovisno o tome kako bi se vjetar okretao tako je zvuk motora mađarskih ledolomaca bio glasniji ili tiši.
No, do tzv. daljske krivine, gdje se prošloga utorka okupila čitava medijska svita te mnoštvo znatiželjnika, Jegtörö VI. i Jegtörö XI. nikako se nisu probijali. Neki su se i zabrinuli. Jer, ako su se mađarski ledolomci, koji su iz susjedne nam države došli u pomoć na probijanju 10 km dugačkog ledostaja što se protegao između podunavskih sela na hrvatskoj obali Dalja i Borova, toliko dugo zadržali na samome početku ledenog čepa, kako li će i kada doći do njegova kraja.
Poslovično pesimističan hrvatski čovjek, unatoč uvjeravanjima stručnjaka iz Hrvatskih voda, već je u startu otpisao oba Jegtöröa i hladno poručio: “Ništa od toga. Nikada oni neće vidjeti Vukovar!” Dva dana poslije Mađari su demantirali sve pesimiste i nakon duže od 30 sati aktivnoga rada Jegtörö XI. doplovio je do Vukovara, prethodno se probivši kroz ledenu barijeru koja je na nekim mjestima bila deblja i od 2 metra.
Divlje patke
Drugi ledolomac, pak, ostao je na onom istom mjestu kako bi povremenim radom sprječavao zatvaranje stvorenog koridora i pričekao povratak jedanaestice iz Vukovara. Jer, razbijanje ledostaja zapravo se radi uzvodno, kako bi odlomljene sante imale kuda otploviti nizvodno. Dunav je moćna, snažna rijeka koja svakim svojim djelićem izaziva ogromno strahopoštovanje. Slika zarobljenog, ledom okovanog Dunava od njegova 1358. do 1348. km posljednjih je dana istovremeno bila i zadivljujuća i zastrašujuća.
Po rijeci se prostrla snježna bjelina koja je ispod sebe skrila svoga ledenog brata. Naoko izgleda kako bi se čovjek mogao bez problema prošetati s desne, hrvatske, na lijevu, srpsku obalu rijeke, a oni vični klizanju usput napraviti i poneku piruetu, no nitko od nas ne zna što je to snijeg točno sakrio od ljudskog oka. Na nekim mjestima led se spustio i preko dva metra u vodenu utrobu, ali na nekim je vjerojatno njegova debljina svega par centimetara. Svima je ipak dovoljno upozorenje i par jezeraca što su ih načinile divlje patke, koje su se spustile na rijeku i održavaju vodu nezaleđenom u toj svojoj maloj oazi, ali istovremeno i čuvaju svoje živote, jer se nalaze u zoni sela gdje lovci na njih ne smije pucati.
Odvezane brodice
- Izgleda primamljivo odavde za klizanje, ali toliko hrabrosti ipak nemamo - kaže nam Nikolina, učenica 4. razreda Srednje škole Dalj koju smo zatekli s razrednim kolegama i Sinišom Borićem, profesorom tjelesnog odgoja, na daljskom nasipu uz Dunav. Škola nema sportsku dvoranu pa u prijepodnevnoj smjeni imaju samo teorijsku nastavu. A s obzirom na rijedak prirodni fenomen zaleđenog Dunava, profesor ih je ovaj put izveo u šetnju dunavskom obalom.
Nisu jedini. Jer, zaleđeni Dunav posljednjih je dana prava atrakcija. Dolaze ljudi iz okolnih mjesta, poteže se u Dalj iz Osijeka, Vinkovaca, Đakova... Rade se selfieji, fotografira, snima, objavljuje na Facebooku, Instagramu... Nikada na Dunavu nije bio ovakav ledostaj. Obično bi se zaledila daljska krivina, što i ne čudi jer se nalazi pod kutom od gotovo 90 stupnjeva. Ali, da se to proširi duž cijeloga sela, pa i do Borova, to još nije doživljeno.
- Stvarno nikada nije bilo ovako. Ali, dobro, barem se nešto događa. Nismo ovakvu gužvu imali još od ljetos kada su nam ovdje bili Kolinda i Vučić - smije se Goran Radojčić, dok stoji ispred svoje kuće na samoj obali Dunava i promatra čamac kojega je uspio na vrijeme izvući iz vode. Goran je susjed rodne kuće svjetski poznatog i priznatog znanstvenika Milutina Milankovića, koja je pretvorena u muzej i znanstveni centar, a upravo u njoj su se prošle godine sastali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i srpski premijer Aleksandar Vučić, kada su pokušali zatopliti hrvatsko-srpske odnose.
Uspjeli u tome nisu, štoviše, ti su odnosi danas možda i zaleđeniji od Dunava, za koji doduše ima spasa i to zahvaljujući zajedničkim mađarsko-hrvatsko-srpskim snagama koje već danima složno rade na probijanju ledene barijere i oslobađanju plovnoga puta o kojemu ovisi i sigurnost građana i imovine, ali i gospodarstvo s obzirom da se Dunavom odvija ogroman promet roba. Goran nam kaže da je led došao gotovo neočekivano.
