Tog 2. svibnja nije ni trebao letjeti. Ustao je u 3.30 sati, supruzi navio budilicu i rekao joj: “Ajd bok”. Otišao je na Pleso, a četiri aviona čekala su za polijetanje. Jedan je bio njegov. Poletjeli su u 5.58., smjer Stara Gradiška. Pola sata kasnije kontrola leta javlja da jednog aviona nema. Pogođen je. Pilot se katapultirao. Pogođen je i drugi avion, ali on se vratio u Zagreb i sletio. Bio je to posljednji let Rudolfa Perešina, heroja Domovinskog rata.
“Uvijek mi je govorio - kad četvorica idu, jedan se ne vraća. Nikad nisam mislila da će jednom taj jedan biti moj suprug”, priča mi Ljerka Perešin, njegova supruga, nekoliko dana prije 20. obljetnice pogibije svog supruga.
Samo jedan poziv
Razgovaramo u dnevnom boravku njezina stana u kojem na zidu stoji crtež aviona, a na polici njoj omiljena fotografija njezina supruga. U petak, prvi put nakon 1996. godine, odlazi u Okučane na proslavu obljetnice operacije Bljesak. “Samo su me jednom pozvali dok je bio predsjednik Tuđman. Zašto do sada nisu, a sada jesu, o tome samo možemo razmišljati.” Obljetnica operacije u njoj budi podijeljene osjećaje. “Živim za svoju domovinu i ona mi je bitna i s te sam strane sretna što je krenulo njeno oslobađanje. S druge strane, naravno da svaka ta obljetnica donosi ogromnu tugu i sjećanja. Sada će se obilježiti 20 godina, a u mojoj glavi je kao da se sve to dogodilo u proteklih godinu dana.”
I dvadeset godina poslije sjeća se svakog detalja tog 2. svibnja 1995. godine. “Znam da je sunce tog dana izašlo u 5.39. Možda tog jutra nije trebao ni letjeti. Ne znam. Ali poznavajući ga, znala sam da će letjeti jer, nakon što je postao zapovjednik, nikad nije govorio naprijed nego za mnom.” Petnaest godina bila je u braku s vojnim pilotom i govorio joj je da se uvijek nešto može dogoditi. “Ako se nešto dogodi, onda ti ide tako, tako i tako. I kad se to dogodilo, ja sam sve što mi je rekao zaboravila i ništa od toga mi se nije vratilo u pamćenje. Na to se jednostavno ne možeš pripremiti. To je nešto što te slomi i iznenadi.” Radila je u vojarni Lučko i kad su do nje došli liječnik, suprugov prijatelj i zapovjednik, nije joj palo na pamet da je to taj trenutak. “Taj dan je bio napadnut Zagreb. Radila sam u ambulanti i mislila sam, glupo, da su nas pozvali da idemo u Zagreb kao hitna medicinska ispomoć.” Nažalost, došli su joj reći da je pogođen avion njezina supruga. Ona je vjerovala da je živ i to će vjerovati sljedeće dvije godine, koliko je trajala njezina borba da dozna istinu o svom suprugu. “Zdenko Radulj je letio ispred Rudija i vidio je bljesak koji se pojavljuje kad se pilot katapultira. To katapultiranje me držalo sljedeće dvije godine i vjerovala sam da je živ.”
