Ribari, pješčane plaže i glavate želve. Prije nego što su se David M. Feherty i David Jones pojavili, turski Belek bio je poznat samo po tim trima stvarima. No, kada su 1994. dva Davida osnovala prvi golf-klub, u dvadesetak godina cijela se pokrajina Antalija zajedno s Belekom pretvorila u golferski raj.
Turska vlada privukla je investitore tako što im je osigurala besplatnu infrastrukturu, a golemo neiskorišteno močvarno zemljište dala u koncesiju na 50 godina. Danas je Belek, od najbližeg aerodroma udaljen samo 45 minuta vožnje, jedna od najboljih golf destinacija u svijetu - u krugu od pola sata vožnje sagrađeno je 16 luksuznih golf-terena, još četiri otvorit će se do 2014., a zbog navale gostiju potrebna su još najmanje tri. U neposrednoj blizini sagrađeno je desetak hotela s pet zvjezdica. Izdašni nagradni fond i golferski boom ondje su lani na turnir privukli velikog Tigera Woodsa i još sedmoricu najboljih svjetskih igrača.
Turski poučak
Pritom se nije štedjelo: kičaste, over the top hotele s all inclusive ponudom hrane i pića za svačiji džep američki mediji uspoređuju s komercijalizacijom Las Vegasa. Osim golfera i srednjostaleških obitelji, onamo odlaze i oni koji traže privid bogatstva, i oni koji tek trebaju postati bogati, a golf ih uopće ne zanima - u okolici je ionako dovoljno plaža, sunca, mora i glavatih želvi. Devastirano močvarno tlo u unutrašnjosti premreženo je novoposađenom crnogoricom koja ga je pretvorila u idealne golf-travnjake koji se jeftino i prirodno samo-navodnjavaju. Terene su dizajnirali poznati golf-arhitekti, poput Michaela Gayona ili Colina Montgomeriea, a sezona zbog blage mediteranske klime traje gotovo cijele godine.
Golf je isplativ biznis jer ga u svijetu igra gotovo sto milijuna ljudi. Prosječni golf-turist, uz prijevoz i smještaj, na ostale usluge dnevno troši oko 150 eura. Istraživanje u Irskoj pokazalo je da je golf-turist tri puta unosniji od običnoga.
Loše stanje
On u tjedan dana u prosjeku potroši 1300 eura, a Irskoj svake godine 155.000 golfera donese profit od 204 milijuna eura. U svijetu je sagrađeno više od 32.000 igrališta - u Njemačkoj ih je 600, u Austriji 190, a nama najbliža Slovenija ima ih 7 sa 18 rupa i 7 sa 9 rupa.
Upravo na takve goste cilja Ministarstvo turizma u svojoj strategiji do 2020. godine. Trenutno je stanje prilično loše: uz Golf and Country Club u Zagrebu i teren na Savudriji, nemamo cjeloviti funkcionalni teren. Brijuni su zapušteni, teren u Krašiću je u poslovnim problemima, a ostali s nekoliko rupa poput onog pored Splita ili vježbališta kod Zaprešića ne računaju se kao pravi golf-tereni. Golf u Hrvatskoj igra jedva tisuću ljudi, čak osam puta manje nego u Sloveniji. Nema nas ni na turističkoj ni na natjecateljskoj golf- karti svijeta.
Konkurenti na Mediteranu već su daleko odmakli: osim Turaka, Španjolci su se zaustavili na 352 sagrađena terena, ali ih muči presagrađenost, a Portugalci imaju 86 terena koji stagniraju zbog galopirajuće recesije koja je zahvatila zemlju i nagriza turizam.
Strategija Ministarstva je jasna, ali i preambiciozna, tvrde stručnjaci s kojima smo razgovarali: u idućih sedam godina planira se sagraditi 30 rekreativnih igrališta, koja mogu biti i natjecateljska, uz koja bi se vezali smještajni kapaciteti, wellness i gastroturizam. Hrvatska je u sljedećih sedam godina, stoji u strategiji, spremna za ulaganje od oko 210 milijuna eura. Iako su izračuni grubi, pretpostavlja se da bi nam to, jednom kad sve pokrenemo, moglo donijeti nekoliko stotina milijuna kuna dodatne zarade godišnje. Riječ je o tzv Mjeri 17.
Na papiru zvuči dobro, ali..
