DANAS VAM DARUJEMO PRAVOPIS

KRAJ PRAVOPISNOG RATA Bunili su se jer besplatno dijelimo pravopis, no sada to više nema smisla

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Željko Jozić (46) već četiri godine najmlađi je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te glavni urednik “Hrvatskoga pravopisa”

Netom što je postao najmlađim ravnateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, prije nešto više od četiri godine, Željko Jozić je u Jutarnjem listu najavio projekt jedinstvenoga pravopisa. Cilj je bio stati na kraj višegodišnjim prepirkama hrvatskih jezikoslovaca i ponuditi kompromisno rješenje za, kako se tada činilo, gotovo nerješiv problem.

Svoju ideju odlučio je provesti na način: središnja nacionalna ustanova za proučavanje hrvatskoga jezika donijet će pravopisna pravila koja će se dati na javnu raspravu, a potom će ga njegov Institut, nakon eventualnih izmjena, “potpisati” i objaviti na internetu potpuno besplatno.

Željko Jozić, ravnatelj Instituta i glavni urednik “Hrvatskoga pravopisa”, rijetko spominje činjenicu da je jedan od rijetkih kroatista koji je stekao titulu docenta na nekom europskom sveučilištu. I to na jednom od najprestižnijih: onome u Helsinkiju. Ondje je proveo dvije godine na poslijedoktorskom usavršavanju, a samo nekoliko dana nakon što se vratio iz Finske izabran je za ravnatelja Instituta.

Koje ste lekcije naučili u Finskoj?

- Od Finaca se može mnogo naučiti. Ponajprije se naučite toleranciji i skromnosti. Zatim domoljublju. Finci obožavaju svoju zemlju, ali ih ta ljubav ne sputava da poštuju druge. Znate li na koliko zgrada i kuća na dan finske neovisnosti u Helsinkiju ne vijori finska zastava? Ni na jednoj. Osim toga, upravo sam u Finskoj naučio što znači društvena odgovornost državnih ustanova. Odnos, primjerice, znanstvene institucije poput moje prema vlastitim građanima postavljen je tako da su znanstvenici svjesni da ih ti građani financiraju da pridonose društvu i oni tom društvu vraćaju taj dug. Ideja javno dostupnoga pravopisa na internetu i javne rasprave o pravopisnim pitanjima u cijelosti je zapravo skandinavska. Zanimljivo je da su Islanđani relativno nedavno pokrenuli akciju pisanja vlastitoga ustava na načelu javne rasprave. Pa ako oni mogu pisati ustav na taj način, zašto ne bismo mi pisali pravopis? I onda ga dali svima kao javno dobro.

Je li se tko bunio što dajete besplatno pravopis, prvo na internet, sada i uz novine?

- Bilo bi čudno da nije. To bi onda značilo da nešto nismo radili dobro (smijeh). No, ako je broj onih koji su takvim činom zadovoljni daleko veći od broja onih nekoliko pripadnika interesnih lobija povezanih s dotadašnjom izdavačkom praksom, i ja sam zadovoljan.

Davor Pongračić / HANZA MEDIA

Hrvatski pravopis koji Jutarnji list daruje u ponedjeljak

 

Tko od toga ima koristi, a tko štete? U slobodnoj prodaji cijena pravopisa je 110 kuna. Zašto to činite? Kakva je pozadina?

- Institucije poput naše moraju biti svjesne svoje društvene odgovornosti. Mi smo svoj doprinos dali. Danas nitko u Hrvatskoj (ali i bilo gdje drugdje) ne mora kupiti hrvatski pravopis da bi imao pristup temeljnoj knjizi koja ga uči pismenosti. Dovoljan mu je pristup internetu. Zapravo je fenomen da netko želi kupiti knjigu pokraj cjelovitoga besplatnog sadržaja na internetu. Zadovoljni smo i tom činjenicom jer smo od zarade posljednje dvije godine uz ostalo pokrivali troškove obrazovanja mladih institutskih znanstvenika nakon što je Ministarstvo početkom 2014. prestalo financirati znanstveno napredovanje doktoranada i poslijedoktoranada.

Što biste rekli, koliko je naša nacija pismena u odnosu na druge s kojima se volimo uspoređivati? Trebamo li se brinuti?