FOTO RUDOLFA PEREŠINA: PATRIK MAČEK/PIXSELL
Prvi susret
Iako je nakon dvije godine potrage dobila njegovo tijelo te je dostojanstveno pokopan na zagrebačkom Mirogoju, Ljerka Perešin ni danas ne zna punu istinu o njegovu stradanju. “Puno je verzija. Do mene je dolazilo jako puno priča i teško možete znati koja je točna. Na obdukciji nisu utvrđene nikakve ozljede. Srpska strana je rekla da su ga pronašli 30. svibnja u rijeci Savi kod Odžaka. Rudi je bio u jako niskom letu i u zaokretu i katapultirao se u vodoravnom položaju. Dakle, nije imao dovoljnu visinu i dozvolit ću da je pao u Savu i utopio se. No, ono oko čega se svih ovih godina dvoumim i zbog čega ne mogu prihvatiti niti jednu priču je to da su 3. svibnja, dan nakon pada, na banjolučkoj televiziji pokazane njegova kaciga i maska. Ako se utopio i ako su ga našli 30., otkud kaciga i maska dan poslije na televiziji. To je moja velika nedoumica. Čula sam da je njegova kaciga u jednom kafiću u Banjoj Luci. Da li je, ne znam. Tamo nisam bila i nemam želje ići.” Oprezno je pitam bi li se, kad bi joj to bilo ponuđeno, željela susresti s osobom koja je srušila avion njenog supruga? Munjevito odgovara potvrdno. “Bih. Znam da se u ratu gine i zanimanje mog supruga je bilo takvo kakvo je bilo.” A što bi mu rekla? “Nemate mu što reći, ali voljela bih znati tko je.” Ljerka Perešin ima snage i oprostiti tom čovjeku koji je skrivio smrt njezina supruga. “Oprostila bih tom čovjeku. Jer, ako ne možete oprostiti, ne možete prenijeti ljubav prema drugima. Moramo naučiti praštati jer ako živiš u mržnji, ne možeš živjeti, a ja volim živjeti. Imam kćer i dvije unučice i za njih dvije imam neke svoje vizije i željela bih sudjelovati u njihovu odrastanju.”
Kada govori o tom 2. svibnju, riječi su čvrste i jasne, a tuga u stanu je opipljiva. Pitam je kako su se ona i Rudolf Perešin upoznali. Ona se ispravlja, na licu se pojavljuje osmijeh, a glas je novi. Veseo. “Upoznali smo 1979. u Stubičkim Toplicama. Bio je kod moje ujnice. To su vam ti zagorski familijarni odnosi. Nismo u rodu, ali moja ujnica je njegova teta. Pozvali su me kod sebe i on se meni jako svidio, a valjda i ja njemu.” Ljubav na prvi pogled. Pohađao je vojnu akademiju u Zadru i morao se vratiti na školovanje. No veza nije pukla. Nije bilo mobitela i interneta, ali pisali su si pisma. Ona ga je znala iznenaditi posjetima u Zadru. Jednom je toliko čekala da mu završi nastava da je izgorjela na suncu. Je li joj imponiralo da ima dečka vojnog pilota? “Ujnica mi je rekla da ima nećaka pilota. Ali uopće mi nije palo na pamet da je vojni. Moji roditelji nisu imali ništa protiv. Bio je porijeklom iz Gornje Stubice. Najvažnije da sam dovela domaćeg dečka.” Sretnim glasom govori mi da je zatrudnjela na Novu 1980. godinu, a tri mjeseca poslije uslijedilo je vjenčanje, 1. ožujka 1980. No, od idiličnog bračnog života u Zagorju nije bilo ništa.
Konačno zajedno
Perešin se vraća u Zadar na školovanje, a ona ostaje u Stubičkim Toplicama. Ništa se nije promijenilo ni kada se rodila kći. Dapače, Rudi uskoro odlazi na godinu dana u Titograd, današnju Podgoricu. Još su se rjeđe viđali, i to u Beogradu koji je bio na pola puta pa je ona dolazila iz Zagreba, a on iz Titograda. Kad bi imao priliku, on bi avionom dolazio u Zagreb. Uglavnom, koristili su razne šeme da se sretnu. Ali to je život supruge vojnika. Morate živjeti s vojskom i njenim pravilima. “Jako smo puno bili razdvojeni. Od tih 15 godina, mislim da smo zajedno bili sedam, sedam i pol.”
Nakon Titograda Perešin je premješten u Beograd. Ispunila mu se želja i ušao je u elitu. Školovat će se za pilota nadzvučnog aviona. Sada je bilo više vremena za druženje pa je supruga često u Beogradu. Akademija je završena i slijedi prvi posao. Destinacija Priština ili Bihać. Ljerka Perešin datume izbacuje bez zastajkivanja. “Nazvao me 13. prosinca 1982. i javio da je dobio Bihać. Bila sam presretna. Kao da sam dobila London. Išla bih ja i u Prištinu, ali bilo mi je draže da je dobio Bihać.”
