Hrvoje Runtić je, ispričat će u dugom petosatnom razgovoru, stavljen na led u stranci prije četiri tjedna, kad su Vladimira Palfi i Ivan Vilibor Sinčić otišli na jedan ručak.
“Nazvala me Vladimira navečer da mi se pohvali da su bili na ručku sa Zokijem. Kojim Zokijem? ‘Pa koliko ima Zokija?’ Pitao sam je ima li mandat od stranke za ručak sa Zokijem. ‘Ajde, Runtiću ne benavi, ti znaš da je Vilijeva zadnja jer je on postigao najveći uspjeh od svih nas. Zoka će nam otvoriti neke medije koji su pod njegovom kontrolom, samo nam želi pomoći, ništa neće zatražiti zauzvrat, on nam je više puta rekao da je njemu životni cilj uništiti HDZ, a i nama je to cilj - eto, imamo zajednički cilj’, uvjeravala me Vladimira. A ja sam mislio da treće opcije uništavaju duopol, a ne da im drže lojtre”, odaje Runtić kojeg je zasmetalo što se krucijalne odluke o stranci donose u dnevnoj i spavaćoj sobi.
“Nakon tog ručka rekao sam Viliju, kako zovemo Sinčića, da mi je jasno da se u stranci nikoga ništa ne pita, da Vladimira donosi sve odluke. A kad joj se netko suprotstavi, ona počne urlati i ucjenjivati, napravi strašan cirkus, svima nam je neugodno, al’ njoj publika uopće ne smeta. Puno puta smo svjedočili kako Vilija vrijeđa da je debil, a on šuti. Ljudi su se često žalili na nju, a Vili je stalno tražio opravdanja - to se žene bune jer je ona u vrhu stranke. Pitao sam Vilija što će poduzeti da se uozbiljimo, stranka mora imati minimum discipline i strukture, glavni odbor, tajništvo, računovodstvo, odluke moramo donositi zajedno, a ne samo Vladimira.
Ne možete otići na ručak s Milanovićem, a da mi ostali to ne znamo, ne možete sami krojiti izborne liste - mene, recimo, pošalju da obavim neki posao, obećaju da će završiti liste kako smo se dogovorili, a ja sutradan na predaji izbornih lista otkrijem da su u 4. izbornu jedinicu na drugo mjesto stavili čovjeka iz Sesveta koji se formalno učlanio u stranku u srpnju, a mi imamo ljude koji su godinama u stranci i zaslužili su biti na listi. Vili me optužio da sam ljubomoran jer je Tihomir diplomirani inženjer. Smiješno, lani sam imao doktoricu znanosti i sam sam je predložio”, prisjeća se Runtić i opisuje kako je Sinčića pokušao uvjeriti da za stranku nije dobro da Vladimira vodi glavnu riječ, “ne da vodi, nego se osim nje nitko drugi i ne čuje”, a on pristaje biti lutak.
Eksplozivna Vladimira
“Sinčić mi je rekao: ‘Ti znaš kakva je Vladimira, eksplozivna, ne mogu ja tu ništa’. No, nisam se dao, tražio sam da sredi stranku ili će biti cirkus. Rastali smo se u pomirljivom raspoloženju. Sutra ujutro mi se Vladimira javila u inbox, izvrijeđala me do daske - govorila mi da joj se fućka, samo u grubljoj verziji, i za mene i Mihaelu i moju izbornu jedinicu. Prijetila je da smo za nju mrtvi i da nam neće dati kune za kampanju. Od toga dana za mene u stožeru više nije bilo nikakvog posla, a ja sam šef stožera i glasnogovornik koalicije. Treći dan odlučio sam ostati doma. Ostao sam u kontaktu još samo s Pernarom, htio sam odraditi kampanju do kraja, ali sam ga upozorio da mora platiti jumbo za Petu - ne, Vladimira ne da lovu, odbijao me Pernar. Kao da je to njezin privatni novac!”
Činjenicu da je Vladimira Palfi svoj mandat odlučila dijeliti s Branimirom Bunjcem za Runtića nije dokaz da joj nije stalo do funkcija.
“Bunjac u Međimurju ima ulogu kao Vaso u HDZ-u, smirivati bunt, on se znao pobrinuti da ljudi odu u tišini, bez muke i medija. No, mislim da je pravi razlog to što nju Sabor ne zanima, puno puta je rekla da joj je ambicija Bruxelles.”
Kad su stvari pukle, Runtić je otišao u Ministarstvo uprave pogledati dokumentaciju o Živom zidu. I tamo je uslijedio još jedan šok.