- Rijetki su oni koji mogu biti zadovoljni pismenošću nacije, no čini mi se da je to kao i s drugim stvarima: nismo zadovoljni, ali nismo baš pretjerano voljni učiniti nešto za promjenu. Neka svatko učini koliko može i zna i stvari će se promijeniti. Mi u Institutu u posljednje četiri godine objavili smo 56 jezikoslovnih izdanja, pokrenuli znanstveno-popularni časopis “Hrvatski jezik”, uz pravopis.hr pokrenuli nekoliko mrežnih stranica i portala (na adresi bolje.hr portal Bolje je hrvatski! kao naš doprinos borbi protiv agresivnih anglizama, terminološki portal nazivlje.hr, priručnik za maturante matura.ihjj.hr), uveli smo standard rukopisnoga pisma u obrazovni sustav, u medijima smo putem raznih projekata promicali vrijednosti i ljepote hrvatskoga jezika. Iako, svjestan sam da se uvijek može i više i bolje.

Unatoč svemu, naši 15-godišnjaci u par ciklusa PISA testiranja pokazuju bolje znanje engleskog nego materinjeg jezika. Kakvu nam poruku time šalju klinci?

- Djeca i njihove sklonosti odraz su onoga što im pruža naše društvo. Kakav je stav društva prema materinskome jeziku? Kakvu im poruku šaljemo: je li hrvatski jezik vrijednost i je li važno njime dobro ovladati? I tu nam Finci mogu biti uzor: čuvaju svoj jezik kao najveće blago, a s druge strane nisam sreo osobu u Helsinkiju koja izvrsno ne govori engleski. Udio anglizama u finskome gotovo je nepostojeći, a u našem slučaju ne možeš se smatrati “modernim” i “suvremenim” ako u najobičnijem razgovoru ne upotrijebiš barem dvije-tri engleske fraze ili riječi.

Zašto je školskoj djeci problem naučiti pravopis i gramatiku? Vidite li krivca u nagomilanim udžbenicima i činjenici da su nastavnici istovremeno imali priliku izbora pisanja neću i ne ću? Nisu li djeca žrtve jezičnog kaosa?

- Ta bi se teza mogla doista lako braniti jer je brojnost pravopisnih priručnika s različitim pravopisnim pravilima vjerojatno imala za posljedicu jezični kaos, kako kažete, premda je to ipak preteška riječ. Mi smo kao društvo ušli iz jednolikoga sustava u liberalizirani sustav i u njemu se nismo najbolje snašli jer nam je sve najednom postalo predmetom liberalizacije: i udžbenici, i pravopisna pravila, i rječnici, i gramatike. Sve je to, naravno, poticano zbog financijskih razloga, a rezultati su poražavajući.

Je li se ikada Institut bavio saznanjima o tome tko je pismeniji - današnje generacije Hrvata ili oni prije, recimo, 30-ak godina?

- Takvim se istraživanjima nismo bavili, ali zanimljivo je da je percepcija velikog broja ljudi da se do čistoće jezika, a posebno naglasne norme posredovane putem nacionalne televizije, mnogo više držalo do 90-ih godina premda bi se nekome takva konstatacija mogla činiti blasfemičnom.

Nije li onda apsurd da u državi u kojoj se političari i drugi javno eksponirani pojedinci toliko zdušno busaju u prsa nacionalnim ponosom nacija zapravo ne vlada dobro materinskim jezikom i pismom?

- Nema govora o apsurdu. Sasvim je razumljivo da je glasnoća odzvanjanja prsa od busanja obrnuto proporcionalna istinskoj ljubavi prema jeziku, a posljedično i znanju materinskoga jezika i pisma.

Da bi se stanje poboljšalo, očito treba nešto mijenjati. Što? Satnicu hrvatskog jezika u školama i na visokim učilištima, primjerice? Koliko bi po vama sati tjedno školarci trebali provoditi učeći materinski jezik?

- Tu sigurno leži jedan od osnovnih uzroka današnjega stanja. Od gotovo svih europskih nacija Hrvati u osnovnoškolskom obrazovanju imaju najmanju satnicu materinskoga jezika. U srednjoj školi veća je, gotovo isključiva, usredotočenost na književnost, a na visokim učilištima i fakultetima poučavanje hrvatskoga jezika egzotična je disciplina. Postoje i neki svijetli primjeri gdje se hrvatski jezik predaje na nekim društvenim fakultetima i visokim školama, a posebno se tu pozitivno ističe FER.