Dvije godine i devet mjeseseci nakon što su se vjenčali, dvije godine nakon što se rodila kći, obitelj Perešin je konačno na okupu. U Bihaću će živjeti do 1991. godine. “Bilo nam je lijepo. Zasnovali smo obitelj onako kako je treba zasnovati. Imali smo dvosobni stan od 54 kvadrata. S ljubavlju smo ga uređivali. Lijepili smo tapete, a komarci su nas ispikali jer smo bili otvorili sve prozore. Dijete je išlo u vrtić, stjecali smo nove prijatelje. Bihać ima prekrasnu okolicu, rijeka Una je predivna. Svaki vikend smo dolazili u Zagreb koji je udaljen sat i pol vožnje autom. Obiteljska idila.” Rudolf Perešin je radio na vojnom aerodromu Željava, a supruga kao zubna asistentica u vojarni “27. jul”. U slobodno vrijeme Perešin bi susjedima popravljao miksere, pegle, mlince za kavu. Kratko je svirao gitaru. Ali najviše se opuštao u Stubičkim Toplicama, gdje su kupili vinograd i poluzavršenu vikendicu. Ondje bi si izvukao ležaljku i meditirao cijelo popodne.
Perešinova vojna karijera lijepo je napredovala. Polagao je ispite za majora i plan je bio da se, kad dobije taj čin, obitelj preseli u Zagreb. Ali rat je bio brži. “Mene politika nije previše zanimala. On je znao puno više. Kada su 1989. godine hrvatska i slovenska delegacija napustile 14. partijski Kongres, Rudi mi je rekao da ćemo morati otići iz Bihaća. Ovo će se raspasti.” U Hrvatskoj se situacija dramatično mijenja. Barikade, srpska pobuna, krvavi Uskrs. Počinje rat u Sloveniji, a Perešin sudjeluje u akcijama izviđanja i snimanja terena. Vojnici nesrpske nacionalnosti polako napuštaju JNA, a Perešin svojoj supruzi govori: “Nema šanse da im odem samo s koferom. Ja tako neću otići.”
Plan o preletu
Samo su njih dvoje tada znali da su počeli razgovori o tome da MiG-om odleti iz JNA. “U vojarnu u Bihaću iz Zagreba je dolazio Ljubomir Topić i radio nešto s telefonima i vezama. Upoznali smo se, ali nismo previše komentirali događaje. Jednoga dana me nazvao u vojarnu i rekao mi da bi volio da se nađemo kad budemo dolazili u Zagorje. Trebali smo doći za Dan borca 4. srpnja, ali Rudi je bio dežurni pa sam ja išla s kćerkom. Rekla sam mu da ću se naći s njim i on je odobrio. Našli smo se na Zagorskoj magistrali i on mi je predložio da Rudi preleti MiG-om u Austriju, Mađarsku ili Italiju. Oduzele su mi se ruke i noge. To mi je izgledalo nemoguće. Mislio je da je Rudi u borbenoj eskadrili. Kad sam mu rekla da je u izviđačkoj, rekao mi je da mu kažem da slika slunjski poligon. Sva u šoku rekla sam mu da ću sve prenijeti Rudiju.” Kad se vratila, nije znala kako započeti razgovor sa suprugom. “Znam da je nemoguće, ali... I ja njemu sve prepričam, a on mi kaže: ‘Pa nije to nemoguće’”. Intenzivni kontakti su se nastavili preko supruge. Čekao se signal iz Zagreba da Perešin krene.
