Najava HZZO-a da će ukinuti besplatno zdravstveno osiguranje za studente starije od 26 godina odmah je izazvala masovne proteste.
Već se bila nazirala i nova pobuna.
Ministar obrazovanja Željko Jovanović i ministar zdravlja Rajko Ostojić nisu puno razmišljali kako riješiti situaciju.
- Najbolje da sve ostane isto i da svi dobiju pomalo - složili su se i odluka je pala.
Umjesto besplatnog zdravstvenog za sve do 26. na teret države, bit će osigurani oni studenti koji studiraju najduže osam godina. Sve je, dakle, isto kao što je i bilo. Država će i dalje poklanjati osam godina besplatnog studiranja iako od toga nitko nema koristi. Ni uspješni studenti, ni neuspješni studenti niti njihovi roditelji koji zapravo sve to financiraju preko ogromnih poreza.
Kada bi u Vladi imali hrabrosti boriti se i kada bi imali volje mijenjati paradigmu, odluka dvojice ministara bila bi sasvim drukčija.
Sedam dana analizirali smo šokantne hrvatske statistike, razgovarali s profesorima na fakultetima, ekonomistima i utvrdili: kada bi država davala vaučere za pet godina besplatnog studiranja, umjesto osam, svi bi od toga imali koristi.
Evo zašto.
U Hrvatskoj se studira dugo. Naši studenti u prosjeku studiraju sedam-osam godina. Prema podacima OECD-a, samo 5-10 posto hrvatskih studenata uspije diplomirati u roku. A pretpostavlja se da ni uvođenje bolonjskog procesa u visokom školstvu nije donijelo značajnije pomake. U prosjeku, preddiplomski studij u Hrvatskoj dovrši samo oko 50 posto studenata i to uz 50 posto produženo trajanje studiranja.
Skupo i neučinkovito
Takav neučinkovit sustav je i skup.
Govori to i podatak iz Bologna referencing reporta iz 2012. u dijelu koji se bavi financijskom učinkovitošću nacionalnih visokoškolskih sustava.
Taj podatak pokazuje kako je državni visokoškolski sustav u Hrvatskoj treći naskuplji u odnosu na 28 zemalja EU po cijeni za studenta prema paritetu kupovne moći normiranom na BDP po glavi stanovnika.
To znači da naši porezni obveznici u odnosu na svoj životni standard za visoko obrazovanje plaćaju više od onih u Nizozemskoj, Njemačkoj, Norveškoj ili Velikoj Britaniji.
Prema tim podacima, u Hrvatskoj bismo trebali imati najbolji sustav na svijetu. No, to nije tako. Naš je sustav visokog obrazovanja u 2012. bio tek 44. od 48 zemalja. Ispred nas su, prema izvještaju U21 University ranking, bile i Rumunjska i Bugarska.
Prema tom novom prijedlogu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, država omogućava svim redovitim studentima da imaju besplatno osiguranje, ali ih istodobno ne potiče da brže završe školovanje.
Što bi se dogodilo kad bi Vlada potpuno preokrenula logiku?
Zakon za dobar uvid
Što bi se dogodilo kada bi uveli vaučere i platili pet godina studija, a novac koji sad troše za sve one koji studiraju šest, sedam i osam godina dali za stipendije darovitima ili socijalno ugroženima, za istraživanje i opremanje visokih učilišta i znanstvenih centara ili pak za gradnju novih kampusa?
Apsurdno je da službenih brojki o tome koliko studenata studira više od pet godina, ili koliko godišnje porezni obveznici plaćaju jednog studenta tijekom školovanja - nema. Nema ni informacija o tome koliko diplomanata godišnje napusti Hrvatsku i zaposli se negdje u inozemstvu. Za bilo koju strategiju, slažu se stručnjaci, te brojke su nužne. Jer, na temelju kojih brojki možemo raditi projekcije, kad ne znamo ni osnovne podatke. U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta kažu kako uskoro počinje prikupljanje podataka te da prije i nisu imali zakonsku osnovu za to jer je sve bilo u nadležnosti sveučilišta.
Unatoč tome, uz pomoć stručnjaka i njihovih projekcija, uspjeli smo izračunati koliko državu stoji jedan student, a došli smo i do podataka koliko je studenata starije od 23 i 26 godina.