Jezikoslovci su i danas razjedinjeni, s druge strane nemamo čvrstu politiku koja bi čuvala pravopis. Imate li dojam da pravopisni rat zapravo nije završio?

- Pravopisni rat na žalost nekih ipak je gotov. Svojim smo pravopisnim rješenjima pomirili dvije suprotstavljene struje, a u obrazovni sustav ugradili preporučene inačice kod dvojnih rješenja. Osim toga, uspostavili smo standarde ispod kojih se više ne može: javna rasprava o pravilima i besplatna dostupnost na internetu. Tu svaka volja za daljnjim nastavkom ratovanja jednostavno prestaje.

Koje su to struje kojima ne odgovara da imamo ovakav pravopis?

- Reći ću samo - pratite trag novca.

Dan 21. veljače, za koji samo rijetki znaju da obilježava Dan materinskog jezika, proveli ste ove godine gledajući u četničku simboliku koja je prekrila stranice pravopis.hr. Došlo je, sjećamo se, do hakerskog napada. Tko su bili hakeri? Znači li to generalno da Institut ili pravopis ili vi smetate i “pravim” Hrvatima, ali i ekstremistima iz Srbije?

- Ah, riječ je o infantilnom ispadu koji je došao izvan Hrvatske. Doduše, bilo je to izrazito neprimjereno i uvredljivo. Nije nam bila nanesena prevelika šteta, stranica s jezičnim savjetima otada ne funkcionira, ali ćemo uskoro i to sanirati. Naš pravopis očito smeta ekstremistima s druge strane Dunava, ali me više boli to što smeta i nekim našim ekstremistima. Tješi me jedino to što je riječ o - ekstremistima.

Sjećam se da ste mi jednom spomenuli da ste imali i osobnih problema, prijetnji. Sve zbog pravopisa. Je li to, da oprostite, normalno? Imate li još takvih problema?

- Normalno zasigurno nije. A ni ugodno. Ne pamtim ružne riječi tih “neprijatelja”, više ću pamtiti šutnju svojih “prijatelja”.

Prije dva mjeseca instalirano vam je novo upravno vijeće u Institut. Jesu li se obistinile vaše slutnje da je osoba koja je imenovana predsjednicom UV-a surovih namjera, i prema Institutu i prema pravopisu?

- O tome sam već sve rekao i pri tome stojim. Jednako kao i Znanstveno vijeće Instituta. Dok je sve još u zakonskim okvirima, ne želim o tome govoriti. Nadam se da će prevladati zdrav razum i da će se svi pozitivni pokazatelji djelatnosti Instituta i mene kao ravnatelja vrednovati na pravi način.

U ladicama bez ključa je plan o spajanju/pripajanju/ukidanju znanstvenih instituta jer ih, navodno, Hrvatska ima previše, nisu produktivni, a pritom su, kažu, skupi. Bojite li se za sudbinu Instituta za hrvatski jezik?

- Znanstveni instituti hrvatsko su nacionalno blago jer su rasadnik znanstvenika i stožeri su na kojima zapravo počiva hrvatska znanost. Nacija koja ne ulaže u znanost i obrazovanje u konačnici plaća najvišu cijenu. Finci, primjerice, u krizi dodatno ulažu u znanost i obrazovanje. To im je otprilike kao skupljanje zaliha jer se to isplati tek nakon duljeg vremena. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje dio je europske obitelji nacionalnih instituta za jezik (EFNIL), kakve imaju gotovo sve europske zemlje. Mislim da ne treba više ništa dodati.

Na zgradi Instituta vidim zastavu “Hrvatskoga pravopisa”. Zašto se baš sada vijori? Je li to neki signal?

- “Hrvatski pravopis” doista jest naša zastava kojom se kao znanstvena institucija ponosimo. Pravopis je od 2013. dio našega identiteta i dokaz da se predanim, nesebičnim i promišljenim radom mogu riješiti i najveći problemi. No, to je bilo samo zagrijavanje. Pred nama su novi projekti i planovi, a jedan od najvažnijih je rječnik modernoga hrvatskoga jezika. Na internetu. I besplatan, naravno.

 

ELIPSO

Izdvajamo