“Tada se događa strašna stvar nakon koje sam odlučila otići.” Svi zaposleni pozvani su u Dom JNA u Bihaću na stručno usavršavanje. Usavršavanje se sastojalo od prikazivanja dvosatnog filma o Jasenovcu. “Nemaš pojma o čemu je riječ. Sjedneš i najednom film o Jasenovcu. Sjedila sam u sredini, da sam bila na kraju, sigurno bih otišla. Kako je film krenuo, počelo je psovanje Hrvata i ustaša. To je bilo strašno.” Kad je krenula kući, počela je skupljati kutije kraj dućana. Mahinalno. Bez plana i dogovora s Rudijem. Kad je došao kući, rekla mu je da se pakira i on se nije bunio. Sve je pospremila u kutije, jedino nije rastavila ormare. “Rekli smo da malu vodim baki u Zagorje dok se sve ne smiri. I Srbi su odvodili svoju djecu pa nije bilo sumnjivo. U dva dana sam spakirala stvari, otvorila bolovanje i otišla.” Kad se nakon pet dana nije vratila, Perešinu su zabranili letenje i plan o preletu je bio ugrožen.
Odlazak iz Bihaća
Obavijestila je Topića i on joj je rekao: “Vraćaj se u Bihać”. Smišljen je lukav plan. Ona se vratila te zajedno sa suprugom izlazila u grad, odlazila na kartanje, družila se s prijateljima i poznanicima. Sve kako bi Perešin vratio povjerenje i ponovno dobio dozvolu za letenje. Sve je to trajalo dva i pol tjedna i Perešinu je vraćen avion. No došle su kiše i ružno vrijeme, a letova je bilo sve manje. U rujnu 1991. Perešin se na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu susreće s Topićem i sve dogovaraju. Početkom listopada on smatra da bi se mogla ukazati prilika i suprugu šalje u Zagreb. No, ona stiže samo do Velike Kladuše jer je u tijeku napad na Karlovac. Vraća se u Bihać. Nakon dva, tri dana, 18. listopada, izlazi iz stana samo s torbicom kao da ide u grad. Ukrcava se na autobus koji u Njemačku vozi ljude po mirovine te preko Banje Luke i Doboja odlazi u Hrvatsku. To je bio njezin konačni odlazak iz Bihaća.
Koji dan kasnije Zagreb dopušta prelet. Telefonske veze s Bihaćem su u prekidu pa Ljerkina prijateljica iz Njemačke zove Perešina i kaže mu: “Svadba je u Austriji. Ponesi fotoaparat i kameru”. Bila je to dogovorena šifra da krene u prelet. On je mogao birati hoće li sletjeti u Autriju, Italiju ili Mađarsku. “Rudi je imao ideju sletjeti ispod nadvožnjaka na autoputu prema Zagorju. Međutim, Zagreb to nije odobrio.” Perešin tada nadzire povlačenje JNA iz Slovenije. Tog 25. listopada krenuo je ustaljenom rutom preko Hrvatske prema Ljubljani, Kopru i natrag prema Ljubljani. Tada se okrenuo i nisko preko Alpa krenuo prema aerodromu u Klagenfurtu.
U Zagrebu je toga dana na snazi zračna uzbuna baš zbog Perešinova leta.
Njegova supruga traži stan. Kad je došla kući, mama je pita zna li gdje joj je muž, a ona kaže: “Ne znam. Valjda u Bihaću”. U tom je trenutku zazvonio telefon. “Ja se javim, a on na telefonu. Kaže: ‘Ja sam tu i vadi me kako znaš’. A ja... Ja mu kažem: ‘Super i kupi kavu i špeceraj”. Toliko sam se smotala da sam mu to stvarno rekla.” Perešin je četiri dana bio u Austriji, a sve te dane kuća u Stubičkim Toplicama bila je pod policijskom zaštitom zbog straha od JNA. Potom je prebačen u vojarnu na Tuškanac, gdje su ga supruga i kći konačno vidjele. I ponovno su bili na okupu.
Rudolf Perešin je preko noći postao nacionalni heroj. Prvi pilot koji je JNA oteo avion. O sudbini aviona tada se nije puno razmišljalo. “Važna je bila poruka. Zbog dizanja morala, zbog Rudija, zbog Hrvatske.” No status nacionalnog heroja obitelji Perešin nije donio beneficije u svakodnevnom životu. “Dugo nisam imala zdravstveno. Tretirali su me kao izbjeglicu.” Ona nije radila, a suprugov status nije bio riješen pa nisu imali ni novca. Kći je u Stubičkim Toplicama, a njih dvoje su smješteni u ne baš reprezentativnom hotelu “Kralj Zvonimir” u kompleksu Ministarstva obrane.