“Otkrio sam da su u službenim dokumentima falsificirali i moj i Mihaelin potpis na sjednici skupštine i zapisnicima o radu Glavnog odbora na kojemu je predloženo da se formira disciplinski odbor na kojemu su izbačeni pobunjenici oko Siniše Gabrića. Mi u tome sudjelovali nismo. Pogledajte kako se mi potpisujemo, a kakvi su potpisi pohranjeni u ministarstvu u naše ime - ne treba vam grafološko vještačenje, vidite to golim okom!” pokazuje nam Runtić dokumentaciju.
Taj bi njegov iskaz mogao biti presudan u utvrđivanju kaznene odgovornosti trojca za falsifikate za koje je predviđena zatvorska kazna do pet godina.
Pučisti
Naime, pučisti predvođeni Sinišom Gabrićem pokrenuli su istragu protiv Sinčića, Pernara i Vladimire Palfi, optuživši ih da su falsificirali skupštinu stranke, a stranku privatizirali te su postavili pitanje kako su potrošili 1,1 milijun kuna iz proračuna. Tvrdili su kako su na popisu prisutnih na skupštini navedeni ljudi kojih uopće nije bilo. Javno su zamjerili Sinčiću što je ugasio 18 od 21 stranačke podružnice i stranku doveo u apsurdnu situaciju: da Glavni odbor ima pet članova, a Skupština koja bi trebala birati članove Glavnog odbora tri, premda je minimum deset. Statut kaže da Skupštinu čine predsjednici svih ustrojbenih oblika, a on ih je ugasio. Sve to razlozi su zbog kojih će Hrvoje Runtić nadležnim adresama prijaviti podvale.
A proces deziluzioniranja lidera Živog zida započeo je prije mjesec i pol, kada su se Runtić i Varga iz Osijeka preselili u Zagreb.
“Dugo smo funkcionirali na daljinu, malo smo se viđali. Po prirodi sam nevjerni Toma i nisam se dao impresionirati ružnim glasinama. Šokirao sam se kad sam došao i čuo kako Vladimira urla na koga god stigne, najčešće bez ikakvog razumnog povoda. To su prave filmske scene - zidovi se tresu, a ljudi pokunjeno saginju glavu. Shvatio sam da im je opravdanje nakon unutarstranačkih cirkusa uvijek isto: ‘pusti, to su luđaci’. Međutim, zadnjih godinu dana galerija tih navodnih luđaka postala je tako brojna da su mi se upalile sve lampice - jer ovih ‘savršenih’ nikad više od njih troje.”
Runtića su prozivali da mu se lampica kasno upalila, da je dužan na sve strane i da je nezahvalan jer mu je Sinčić davao za kruh.
On na to odmahuje rukom. I naglašava kako im se razlikovao modus operandi: “Meni nije bilo stalo da se slikam za novine i dižem rejting na deložacijama, meni je primarni cilj borbe bio da do njih uopće ne dođe - angažirao sam se koliko sam god mogao, išao sam s dužnicima u banku i vodio u njihovo ime pregovore s direktorima. U barem 30-ak slučajeva uspio sam se izboriti za moratorij od godinu dana, bez penala, bez kamata i reprogram. Na osječkom području nismo uspjeli spriječiti samo jednu deložaciju, prekasno nam se javila”, priča Runtić i ironično dodaje: “ne računajući nas same”.
Zna, dodaje, kako je ljudima koji nakon puno dobrih i solidnih godina dotaknu dno - Mihaeli i njemu to nije puka apstrakcija, “mi smo to osjetili na vlastitoj koži”. Njih dvoje su i sami vodili bitku za spas svoga krova nad glavom.
“Naučili smo”, kažu, “kako je lako višom silom u samo nekoliko mjeseci ostati bez svega.”
Težak posao
Iza njih je sedam godina glazbene karijere i udruženog rada; Mihaela je pjevala i pisala tekstove, Hrvoje je skladao i aranžirao glazbu - koncem devedesetih osnovali su grupu Matrix, izdali su tri albuma, lansirali hitove “Vodi me u mrak”, “Poljubi me strasno” i “Romeo i Julija”, “Noć je kriva za sve”, a zadnja u nizu je socijalno angažirana kompozicija “Kuća obilja”. Od estrade su odustali, dijelom zato što su zaključili da nisu dorasli menadžerskim kombinatorikama, dijelom zbog egzistencijalne neizvjesnosti, tumači Mihaela Varga.
“Nisam baš bila sigurna da će mi se dati za 20 godina skakati po sceni. Estrada je težak posao, od toga da se presvlačiš na gajbama pive u hladnoći do neprestanog stresa da moraš proizvesti nešto novo inače si otpisan”, objašnjava Mihaela. U prijelaznoj fazi bavili se se producentskim poslom, proizvodili TV glazbu, sudjelovali u prvoj sezoni Big Brothera i pomalo “šarali”, od web dizajna do izdavaštva. Potkraj 2000-ih Hrvoje Runtić pokrenuo je portal Burza proizvođača koja je spajala OPG-ovce u Slavoniji s hotelijerima na Jadranu i prve četiri godine poslovali su odlično - izgradili su bazu od oko dvije tisuće klijenata i sedmero zaposlenih.