- Da bi se neko igralište projektiralo potrebno je najmanje pola milijuna eura, svjetski renomirani golf-arhitekt i pune dvije godine od prve zabijene lopate u zemlju do otvorenja. Nakon toga trebaju najmanje dvije godine da se u suradnji s agencijama ti aranžmani popune. Ako je sad 2013., računajte sami, pomalo je skeptičan golf-instruktor i PGA profesionalac Miro Raić. On dodaje kako aposlutno podržava razvoj golfa u Hrvatskoj i do 2020. sanja najmanje 10 terena, ponajviše u Istri, koji će popularizirati sport, dovesti turiste, zaposliti ljude i pomoći punjenju državne blagajne.
Muljaže s planovima
Raić tvrdi kako je najbitnije da se golf-tereni ne grade samostalno, već u tzv. grozdovima.
- Prosječni golfer na odmor dolazi na sedam dana. U tom razdoblju želi odigrati šest partija. Traži najmanje tri, a možda i šest terena međusobno udaljnih najviše sat vremena vožnje automobilom, kako bi ih mogao mijenjati. Uz to, troši na smještaj, na gastronomiju i preporučuje istu destinaciju svojim prijateljima. Jedino tako možemo privući tu vrstu turista - smatra Raić.
Na istom kolosijeku su i tvorci strategije golf-razvoja u Vladi: da svjetskim arhitektima, da grozdovima, da ekološkoj svijesti i da brendiranim luksuznim hotelima u okolici. Pritom se kao lokacije preferiraju devastirana područja koja bi dobila novi život (primjerice, GCC je sagrađen na močvarnom tlu uz nasip Save) te se inzistira na tome da se područje oko terena ne preizgradi (upravo je na tome zapeo famozni golf na Srđu).
Iznuđivanje mita
- Svaki investitor koji dolazi k nama zna da će mu se ulaganje u golf isplatiti tek za 20 - 30 godina. Hoće se osigurati pa želi graditi i smještajne kapacitete. Tanka je granica između preizgrađenosti i nepotrebnih opstrukcija raznih udruga. Investitori se boje ulagati u golf u Hrvatskoj jer se boje da će ih stopirati razne udruge aktivista, muljaže u prostornim planovima, problemi s papirologijom i iznuđivanje mita na lokalnoj razini. Čovjek s novcem koji se ovdje jednom opekao i druge će upozoriti da nas izbjegavaju. S druge strane, uvijek se treba čuvati onih koji samo žele eksploatirati lokaciju, dići lovu i nestati odavde - objasnio nam je jedan od ljudi koji se dulje vrijeme bave promocijom golfa u zemlji i savjetovanjem poslovnjaka koji u njega žele ulagati.
Država inzistira na javno- privatnom partnerstvu u gradnji golf-terena, a iskustva iz Turske kažu da je riječ o odličnom paketu: država osigurava zemljište, rješava prostorno-plansku dokumentaciju i ulaže dio novca, a privatni partner ostatak.
“Upravljanje golf-igralištem povjerava se specijaliziranoj profesionalnoj organizaciji čiji izvor prihoda proizlazi iz poslovanja golf-igrališta”, stoji u strategiji.
Međutim, prije svega se mora razriješiti provedba tzv. akcijskog plana: inventarizacija državne i gradske zemlje koja je prikladna za golf, pa pojednostavljenje zakonske procedure i dozvola za gradnju terena.
Koplja će se lomiti, tvrde naši sugovornici, oko odluke da se šumsko zemljište prenamjenjuje u građevinsko tamo gdje uz golf-terene treba graditi smještajne kapacitete.
Odredbe koje smetaju
“Bit će potrebne izmjene i dopune Zakona o prostornom uređenju i gradnji. Gradnja golf-terena na šumskom zemljištu bit će dopuštena. Ako su lokacije zemišljno-knjižno čiste, kreće se u raspisivanje natječaja za JVP”, iščitava se iz strategije, što znači da su važeći zakoni ograničavajući za veliki investicijski ciklus u turizmu.
Upravo to smeta razvoju golfa: odredbe koje reguliraju etažiranje u turističkim zonama su neodređene, a smeta i činjenica što je golf-igralište označeno kao građevina pa je potrebno prenamjenjivati šumsko zemljište. Vojne zone koje su gotovo idealne za takve projekte, stoji u strategiji, neevidentirane su sive zone u prostornim planovima lokalne samouprave.
Što to znači prevedeno na laički, praktični jezik?
“To znači da se mora pojasniti etažiranje u turističkim zonama, kako bi spriječili apartmanizaciju. Potrebne su izmjene kojima bi se omogućila gradnja terena na šumskom zemljištu a da se zemljište ne pretvara u građevinsko. U razvoj treba uvrstiti i vojne zone na koje MORH dugoročno ne računa”, konkretna je strategija Ministarstva turizma.