- Bilo je to potkraj prošloga tjedna. Navečer nije bilo niti jedne sante, a kada sam ujutro izašao iz kuće Dunav je nosio sante veličine kao pola nogometnog igrališta. Ljudi su se strčali, spašavali smo čamce, brodice... Neke smo uspjeli spasiti, ali puno ih je otplutalo nizvodno. Teško mi je riječima opisati kolika je to sila koja ih je otkinula od debelih i jakih lanaca, kazao je Goran, što će nam prisnažiti i Srećko Vodopić iz Vinkovaca, koji već godinama zapravo živi u vikend-naselju Savulja kod Borova. Ono je smješteno upravo na koti koja označava kraj ledostaja.
Zarobljeni u ledu
- Jutros u 3 sata vikendica mi se toliko zatresla da sam pomislio kako je ili ledolomac udario u obalu ili je vojska došla minirati led. No, odjednom se sve smirilo, a onda sam ujutro čim je svanulo sišao do obale i imao sam što vidjeti. Od osam čamaca i tri brodice privezane uz obalu ostala su samo dva čamca. Sante leda koje su se odlomile pod djelovanjem ledolomca otkinule su plovila i odnijela ih tko zna gdje - ispričao nam je Srećko.
Kažu ljudi da je led sa sobom povukao na desetke čamaca i brodica. Brojni od njih vide se u daljini, zarobljeni u debelom sloju leda iz kojeg im vire pramci. Njihovi vlasnici pomireni su s time da ih vjerojatno više nikada neće vidjeti. Tako i Ivica iz Vinkovaca, koji je mislio da njegovoj brodici neće biti ništa, pa nije spasio ni pribor, ni motor.
- Mislio sam da nema šanse da je otkine. Prevario sam se gadno i eno je sada tamo negdje kod Đoke, gdje su navodno i ostali čamci. Sada kad ovaj Mađar ovo probije i kada krenu sante, sve će ih kod Đoke nabiti i potopiti. Probali smo ih neki dan izvući, razbijali smo led sjekirama, ali nije bilo šanse. Ja sam se s njom već pozdravio - kazao nam je Ivica, jedan od 30-tak Vinkovčana koji na Savulji imaju vikendice i tamo već desetljećima dolaze na odmor i pecanje.
Nije ih bilo samo u vrijeme okupacije Podunavlja, ali nakon mirne reintegracije su se vratili. Danas tamo pecaju skupa Hrvati i Srbi. Kažu da riba nema nacionalnost. A zbog ledostaja i zabrane plovidbe Dunavom najviše pate gospodarski ribiči. Jedan od njih je i Stevo iz Borova. Ovaj iskusni 84-godišnji alas kaže da mu je muka što sada ne može na vodu.
Anđeli u snijegu
- Najjači ribolov je zimi kada dođe led. Onda je tu na 1,5 do 2 metra hrpa smuđa, somova od 70 do preko 100 kila. Da tu sada pustiš mrežu od 4 metra u trenu bi imao 150-200 kila smuđa. Doduše, nije to za svakoga. Puno je ribara koji se boje na led. Ja se ne bojim, ali eto sada mi ne daju - požalio se Stevo, koji poznaje Dunav kao svoj džep. Točno zna gdje će i kada baciti mrežu. A riba se sada smirila. Konačno, led je štiti i od kormorana, koji su, pak, osjetili plijen pa nadlijeću iznad mađarskih ledolomaca čekajući da oni odrade svoj posao kako bi se ptice mogle spustiti na vodu i uloviti si ručak.
O snazi Dunava priča nam i Stevo. Kaže kako se nekada od Savulje mogla vidjeti 7 km udaljena daljska ciglana smještena baš na tzv. daljskoj krivini, a onda je 70-ih godina Dunav odlučio to prekinuti, pa je podigao pješčani sprud iz kojeg je izniknula vrbova šuma i danas se ciglana ne vidi. Koji kilometar nizvodno, u samome selu Borovo kod Sremčeve skele, gledamo sante koje odlaze prema Vukovaru. Djecu iz mjesne osnovne škole koju je učitelj Dragan Rakasović izveo na snijeg ne zadivljuje previše ono što se događa na vodi. Oni su zaokupljeni grudanjem i pravljenjem anđela u snijegu. Stariji, pak, promatraju kako se dio santi zaustavio negdje na sredini toka i kako dolaze nove, samo se lijepe jedna na drugu.
- Tamo je očito pješčani sprud i dosta je nisko pa se sante zaustavljaju. Volim ovdje doći i uživati u ovoj sili prirode koja očarava, ali i potiče na razmišljanje. Dunav je prekrasan u svako godišnje doba - rekao nam je jedan mještanin Borova.
Ubrzo je pokraj nas prošao i Jegtörö XI. Projurio je prema Vukovaru. Tamo se posada odmorila, dodatno opskrbila hranom i gorivom, a onda u petak ujutro krenula na posao uzvodno. Prvi, najteži, dio posla odradili su za čistu peticu i na tome im treba čestitati. Trajalo je duže nego što se očekivalo, ali i to je samo potvrdilo snagu prirode kojoj je strašni Dunav jedan od zaštitnih znakova.