Vjerojatno nitko nikada neće saznati zašto je to učinila. Progutala šaku tableta za smirenje koje joj je liječnik prepisao da ih povremeno pije kada se ne može drukčije smiriti. I doista je danima prije toga bila povučena i loše volje. Teško se nosi sa svime što je prošla posljednjih godina u rodnom Iraku, a izbjeglištvo koje sama, bez obitelji i prijatelja, zadnjih mjeseci provodi u zagrebačkom prihvatilištu za tražitelje azila na rubu grada samo je posljednje u nizu njezinih traumatičnih iskustava. A tek joj je 30 godina, možda koja više.
Sreća je da su dvije žene s kojima dijeli sobu primijetile da joj je pozlilo i pomogle joj da povrati, a ubrzo je stigla i hitna pomoć. I tako je spašen jedan mladi život. To je samo jedna teška priča iz MUP-ova hotela Porin, u kojem su smješteni stranci, mahom izbjeglice s Bliskog istoka, koji su u Hrvatskoj zatražili međunarodnu zaštitu. Trenutno u Porinu boravi oko 600 ljudi, a još stotinjak ih je u MUP-ovu centru u Kutini. Devetero mališana iz Porina ide u dvije osnovne škole u obližnjem naselju Dugave, gdje prate nastavu na hrvatskom jeziku s ostalim hrvatskim učenicima. Budući da se većina malih izbjeglica s hrvatskim jezikom prvi put susrela prije nekoliko mjeseci, organizirani su im posebni jezični tečajevi. U tijeku su pregovori s Ministarstvom obrazovanja kako bi se i djeca srednjoškolske dobi što prije uključila u nastavu u zagrebačkim srednjim školama.
Ispred hotela koji je popunjen do gotovo posljednjeg kreveta u ponedjeljak je prosvjedovalo 40-ak stanara koji su se žalili na loše životne uvjete, ponajprije smještaj i hranu, ali i na odnos policije koja, tvrdili su, nije gotovo ništa poduzela u slučajevima nekoliko napada na njih koji su se dogodili 30. i 31. prosinca kod Glavnog kolodvora te u Dugavama nedaleko od hotela. Policija pak tvrdi da je zaprimila tri prijave tražitelja azila zbog napada i da provodi kriminalistička istraživanja. Koliko je poznato, nitko nije teže ozlijeđen, a prosvjed će ostati zabilježen kao prvi od izbijanja velike izbjegličke krize u kojem su tražitelji azila u Hrvatskoj javno ustali protiv nasilja s kojim se dio njih očito susreo na zagrebačkim ulicama.
Mustafa Almialy
Mustafa Almialy: U Austriji je bilo grozno. Tamo se ne želimo vratiti
Mustafa Almialy iz Iraka ima 16 godina i koristi svaku priliku da govori hrvatski, koji već četiri mjeseca, otkako je u Hrvatskoj, uči na tečajevima triput tjedno, ali i svakodnevno sam iz udžbenika, iz kojeg u bilježnicu prepisuje riječi i rečenice pa potom vježba izgovor.
U Porinu dijeli hotelsku sobu s ocem Akijem, majkom Nur i tri mlađe sestre, Rajom koja ide u osnovnu školu, Muslim koja će krenuti iduće godine i malom Mumen, kojoj je samo godinu dana. Nada se da će i on uskoro nastaviti školovanje. U Iraku je završio drugi razred srednje škole i ističe da nikada nije imao problema s učenjem iako nije bio ni najbolji u razredu. Posebna su mu strast strani jezici, pa ga i učenje hrvatskog toliko veseli da mu u svakodnevnim situacijama u Zagrebu ne pada na pamet nekome se obratiti na engleskom. Samo hrvatski dolazi u obzir.
