U zavjetrini velike javne diskusije oko sveobuhvatne porezne reforme Vlada je prošli tjedan u parlament poslala još jedan iznimno bitan novi zakon - o javnoj nabavi. Dapače, važnost tog državnog akta je tolika da je kroz Vladinu proceduru prošao - dva puta. Naime, novi hrvatski Zakon o javnoj nabavi prvi se put na dnevnom redu sjednice u Banskim dvorima našao 8. lipnja, još u mandatu premijera Tihomira Oreškovića, kad je prihvaćen i upućen u parlamentarnu proceduru. Kako je samo dva tjedna poslije zbog raspada vladajuće koalicije parlament raspušten, o tom se Oreškovićevu zakonu nije stiglo glasati.
Nova je Vlada u Banske dvore stigla tek poslije nekoliko mjeseci pa se sada ponovno u parlament šalje prijedlog novog Zakona o javnoj nabavi. Zašto se procedura ponavljala? Iako naizgled identični, zakonski prijedlozi Oreškovićeve i Plenkovićeve Vlade ipak se razlikuju. Vrag je, naime, uvijek u detalju. Vražji detalj u ovom slučaju jest jedan naizgled nevažan stavak koji je u tranzicijskom razdoblju između dviju vlada u uredima Ministarstva gospodarstva, formalnog predlagatelja zakona, iz prijedloga novog Zakona o javnoj nabavi naprosto - nestao.
Riječ je o stavku 3. članka 12. prijedloga Oreškovićeva zakona, u kojemu stoji da je "naručitelj obvezan primijeniti ovaj Zakon za nabavu usluga koje neposredno plaća treća strana, ako to izravno ili neizravno utječe na cijenu ponude robe, radova ili usluga u drugim postupcima javne nabave koje provodi taj naručitelj". A kako se iza tog pravnog metajezika krije potencijalni multimilijunski profit, iza njega se, prema svemu sudeći, nazire i prvi slučaj pogodovanja specijalnim interesima u novoj hrvatskoj Vladi. Naime, "izbrisana" odredba Zakona o javnoj nabavi u budućnosti bi onemogućila sve obveznike javne nabave - javne institucije, ustanove i poduzeća - da bez provođenja zakonski definiranih postupaka biraju brokere osiguranja. Djelatnost posredovanja u osiguranju mnogi već godinama smatraju jednom od glavnih neuralgičnih točki sustava javne nabave jer de facto omogućava diskrecijski i potpuno netransparentan odabir poduzetnika koji ostvaruju milijunsku dobit na poslovnim aranžmanima s državom. Kvaka je u tome što se posrednici - barem izravno - ne naplaćuju od javnog sektora.
Priča je zapravo jednostavna. Neko državno tijelo bez ikakvog natječaja angažira brokera koji onda svojim savjetima pomaže toj instituciji da formulira što kvalitetniji natječaj za javnu nabavu osiguranja kroz razne opcije - valorizaciju rizika, procjenu potreba i definiranje potrebnog paketa usluga. A kad osiguravatelj bude odabran, posrednici svoj rad naplaćuju od njega - prosječno oko 15 posto naplaćene premije. Kako nominalno tu nema transfera javnog novca, dosad je stav države bio da nema ni potrebe za provedbom javne nabave. Također se tvrdilo kako je riječ o savjetodavnim uslugama koje nije dobro birati temeljem kriterija najjeftinije ponude koju je aktualni Zakon o javnoj nabavi favorizirao. Ipak, kada je Vlada - prvenstveno temeljem zahtjeva biznis zajednice - odlučila cijeli zakon mijenjati tako da se u budućnosti umjesto "najjeftinije ponude" kao glavni alat u javnoj nabavi koristi "ekonomski najpovoljnija ponuda", činilo se logičnim da se onda takav model primjenjuje i na brokere osiguranja.
Uostalom, čak i kada bi prihvatili argumentaciju da trošak brokera ne utječe negativno na konačnu cijenu koju klijent plaća - a koja je u najmanju ruku diskutabilna - nema nikakve sumnje da taj cijeli sustav predstavlja enormni korupcijski potencijal. Samo za primjer, natječaj za osiguranje Ministarstva zdravstva imao je procijenjenu vrijednost od 40 milijuna kuna pa proizlazi da bi posrednik u tom poslu prihodovao oko šest milijuna kuna. Kako na tržištu postoji niz tvrtki sposobnih isporučiti takvu uslugu, ispada da neki državni službenik s primanjima od sedam do deset tisuća kuna u svojim rukama drži "božanski" autoritet trenutačnog stvaranja multimilijunaša. Vjerujemo li u moralnu besprijekornost hrvatskih birokrata i političara, potrebnu da tom moći primjereno upravljaju? Smisao sustava regulirane javne nabave nije samo u tome da osigura što bolju vrijednost za javni novac, nego i da omogući jasnu postupovnu proceduru za sve koji u javnom sektoru djeluju, onemogućavajući djelovanje u sivoj zoni. Ekskluzivni status koji posrednici u osiguranju uživaju, ali i argumentacija kojom se taj status pravda iznimno su opasni, pogotovo ako se primijene kao opći princip.
Danas-sutra, koristeći se istim rezonom, neko državno tijelo moglo bi odabranim tvrtkama dodijeliti poslove posredovanja u poslovima prodaje državne imovine, privatizacijskim i sličnim procesima, gdje bi posrednici također formalno svoje usluge naplaćivali od konačnih kupaca. Takav sustav posredničke ekonomije bio bi tek novi izdanak kroničnoga hrvatskog klijentelizma. No, za nastavak takve politike zapravo nam nije bila potrebna nova Vlada. Ili možda baš i jest?