VELIKI INTERVJU

'KRIZA AGROKORA PUTINOVA JE KAZNA HRVATSKOJ!' Franjo Gregurić o krizi u najvećoj hrvatskoj kompaniji, Mostu, velikoj koaliciji, Plenkoviću...

Zagreb, 110517.
Bivsi hrvatski premijer Franjo Greguric, fotografiran u svojem uredu.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Franju Gregurića, ratnog premijera Vlade demokratskog jedinstva, prve i zasad jedine hrvatske velike koalicije, prati glas da zajedno s prijateljem i nasljednikom na mjestu premijera Nikicom Valentićem iz sjene upravlja Hrvatskom.

U spartanski uređenom uredu, za koji sam plaća režije i u kojemu odnedavno sjedi sam jer se zbog rezanja troškova morao rastati s dugogodišnjom tajnicom, on završava rad na svojoj drugoj knjizi koja bi trebala razbistriti niz danas još zamućenih detalja iz prvih dana stvaranja države. Ne pada mu na pamet, kaže, da se miješa u dnevnu politiku, za to više nema ovlasti, iako mu ne nedostaje energije. Ne može, međutim, šutjeti, tumači mi, jer to nije u njegovoj prirodi. Izravan je, pa to onda mnogima smeta. Ili ga se jednostavno boje, pa onda u strahu izmišljaju zavjere, zaključuje. Zato i razgovaramo, jer nedavno su ga optužili, ovaj put iz Mosta, da iz pozadine upravlja krizom Agrokora, a onda i premijerom Andrejem Plenkovićem.

Je li Vlada dobro postupila kada se umiješala u rješavanje krize u Agrokoru?

- Odavno se znalo da je likvidnost kompanije loša i da ona generira nelikvidnost u cijelom sustavu. Mislim da Konzum kao trgovačka mreža zahtijeva posebnu pažnju, da bi ga trebalo izdvojiti iz kompanije i što prije pronaći dugoročno rješenje. Konzum je polica za plasman hrvatske poljoprivrede i prehrambene industrije. Dobro bi bilo, također, da se značajan dio proizvodnih pogona koji su dobri, zdravi, također promatra izdvojeno, da im se da podrška da rade punom parom i da uoči sezone ugovaraju prodaju svojih roba s turističkim sektorom.

Problem je u njihovim jamstvima koncernu. Što napraviti s tim?

- To, nažalost, ne mogu komentirati. Nisam financijski stručnjak.

Vlada je navukla dosta političkog otpora zbog Agrokora. Hoće li znati to riješiti?

- Vidite da su počeli rješavati krizu koja je, gospodarski gledano, najveća od rata do danas. Možda bi Plenkoviću bilo lakše da povjerenik Ramljak svakodnevno informira hrvatsku javnost o stanju i brzini rješavanja problema u Agrokoru. Već je prije iznesen prijedlog da bi se ozbiljno moglo pomoći likvidnosti ako bi turistička privreda intenzivnije koristila poljoprivredno-prehrambene proizvode, uključujući i vino, čime bi se zalihe svele na minimum, a osigurao svjež novac za poslovanje.

Mnogi su istup ruskog veleposlanika Anvara Azimova, kada se prvi put obrušio na Agrokor, protumačili kao rusku kaznu Hrvatskoj zbog našeg političkog odmaka od Rusije.

- I ja sam to tako razumio. Sberbank i VTB su banke u većinskom vlasništvu ruske države i sve što se događa i što se tamo službeno govori, ne dolazi bez odobrenja ruskog državnog vrha, čak i Putina, pogotovo kada je riječ o ovom području. Premijer Plenković napravio je korak naprijed. Konačno je, nakon dvije i pol godine, uputio veleposlanika u Moskvu. Azimov je i prije imao neprikladne istupe. Zamjerao nam je što ne koristimo više ruskog naoružanja, što je točno da ga danas koristimo manje, ali sada, otkad smo ušli u NATO, moramo se držati drugih pravila. To Azimov, naravno, zna.