Njegova je obitelj u Hrvatsku prije četiri mjeseca deportirana iz Austrije, u kojoj su namjeravali ostati jer su im tamo rođaci. No, nakon pola godine provedenih u izbjegličkom centru u Beču, usred noći u sobu im je upala policija te ih sve odvela u zatvor. Tamo su u groznim uvjetima zadržani dva dana te su redovnom avionskom linijom prevezeni u Zagreb, gdje ih je hrvatska policija dočekala i smjestila u Porin. Zgroženi su ponašanjem austrijskih vlasti i tamo se nemaju namjeru vraćati, a Mustafin otac je automehaničar koji se nada da će, kad dobije azil, u Hrvatskoj lako pronaći posao u struci koji će mu omogućiti da prehranjuje obitelj. U Iraku je imao salon za prodaju automobila koji je, kao i svu ostalu imovinu, morao prepustiti naoružanoj bandi koja mu je otela oca i zaprijetila smrću cijeloj obitelji.
- Jako smo zadovoljni u Hrvatskoj i ništa nam ne nedostaje. Crveni križ nam daje sve što trebamo i njegovi su djelatnici jako dragi i pristojni prema nama. Mirela iz Crvenog križa puno mi pomaže u učenju hrvatskog. Lijepo mi je i nadam se da ćemo dobiti azil i nastaviti živjeti u Hrvatskoj - kaže Mustafa, koji je ovih dana u Zagrebu prvi put u životu doživio snijeg, koji ga je oduševio svojom bjelinom, a priznaje da nikada prije nije osjetio ni ovakvu hladnoću jer je u Iraku zimi znatno toplije. Shvatio je da mu nema druge nego deblje se obući. Nekoliko puta tjedno igra nogomet na igralištu u Borovju, nedaleko od džamije. To mu je prvi put da igra nogomet i misli da se sasvim dobro snalazi, a još mu je važnije da su ga njegovi vršnjaci u klubu, u kojem je jedini stranac, jako dobro prihvatili.
- U Porinu idem na kreativne radionice, na kojima sam zavolio slikanje, a obično srijedom i petkom odem prošetati u centar Zagreba, koji je predivan. Ništa mi se ružno u Hrvatskoj još nije dogodilo. Sviđa mi se i hrvatska hrana. Ovdje je sve puno bolje nego u Austriji, a posebno ljudi, koji su tako dragi i pristojni - kaže Mustafa, koji je u Bagdadu s obitelji živio u stanu, pa se veseli danu kada će se i u Hrvatskoj preseliti u stan, u kojem će, bude li sreće, imati i svoju sobu.
Bijeg na zapad
Broj izbjeglica u Hrvatskoj se konstantno lagano povećava. U posljednjih nekoliko mjeseci više ih je od 500 deportirano iz zapadnoeuropskih zemlja - najviše Austrije, ali i Njemačke i Nizozemske - gdje su zatražili azil, ali su poslani u Hrvatsku u skladu s Dublinskim sporazumom, koji bilo kojoj državi članici EU omogućava da imigrante vrati u zemlju u kojoj su prije bili registrirani otiskom prsta. Kroz Hrvatsku je u najvećem izbjegličkom valu krajem 2015. i početkom 2016. prošlo više od 600.000 izbjeglica. Kad dođu u Hrvatsku, traže azil, ali dosadašnja iskustva pokazuju da većina njih ovdje ne namjerava ostati, pa ilegalno napuštaju prihvatilišta i bježe prema zapadu. U posljednje se vrijeme, saznajemo, odlaze ipak malo manje. Glavni su razlog niske temperature, a i austrijske su se vlasti primirile s deportacijama vjerojatno zbog blagdana.
Većini Sirijaca i Iračana odobrava se međunarodna zaštita i oni tada sele u državne stanove. Afganistancima, Pakistancima i državljanima afričkih zemalja uglavnom se odbija zahtjev za azil (jer međunarodna zajednica smatra da je situacija u njihovim zemljama sigurna), na što ulažu žalbe, pa neki u Porinu na rješavanje statusa čekaju i nekoliko godina. Za to vrijeme uživaju gotovo ista prava kao i ostali hrvatski građani, samo što se ne mogu zaposliti. U Porinu im je osiguran smještaj u sobama s dva do četiri kreveta, a svaka ima zahod i kupaonicu. Serviraju im se hladni doručak te kuhani ručak i večera. Crveni križ opskrbljuje ih higijenskim potrepštinama, odjećom i obućom, a svatko dobije i 100 kuna mjesečnog džeparca.