Tsunami
“Jedne smo godine imali rast od 630 posto i s takvom bilancom ZABA nam je 2010. bez problema dala kredit. Krizu nismo osjetili sve do 2012., a onda je u samo šest mjeseci 90 posto naših klijenata kolabiralo. Oni nisu mogli platiti nama, a mi drugima. Najprije je Hrvoje sebi dao otkaz, pa ženi čiji je muž radio, mislili smo da kriza ne može dugo trajati. Prevarili smo se - zasuo nas je financijski tsunami. Svi smo ostali bez prihoda. Najprije smo samoinicijativno srezali ratu kredita - plaćali smo koliko smo mogli. U banci nisu imali milosti, otkazali su nam kredit i pokrenuli ovrhu. Nije nam išlo na ruku što smo već bili angažirani u Živom zidu - dapače, uzeli su nas za zub, kao primjer drugima, sutkinja koju smo došli moliti obustavu deložacije na kratki rok rekla nam je: ‘E, ne da vam neću pomoći, lijevom nogom ću vas izbaciti van’”, pričaju.
“Ta agonija u kojoj čovjek živi i pregovara, moli, čeka vještaka je ubitačna. Mi smo zaključili da zidovi nisu vrijedni te muke, Hrvoje se razbolio, sami smo spakirali stvari i otišli. Nismo htjeli biti deložirani. Prerezali smo, iznajmili smo kućicu od 45 kvadrata, oprostili se od mjesta koje je trebalo biti naš dom i iselili se. Strahovi su nam nestali - jer više nismo imali što izgubiti. Nismo se više okretali, ali nam je puno značilo da možemo pomoći drugima. U Hrvatskoj su deložirani i blokirani građani trećeg reda, lete van i ostaju bez svega i bez šanse da ikada ponovno stanu na noge. Da, i vani ljudi moraju otići, ali ih država zbrine, ne želi da postanu socijalni slučajevi. Država im osigurava čisti start - priliku da krenu ispočetka i budu korisni ekonomiji i zajednici. U Hrvatskoj ljudi koji su vrijedno radili i uredno plaćali račune zbog opće stigme da su bezvrijedni luzeri misle da nisu drugo ni zaslužili”, govori Mihaela i dodaje kako je više puta bila na rubu da odustane od angažmana u Živom zidu.
“Zimus, kad smo se morali iseliti iz kuće, htjela sam dići ruke od svega - nije mi bilo ni do čega. Nisam uopće htjela biti na listi, znala sam kako ljudi gledaju na bračne parove u stranci. Nije lako kad s nekim dijeliš iste ideale i ideš k istom cilju, neovisno o tome je li to glazba ili politika, ljudi uvijek smatraju da se žene šlepaju.”
Sinčićeva priča kako osniva novu stranku Živi zid Ivana Vilibora Sinčića da bi proveo tranziciju iz pokreta u stranku, drže njih dvoje, nije ništa drugo doli bacanje prašine u oči - to je borba za saborske glavarine, pokušaj da spriječi štetu koja bi mogla nastati ako pučisti dobiju spor.
Kriminal
“Sad više ne znam što je Živi zid. Moram dobro proučiti saborski poslovnik i pripremiti se za novo radno mjesto, ponovno izučiti ovršni zakon i vidjeti kakve izmjene nude druge stranke. Ne znam hoću li u Sabor kao predstavnik Živog zida ili kao nezavisni, a onda ću pozvati sve one koji misle da moja borbenost ima smisla da mi se pridruže. Volio bih se izboriti da se ljude u ovoj zemlji ne baca na ulicu i da se obrtnicima i malim poduzetnicima ne radi ovrha nad jedinim sredstvom za rad i tako dovede u apsurdnu situaciju da svoj dug nikada i ne mogu vratiti. Ako nakon četiri godine mandata budem mogao reći da sam sudjelovao u pomaku i uspio barem malo ublažiti nepravdu, to će mi biti najveća hrana u životu. I neću više na izbore”, zaključuje Runtić nakon što je pokrenuo lavinu koja će malu družinu gerilaca, koju je šira javnost percipirala kao radikalne buntovnike, nesmiljene borce za prava malog čovjeka, torpedirati u visine kriminala i pohlepe - svega onoga čega se deklarativno gnušaju i na čemu su izgradili svoj manifest boraca za pravdu. Ni stroj profesora Baltazara ne bi domislio kako će trojac oprati ovoliko prljavog rublja.