Dekan Građevinskog fakulteta u Splitu, Alen Harapin, na temelju svog budžeta, zaključio je da se na školovanje jednog studenta godišnje potroši 50 tisuća kuna. Odnosno, za pet godina 250.000 kuna. U tih 50 tisuća kuna uračunati su svi troškovi nekog fakulteta. To su plaće i naknade profesorima, troškovi održavanja, režije, certifikati...
Međutim, u taj iznos nisu uključene različite subvencije koje studenti imaju, poput prijevoza, smještaja, hrane... Kada bi se i to računalo, iznos bi se gotovo udvostručio - na pola milijuna kuna u pet godina studiranja.
Uza sve to, sveučilišta su do sada godišnje zarađivala nešto manje od pola milijarde kuna od školarina. Samo Sveučilište u Zagrebu u 2011. je od studenata uprihodilo 295 milijuna kuna. Istraživanje Instituta za javne financije od prije pet godina pokazalo je da tri četvrtine studentskih školarina koje dobiju hrvatska sveučilišta završi u džepovima nastavnika. Većina novca potroši se za profesorske honorare, umjesto za istraživanja, razvoj i unapređenje sveučilišta....
Ukupno u Hrvatskoj na svim visokim učilištima (i javnim i privatnim) studira 188.462 studenta. Prema podacima Agencije za znanost i visoko obrazovanje, na javnim visokim učilištima u 2012./2013. godini bilo je 173.753 studenata. Na sveučilištima je bilo 147.574 studenata. Studenata starijih od 22 godine (većinom su to oni koji studiraju dulje od pet godina), prema podacima Državnog zavoda za statistiku, ima oko 30 posto. Prema njihovim podacima za 2011./2012., na našim je učilištima redovitih studenata bilo 112.848. Uzmemo li u obzir da možda pet posto njih nije upisalo fakultet sa 18 godina, dolazimo do zaključka da u ovom trenutku oko 25 posto studenata studira više od pet godina. To je oko 28.000 studenata.
Računica za budućnost
Ako znamo da jedan student državu godišnje stoji oko 50 tisuća kuna (bez drugih subvencija), ispada da se godišnje na takve studente potroši 1,4 milijarde kuna. Cijeli proračun za obrazovanje u ovoj je godini iznosio 11,3 milijarde kuna, a 81 posto tog novca odlazi na plaće zaposlenih. Od toga, 2,7 milijardi otpada na visoko školstvo, a posebna stavka u proračunu su i školarine za koje država godišnje daje 250 milijuna kuna. Ako se tome pribroji 477 milijuna kuna (2011.) od školarina koje plaćaju roditelji ukupno se za visoko školstvo, dakle, izdvaja 3.1 milijarda kuna.
Novcem što ga država godišnje troši na studente koji studiraju dulje od pet godina moglo bi se, primjerice, sagraditi 20 najsuvremenije opremljenih škola, poput one Veli vrh u Puli. Gradnja i opremanje te škole stajalo je 66 milijuna kuna, a 2010., kada je otvorena, proglašena je najboljom u Hrvatskoj. Takvih bi se škola, dakle, za taj iznos od 1,4 milijarde kuna moglo sagraditi čak 30.
Za isti bi se novac moglo kupiti čak 350.000 najnovijih iPada za uspješne hrvatske studente. A ostalo bi nešto i za učenike u osnovnim i srednjim školama.
Ili bi taj novac država mogla jednostavno dati svima koji doista žele studirati i završe studij u roku od pet godina. Kad bi se taj novac podijelio onima koji studiraju pet godina, svaki bi student svaki mjesec dobivao stipendiju od 1375 kuna!
Školovanje studenata jako je skupo, tvrdi dekan splitskoga Građevinskog fakulteta, a malo toga se zapravo državi vrati.
Kriza produljila studij
- Gospodarska situacija velikim dijelom diktira vrijeme studiranja. Studenti se odlučuju što duže ostati u sustavu kako bi mogli imati sva prava. Ne pitajte me kako, ali ja imam na svom fakultetu studenta koji studira čak 34 godine! - kaže Harapin. Umjesto da država plaća sveučilišta, smatra Harapin, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao. - Za to bi se trebala osnovati državna banka, poput HBOR-a. To bi moglo ubrzati studiranje, a i fakulteti bi na taj način bili zainteresiraniji da studentima ponude bolje programe - predlaže Alen Harapin.