Said Masifahr
Said Masifahr: Nadam se da ću jednom imati auto i otići na more
- U Nizozemskoj imam obitelj koja tamo godinama živi pa sam se s njima družio tijekom sedam mjeseci dok sam tamo boravio u izbjegličkom centru. Onda su me samo jedan dan odveli u Hrvatsku. Bio sam jako zabrinut i tužan jer ovdje nisam nikoga poznavao. Nije lijep osjećaj negdje biti sam samcat. Ali sam s vremenom stekao nekoliko prijatelja i upoznao Zagreb, pa već mogu reći da sam se dobro snašao i da uživam u životu ovdje. I nadam se azilu jer želim ostati - govori 24-godišnji Said Masifahr, koji je u Europu pobjegao iz afganistanskog glavnog grada Kabula, gdje je radio u jednoj IT tvrtki i imao vrlo pristojne prihode, ali su presudili sigurnosni razlozi, o kojima ne želi govoriti. U Afganistanu su mu ostali roditelji, s kojima se povremeno čuje i koji mu pošalju nešto novca da si kupi odjeću te da ima za piće kad ode u grad.
- Ovdje sam ostavio otiske prstiju i svjestan sam da jedino u Hrvatskoj možda imam šanse dobiti azil. Čuo sam i da Hrvatska nije bogata kao neke druge europske zemlje, ali iz Afganistana nisam pobjegao radi novca, nego radi sigurnosti. A ovdje se osjećam sigurno i zato svaki dan učim hrvatski u nadi da ću tako lakše naći posao. Na žalost, nisam uspio privesti studij kraju i bez diplome ću teško ovdje nekome dokazati da svašta znam raditi na kompjuterima, ali zato sam spreman prihvatiti bilo kakav posao. Radio bih kao konobar. Zašto ne - sa smiješkom govori Said, koji se u Zagrebu osjeća jako sigurno i nije mu jasno što se dogodilo mladićima iz Porina koji su, navodno, dobili batine od hrvatskih huligana.
- Ne želim živjeti sa strahom da bi mi se moglo dogoditi nešto loše. Svakodnevno se vozim autobusom i tramvajem, idem u Avenue Mall i Arena centar, a prošlo ljeto sam se kupao na Jarunu. Bio sam i u Zoološkom vrtu. U Avenue Mallu sam se sprijateljio s jednim dečkom iz Hrvatske, koji me je pozvao na proslavu Nove godine. Sa mnom je išao i moj cimer, također Afganistanac, i odlično smo se proveli te večeri u društvu desetak mladih ljudi iz Hrvatske. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Nas dvojica pjevali smo im karaoke na našem jeziku, farsiju, a oni su pjevali na engleskom, pa smo svi zajedno opet pjevali engleske pjesme. Čini mi se da nema velikih razlika u običajima u Hrvatskoj i Afganistanu, a i u jeziku postoje neke slične riječi - ističe Said, koji svojim prijateljima već smatra i nekoliko ljudi iz Afganistana, Iraka, Sirije i Turske koje je upoznao u Porinu.
- Kada vidim da se netko želi svađati ili tući, ja se odmaknem. Ne želim probleme. Radije odem u šetnju ili u teretanu. Gledam televiziju ili sam na internetu i u kreativnoj radionici. Nikad mi nije dosadno - kaže Said i priznaje da ujutro najčešće prespava doručak, ali zato obavezno ruča i večera... i navikao je da u hranu obavezno mora dodati soli ili papra da bi više bila po njegovu ukusu.
- Nedostaju mi roditelji i prijatelji u Afganistanu. Malo mi nedostaje i moj auto, s kojim sam mogao otići gdje god poželim. No, nadam se da ću jednog dana u Hrvatskoj imati i stan i auto te da ću otići na more, za koje sam čuo da je jako lijepo. Možda već idućeg ljeta - optimističan je mladi Afganistanac.