Perešin na Plesu s kolegama Zdenkom Raduljem, Vladimirom Mikcem i Marinom Puhom, 1994.
Igra živaca
Ona počinje raditi 1992. godine u bolnici Dubrava i stvari se nekako normaliziraju. Iako je bilo teško, kaže da nikad više nisu išli u kazalište kao tada, u razdoblju do 1994. Uskoro su dobili i stan, a Perešin je 1993. godine postao zapovjednik eskadrile. “Puno je radio. Nosio je posao kući, s kćeri je znao crtati dugo u noć. Ali bili smo zajedno i to je bilo najvažnije.”
I sve je to prekinuto toga kobnog 2. svibnja 1995. Uslijedila je nova bitka. Doznati što se dogodilo s Rudijem. Je li živ, gdje je? Pisala je pisma. Obratila se cijelom svijetu. Susrela se sa Svetim Ocem, Elisabeth Rehn... Tražila je odgovor. “Nosila me vjera da je živ. Bila sam uvjerena da ga neće tako lako dati zbog preleta 1991., ali imala sam vjeru u njegovu snagu, izdržljivost i ego. A na meni je bilo da učinim sve kako bi se doznalo gdje je.” Sa srpske strane su se plasirale razne priče. Da je živ, da je ovdje ili ondje. Na vrata su joj dolazile osobe s pištoljem i tražile novac. Jednom su Srbi tražili da informacije plati u nafti. Tada joj je general Vladimir Zagorec rekao: “Ljerka, ako je on tu i ako će ga dati, mi dajemo što treba”. Ali sve je to bila laž i jedan oblik srpskog specijalnog rata. A onda joj se javila izvjesna Slavica kao prijateljica Slavice Lakić, supruge majora Mile Lakića koji je zarobljen u Hrvatskoj. I ako ona može pomoći da se njega oslobodi, Lakićeva žena bi mogla pomoći da se Perešina oslobodi te da ona zna da je živ. Ljerka je to ispričala pukovniku Ivanu Grujiću, zaduženom za traženje nestalih. On joj je rekao da je Lakić mrtav, ali da nastavi komunikaciju. I uslijedila je igra živaca duga osam mjeseci. Ljerka je pričala telefonom sa Slavicom Lakić i sve je razgovore snimala. Bila je to nadrealna situacija u kojoj dvije žene komuniciraju o razmjeni svojih muževa, a obje znaju da je muž one druge mrtav, ali se prave da je živ. “Znala sam da me mulja, ali nisam znala kako. Da li samo želi doći do svog supruga ili nešto drugo. U jednom trenutku sam joj rekla: ‘Slavice, ako nisu živi, daj da ih pokopamo’”.
Predaja tijela
Konačno, 1997. godine, na pregovorima u Ženevi srpska strana objavljuje da je Perešin mrtav i da imaju njegovo tijelo. Dogovorena je razmjena za 4. kolovoza na mostu između Stare i Nove Gradiške. Hrvatska strana će predati tijelo majora Lakića i veći broj zarobljenika za Perešinovo tijelo. No, Ljerka Perešin i dalje ne vjeruje da je njen suprug mrtav. “Ne znam, to je valjda mašta, tolika želja da je živ. Vjerovala sam da će mi dovesti tijelo koje neće biti Rudi, a da će on s druge strane rijeke gledati tu primopredaju. Zato sam imala u planu poslati mu neki znak da mu javim da znam da to nije on.” Kada opisuje sam trenutak identifikacije tijela, glas Ljerke Perešin sve je tiši. Teško joj je i danas opisati što se toga dana događalo na mostu.
