ZAGREB - U tjednom izdanju britanskog dnevnika Guardian objavljeno je "Pismo iz Hrvatske" u kojem britanski par priča o svojim iskustvima sa hrvatskim selom i korupcijom u gradskom Uredu za planiranje.
Autori misle da se Hrvatska nalazi rastrgana između ponosa na pitoreskno naslijeđe i želje da bude prepoznata kao moderni dodatak Europskoj uniji, a da službenik u Uredu želi mito morala im je objasniti prijateljica.
Pismo, prevedeno, prenosimo u cijelosti:
Otišli smo iz gradskog Ureda za planiranje zbunjeni nad muljanjem službenika, bez njegovog potpisa na našem projektu – papirima koji bi trebali zaključili našu građevinsku dozvolu. Ovaj put nismo bili zamoljeni da sjednemo, soba je bila pretrpana papirima po podu i stolcima. Upravo danas službenik 'je otkrio' još neka pisma “ključna za našu prijavu”. Rekao nam je da nazovemo za 10 dana… “Možda ponovno za 10 dana.”
Na križanju kod izlaska iz Duga Rese, starija žena nas je zamolila za prijevoz, stereotipna starica u crnom, pogrbljena i odlučna. Spomenula je neko selo koje nam je trebalo biti usput, ali nakon što se smjestila na zadnje sjedište našeg automobila odvela nas je daleko u brda.
Odjednom, našli smo se na seoskom putu paralelnom s autocestom. Nova generacija Hrvata u crnim terencima utrkivala se do marina na obali dok su, po putu, svuda naokolo nesvjesno gacale kokoši i svinje u posve drugom stoljeću.
Dom te žene bio je tipičan: štala za životinje, štala za krmivo i tradicionalna kuća od hrastovine s balkonom oko prvog kata. Ignorirala je naš interes za drvene ukrase - radije bi imala vodu iz vodovoda i bolju izolaciju - ali nam je zato ponudila nam u zamjenu za vožnju.
Naši urbani prijatelji iz Zagreba pogubljeni su u tradicionalnom selu, rastrgani između ponosa na pitoreskno naslijeđe i želje da Hrvatska bude prepoznata kao moderni dodatak Europskoj uniji.
Ponovno u Uredu za planiranje, gospodin M., čini se, čekao je na naš potez. Je li tražio mito? Dosad smo uvijek doživjeli pomoć, umjesto izrabljivanja. Izgubljena putovnica predana je u najbližoj policijskoj postaji. U Bosni prometni policajac koji nas je zaustavio jer nam nije radilo svjetlo bio je toliko u strahu nakon što je otkrio da smo stranci koji bi mogli o njegovoj zemlji loše misliti da nam je savjetovao kako izbjeći njegove kolege dalje niz cestu.
Natrag u selu, pitali smo za mišljenje Valentinu, pronicljivu vojnu medicinsku sestru, koja je dala jednostavnu dijagnozu. Imala je samo jedno pitanje: koliko godina ima gospodin M? Mlađe generacije ostavile su korupciju iza sebe zajedno sa socijalizmom, ali ako je stariji – htjet će 'kreme'. Prije 10 godina kazao bi svoju cijenu. Danas samo miješa svoje papire i čeka da shvatimo.