Žena u sobi
Grad Zagreb dao im je pravo besplatnog korištenja javnog prijevoza. U prihvatilištu u Dugavama na raspolaganju su im kompjuteri, mogu se spojiti na internet, redovito im dolaze frizeri i kozmetičari, kao i liječnik te psiholog. Oni koji trebaju specijalističke i stomatološke usluge mogu računati na to da će im ih osigurati isusovačka organizacija za izbjeglice JRS. Udruga Rode pomaže trudnicama, kojih je trenutno nekoliko, a UNICEF i Save the Children provode programe za najmlađe. Za sve što im treba tražitelji azila mogu se obratiti djelatnicima Crvenog križa, kojih je u smjeni desetak. Dvojica njih, Badi Hadad i Wissam Delwan, Sirijci su koji već godinama žive u Hrvatskoj pa su uz sve ostale poslove nezamjenjivi i u prevođenju s arapskog jezika. Obojica su u Crvenom križu počela raditi kao volonteri da bi ubrzo shvatili da žele život posvetiti pomaganju ljudima.
Ljubica Vlašić iz Crvenog križa, koja vodi kreativnu radionicu, pokazuje ulja na platnu koje je prije nekoliko godina naslikala žena iz Turske u dobi od 50-ak godina, koja je bila toliko traumatizirana da godinu dana nije izlazila iz sobe.
- Potajno sam joj donosila boje i platna i ona je slikala, što joj je očito pomoglo da se psihički oporavi. U Turskoj je radila kao novinarka, zbog čega je i bila proganjana. Nakon što je u Hrvatskoj dobila azil, preselila se u Rijeku, gdje se prvo zaposlila kao čistačica na Akademiji primijenjenih umjetnosti, ali je sve više slikala i posljednjih godina živi od prodaje svojih slika. Povremeno se čujemo i djeluje mi sretno - otkriva Ljubica Vlašić.
Među tražiteljima azila ima i onih, a oni su manjina, koji se u hotel vraćaju u alkoholiziranom stanju. Međusobne nesuglasice ponekad završavaju i žestokim svađama, pa i tučnjavama zbog kojih ponekad mora intervenirati i policija, čak i Hitna pomoć.
Naba Asadun (u sredini)
Naba Asadun: Nitko me zbog mog hidžaba ne gleda čudno
Prošla je srijeda za 14-godišnju Iračanku Nabu Asadun bila jako sretan dan jer je saznala da idući tjedan ide na testiranje u osnovnu školu kako bi se utvrdilo u koji će je razred upisati. Najdraži predmet joj je, kaže, oduvijek bio zemljopis. U iračkom gradu Ramadiju školovanje je silom prilika prekinula prije godinu i pol, kada je s mamom, tatom, dvije mlađe sestre i dva mlađa brata krenula u izbjeglištvo. Godinu dana živjeli su u Austriji, koja ih je prije pet mjeseci poslala u Hrvatsku.
- Tu nam je dobro i nadamo se da ćemo dobiti azil i ostati zauvijek. A meni je najvažnije da krenem u školu, pa zato svaki dan učim hrvatski i engleski jezik kako bih se što bolje snašla - govori djevojčica s maramom na glavi, koju na arapskom zove hidžab, što je jako dobro razumljivo i na hrvatskom. Otkriva kako je u Iraku bilo i mnogo djevočica njezine dobi koje nisu nosile hidžab, koji je dio tradicije njezine obitelji.
- Znam da u Hrvatskoj žene ne nose maramu, ali ja sam je navikla imati pa bih voljela da tako bude i dalje. Zbog te razlike u Hrvatskoj mi se nikada nije ništa loše dogodilo, niti sam primijetila da me itko čudno gleda. Zagreb je jako lijep grad, čak i ljepši od Beča, ali to je manje važno. Nije bitno ni je li neka zemlja bogata ili siromašna. Meni je najvažnije da je mir - govori Naba, koja se već navikla da prijepodne uči engleski, a popodne hrvatski. U danima kad nema tečaja, piše domaće zadaće. Priznaje da joj prijateljice iz Iraka ne nedostaju jako, a u Hrvatskoj još nije stekla nove jer u Porinu gotovo da nema djevojčica njezine dobi. Nada se da će se i to promijeniti kada krene u školu. Za sada je sretna što je na sigurnom sa svojom mamom i tatom, s kojima provodi većinu slobodnog vremena. Na hrvatsku hranu se, kaže, brzo priviknula, a jedino joj ovih dana teško padaju temperature koje su se spustile ispod nule.