Je li premijer Plenković pogriješio kada je u svojem prvom premijerskom mjesecu još nastupio kao europski diplomat koji daje punu podršku Ukrajini?

- Nije pogriješio što je otišao tamo, ali nije trebao govoriti o Krimu. U tom je trenutku već bio predsjednik hrvatske Vlade. Inače mislim da je Plenković unio jedan novi, bolji način rada u HDZ i Vladu, u naš politički milje. Mislim da je on političar pred kojim je budućnost i mogao bi puno napraviti za Hrvatsku. Vidi se da brzo uči, što pokazuje ozbiljnost pristupu rješavanja problema Agrokora. Ima veliko međunarodno iskustvo i kvalitetnu pregovaračku sposobnost koja je nužna za razgovor s ostalim strankama i za održavanje hrvatskog političkog bića.

Posredujete li još uvijek kada netko planira posao u Rusiji?

- Ne. To više ne radim. Došlo je vrijeme da se povučem. Stigli su novi, mladi ljudi. Ako netko nešto pita, rado pomognem, ali ne bavim se više time kao poslom. Razgovarao sam s veleposlanikom Stanišićem prije nego što je primio dužnost u Moskvi. Prenio sam mu svoja iskustva, nešto će mu možda koristiti. Nova generacija poduzetnika i diplomata trudi se poslovati u Rusiji u otežanim uvjetima embarga. Svakako bi bilo ekonomski isplativije i korisnije poneki put voditi svoju politiku ne poštujući u potpunosti embargo. Konačno, to naši susjedi rade vrlo uspješno - i Slovenija i Mađarska. Vanjska politika mora biti više posvećena promicanju hrvatske ekonomije.

Njemačka odlično živi s velikom koalicijom. Hoćemo li mi ikada biti zreli za takav politički sustav?

- To je vječna tema. Bio sam predsjednik Vlade koja je bila Vlada velike koalicije. Obuhvatila je tada sve parlamentarne stranke. Organizirana je u ratno vrijeme i djelovala pod agresijom bivše JNA i paravojnih snaga. Borili smo se za opstanak i priznanje Hrvatske. Zato je bilo moguće sastaviti takvu ekipu i ona je odlično funkcionirala. U vrijeme te vlade stiglo je međunarodno priznanje Hrvatske, osigurana je organizacija vojske i policije... Ali da, to je bilo drugo vrijeme. Imali smo sve što je rat donosio. U jednom trenutku zbrinjavali smo više od 620 tisuća izbjeglica i prognanika. Sve smo to izdržali, smjestili ih i na kraju dobili rat. Danas je drugačije. Dosad se kao prva koalicija spominjala ona Račanova, ali pošteno bi bilo reći da je prva prava koalicija bila baš Vlada nacionalnog jedinstva. Spomenuli ste Njemačku. Tamo je koalicija dviju najvećih političkih stranaka, socijalista i demokršćana, i to funkcionira. Zato Njemačka, gospodarski, stalno napreduje.

Nakon uspjeha u ratu, sve do 1995. imali smo jedinstvo i kontinuitet uspjeha. Nakon toga sve više slabimo, da danas, 22 godine nakon rata, ne zaostajemo u demokraciji, ali ta demokracija nije donijela očekivani uspjeh u razvoju socijalnog i ekonomskog položaja društva. To je ono što spominjemo kada govorimo o Njemačkoj. Da bi se to postiglo, potrebna je odgovarajuća zrelost politike i političkih elita koje postoje u zemlji i njihova je odgovornost da premoste svoje sitne razlike, čarke, radi općeg progresa društva.