Jedna od posljednjih slika Roberta Perešina snimljena je u njegovoj kleti u Stubičkim Toplicama, a Perešin je na njoj sa svojom kćeri
U očima nazirem suze. “Sa mnom su išli Rudijev brat, dva moja brata i pilot Ivan Selak. Sa Selakom sam dogovorila da polaroidom slika zubalo na tijelu s obzirom na to da sam znala da ću na osnovi te slike biti sigurna. Slikao je zubalo i tenisicu koja je imalo crveno na jednom dijelu. Čekala sam u policijskoj stanici. Selak mi je donio sliku i znao je. Kimnuo mi je. Prepoznao je taj njegov karakteristični osmijeh. Ali dok ne vidiš, ne vjeruješ. Stavili su sliku na veliki ekran kako bih vidjela zubalo. Kroz taj ekran, bez obzira na to kako to izgledalo, pokazao se taj osmijeh. Nisam imala nikakve dileme. Rekla sam: ‘To je on’. I tada je krenula razmjena. Otišla sam pogledati tijelo ispod šatora. Vidjela sam ono što je ostalo od tijela. I Rudijev brat je išao. Uopće vam ne mogu opisati koliko je to grozno. Jako puno sam se molila. Tamo sam poljubila njegovo zubalo, klekla, izmolila Očenaš za njega i za one koji su to učinili. I u tom trenu, pričam vam otvoreno i iskreno, imala sam osjećaj da mi je Isus stavio ruku na lijevo rame i sigurna sam da je to ono što mi je dalo snagu za dalje. Izašla sam van. I kad sam izašla, shvatila sam da je to bilo prebrzo i tražila sam da se vratim. Ne možeš samo tako. Znala sam da mu je ispala plomba na sedmici. Znala sam oblik zuba i boju zuba. Morala sam još jednom dati potvrdu jer Rudijev je brat rekao da to nije Rudi.” Na istom tom mostu bila je i Slavica Lakić s kojom je Ljerka osam mjeseci razgovarala preko telefona. Ona je došla po tijelo svog muža. Ali nisu se vidjele ni razgovarale.
Iako je brat rekao da to nije Rudi, priznata je potvrda njegove supruge. Zbog svoje kćeri Ljerka je zatražila DNK analizu.
“I sad zamislite... Ovo je brat, ja sam mu žena, ostaje dijete i prebacuje na vas težinu da to nije on. Da ste preuzeli nekog drugog. I zato sam otišla na patologiju i dogovorila DNK analizu. Krv su dali kći, brat, sestra, mama. Tražila sam i test očinstva. To nisam radila zbog sebe nego zbog kćeri i njezina mira kroz život. Kad se pokazao taj DNK, vidjelo se koliko je ona isti otac.”
Nije dopustila zaborav
Mjesec i pol dana poslije Rudolf Perešin je uz sve počasti pokopan na Mirogiju. Konačno je našao svoj mir. A supruga? Nakon dvije godine potrage trebalo se vratiti u normalan život.
“Ostaneš ispražnjen. Odjednom imaš previše vremena. Nakon pogreba sam bila na bolovanju i shvatila sam da od toga nema ništa i relativno brzo se vratila na posao i, možda zvuči čudno, krenula sam u teretanu da izbacim sve iz sebe. I tako sam funkcionirala jedan duži period.”
I nije dala da se zaboravi njezina supruga. “To mi je bio sljedeći cilj. Rudi je iz Gornje Stubice, gdje su sjajni ljudi, i svi su se pokrenuli i počeli smo organizirati ‘Susrete za Rudija’ koji se održavaju svake godine druge nedjelje u svibnju. Radimo na knjizi, na bisti u Gornjoj Stubici.
Postavljena je bista na aerodromu u Zadru. Da nema lokalne zajednice, tih običnih ljudi s velikim srcem, ne bi ništa bilo obilježeno. Ali s druge strane, razumijem da ne može država za svakoga ponaosob obilježavati na najvišoj razini jer u Hrvatskoj je previše poginulih. Kako je Rudi rekao - za mnoge junake se nikada neće znati i ja se držim te rečenice. Zato mislim da je na svakoj obitelji da napravi maksimalno za svoga jer kroz to se ne zaboravlja naša prošlost. Jer, ako nemamo prošlosti, nemamo ni budućnosti.”