Godine 2009. odlučio sam kupiti automobil. Napominjem da sam tada imao 34 godine i da mi je to bila prva kupnja bilo kakvog prijevoznog motornog sredstva jer sam smatrao da je automobil luksuz.
No na privatnom planu se dosta promijenilo i automobil mi je postao potreba.
CRNA KNJIGA 'Istinita svjedočanstva obitelji uništenih kreditima u švicarskim francima urudžbirat ćemo Vladi!'
Budući da nisam vjerovao prekupcima na raznoraznim sajmovima rabljenih vozila, a budući da je i kupnja takvog vozila predstavljala rizik, odlučio sam se za kupnju novog automobila.
Nakon obilaska auto kuća i nakon višetjednog razgledavanja, odlučio sam se za kupnju automobila.
Ovdje bih stavio napomenu da mi je svaka auto kuća nudila isključivo kredit u švicarkskim francima uz plivajuće kamatne stope te fiksnu kamatnu stopu za prvu godinu otplate kredita.
Solemnizaciju sam izvršio isti dan kad sam od auto kuće dobio ugovore (uz napomenu voditeljice prodaje da bi bilo dobro da isti dan overim ugovore) te sam tek kod javnog bilježnika uspio pročitati ugovor.
Budući da nisam studirao pravo i ekonomiju, u ugovoru nisam niti mogao naći nešto sporno.
Plivajuća kamata i valutna klauzula za mene su tada bile normalne stvari, jer mi je bilo potpuno normalno da radi usluge koju meni čini banka mora nešto i zaraditi te se u slučaju devalvacije kune ili opadanja tečaja zaštititi.
Prva stvar koja se dogodila pri otplati kredita je povećanje kamate za jedan postotni poen odmah nakon isteka prve godine kredita dok je po ugovoru trajala fiksna kamata. Tržište nije pokazivalo nikakav pomak u negativnom smjeru što bi opravdalo banku da podigne kamatnu stopu.
Na kraju, kad se sve zbroji, zamjeram i bankama i onima koji su trebali omogućiti da se takve stvari ne dešavaju - Vladi.
U kredit nisam ulazio da bih opljačkao i prevario banku, već da ga pošteno otplatim te sam vjerovao da će i banke sa svoje strane na pošten način odraditi svoj posao, prvenstveno zato jer sam vjerovao da nisu moguće ovakve stvari koje se dešavaju te da sam zaštićen zakonom od ovakve vrste lihvarenja.
Očito da sam se prevario. Jedini koji su izgubili u ovom slučaju su banke i Vlada.
Kredit više nikada neću dići, kartice više nikada neću koristiti, a ako postoji način, ishodit ću da mi plaća sjeda na ruke.
Za kraj bih istaknuo da smo mi, mali ljjudi, temelj, odnosno korijen i deblo stabla, a da Vlada i bankari nisu čak ni grane, već nametnici koji sjede u kolijevkama na granama i hrane se našim radom.
No, moraju znati jednu stvar: kad grana pukne, kolijevka će pasti...
Kao što je padala do sada i kao što će pasti ubuduće...a ljudima bih rekao da samo ako se ujedinimo možemo slomiti tu granu.