Danas, gledajući to vrijeme, bez obzira na to što nikad nisam bio ‘ekstremni hadezeovac’, sve do današnjih dana sam pristalica centrističkog sustava, politike koju je vodio predsjednik Franjo Tuđman. Razlike između HDZ-a, SDP-a i ostalih političkih stranaka zapravo nisu velike, ni supstancijalne. Sve se javno izjašnjavaju za tržišnu ekonomiju, za socijalnu pravdu, za jaku vanjsku politiku, ali naravno da postoje fine svjetonazorske razlike.

Možda se više razlikuju frakcije unutar stranaka...

- Mogli bismo tako reći, to je danas zamjetljivo. Možda u svojim stanovištima jesam Don Kihot, ali ja ih neću mijenjati, ma koliko to teško bilo i ma kakve mi to posljedice može na kraju donijeti, jer se svako malo netko zakači za takav pristup, smatrajući da ne odgovara vremenu i da je neprovediv. Uvjeren sam da treba graditi političku kulturu koja bi osigurala boljitak zemlji, a za to su potrebni međusobni dogovori. I sada bi bilo pametno razgovarati o velikoj koaliciji. Već bi sada bilo korisno da predsjednik Vlade Andrej Plenković pozove predsjednike parlamentarnih stranaka da zajedno razmotre kako i kojim putem premostiti razlike. Predstoje nam teške odluke.

Bili ste u više nadzornih odbora. Jeste li danas još aktivni u korporativnom biznisu?

- Bio sam u Generi, IGH i Elki. Više nisam ni u jednom.

Napadali su vas zbog Elke...

- Jesu, iako ne znam zašto. Nisam vlasnik i ne mogu voditi poslovanje. Za to su zaduženi Uprava i vlasnici. To je jedina kompanija koja je opstala na potezu Savska cesta - Žitnjak. Elka ove godine slavi 90 godina neprekidnog rada. To znači da je preživjela Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, socijalističku Jugoslaviju i danas uspješno funkcionira. Danas je to kompanija u privatnom vlasništvu koja posluje na tržišnim principima. Kompanija, da bi radila uspješno na međunarodnom tržištu, treba imati reference u vlastitoj zemlji. Elka danas izvozi 90 posto proizvodnje i poznata je na tržištu i Europske unije i bivšeg SSSR-a. Ona je dobar domaći brend.

Što danas radite?

- Ništa. Ja sam penzioner.

Vi ne možete biti klasični penzioner...

- Aktivan sam u Crvenom križu, radim s vatrogascima, pišem novu knjigu...

Hoćete li odgovarati Josipu Manoliću, on vam je posvetio dio svoje knjige?

- Nemam namjeru mijenjati tuđa stajališta. U knjizi koju pišem iznijet ću samo dokumentirane podatke i činjenice iz naše nedavne povijesti, što je mnogima ostalo nepoznato. Ne zna se, primjerice, da je odluka o izlasku iz Jugoslavije, koju je pročitao Vladimir Šeks na povijesnoj sjednici u zgradi Naftaplina, bila donesena na noćnoj sjednici Vlade koja je i održana na istome mjestu, a pripremio ju je Milan Ramljak. U uvodnom izlaganju od 25 minuta obrazložio sam aktualno stanje u ratnoj Hrvatskoj iz čega je proizlazila nužnost odluke o razdruživanju. Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks predložio je konačni tekst odluke koji je Sabor jednoglasno prihvatio. Detaljnije ćemo objasniti i nepoznate detalje vezane za obranu Vukovara, kao i turbulentnije posljednje sate uoči njegova pada.

Je li vas strah objave arhivskih podataka iz bivše države?

- Moja Vlada s kadrom koji je u njoj radio nema razloga ni za kakvu bojazan od otvaranja arhiva iz prošlog sustava jer su svi ti ljudi došli u Vladu iz znanstvenog ili proizvodnog sektora, a ne iz političkih struktura bivše vlasti. Mislim da treba u potpunosti omogućiti pristup arhivima. Moj životni put, kontinuitet mojeg rada, vidljiv je od 1991. do danas. Onog časa kad sam vidio da je prvi dio mojeg teškog zadatka ispunjen, u Vladi koju sam vodio, odlučio sam se povući. Nisam klasičan političar. Došao sam iz privrede i tamo sam se vratio.

O djelovanju Mosta: 'Podržavao sam ih, ali su destruktivni'

Ljudi su uporni u tome da vi i Nikica Valentić upravljate Hrvatskom. Što je u pozadini takve predodžbe?

- To mi je potpuno neshvatljivo, priznajem razočaravajuće. Ne može se očekivati ni od mene, ni od Valentića, koji smo sudionici stvaranja Hrvatske, da nam bude svejedno što se danas događa. Mi smo predali obranjenu, međunarodno priznatu Hrvatsku, koja je bila stvorena mukom i odricanjem svih građana, vladama koje su došle nakon nas. Danas ne mogu nikome ništa narediti, nisam ni u jednom tijelu vlasti. Nisam savjetnik premijera. Kao da postoji neka fobija od nas. Točno je da ne mislim uvijek da oni koji su na vlasti vode najbolju kadrovsku politiku, ali nije više na meni da se u to miješam, niti da im o tome govorim, ako me ne pitaju.

Bili ste pobornik Mosta uoči stvaranja prošle koalicije?

- Apsolutno. Javno sam na televiziji rekao da je dobro što se Most pojavio kao katalizator između SDP-a i HDZ-a, kao netko tko može ponuditi novu viziju budućeg razvoja. Nažalost, opće je mišljenje da se očekivanja ne ostvaruju. Pojedinci svojim javnim istupima i neprincipijelnim ocjenama pojedinih dužnosnika ne pridonose sređivanju političke scene Hrvatske. Nažalost, djeluju destruktivno.

O provedbi privatizacije tijekom 90-ih: 'Drugi su to radili u miru, a mi uz rat i rijeke očajnih prognanika'

Kad god se razgovara o privatizaciji, vas se spominje kao predlagača Zakona o privatizaciji, koji je i prihvatio Hrvatski sabor.

- Nijedna privatizacija u tranzicijskim zemljama nije prošla bez problema u provedbi. Ali, odonda je prošlo više ciklusa. I kod nas je bilo više dopuna tog zakona, ali još nismo privatizirali velik dio imovine. Pitanje pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva u našoj se javnosti podgrijava uvijek kada nemamo rješenja za ekonomske teškoće. Naš Zakon o privatizaciji, koji je mijenjan i dopunjavan od 1992. do danas, čini mi se, pet puta, doživio je tijekom svih tih godina i kritike i pohvale, ovisno o tome tko je i iz kojeg kuta davao ocjene, je li bio sudionik ili se smatrao oštećenim. Nijedna kategorija nije potpuno zadovoljna. Imam sve slabiji uvid u te procese i kod nas i u susjednim zemljama, ali uzora i recepta koji bi istovremeno bio univerzalan i primjenjiv na svaku zemlju ponaosob nema. Susjedne zemlje su vlasničku tranziciju provele u miru, za razliku od nas koji smo proces vodili uz rat i rijeke očajnih ljudi, prognanika i izbjeglica. Mislim da još nije kasno da se napravi sveobuhvatna analiza privatizacije, čime bismo odgovorili svim kritičarima koji i danas traže reviziju svih procesa pretvorbe.

U privatizaciji je stradala zagrebačka industrija koja nije bila pogođena ratom...

- Bila je pogođena i zagrebačka industrija - ne razaranjem industrijskih postrojenja, nego gubitkom tržišta i kadrova koji su odlazili u rat. U Zagrebu je između Savske i Žitnjaka ostala samo Elka, tvrtka koja 90 godina kontinuirano radi i proizvodi. Nema kemijske industrije, tekstilne, industrije obuće, metalne industrije... Vrijeme je da ponovo razmišljamo o reindustrijalizaciji

 

ELIPSO

Najnovije