Milovan Đilas (1911. - 1995.) bio je prvi jugoslavenski komunistički disident. Ili, barem prvi koji je preživio.
Đilas je ušao u partijski vrh još prije II. svjetskog rata, a u prvim godinama poraća bio je jedan od četiri najmoćnija čovjeka druge Jugoslavije: iza Tita, a uz Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića.
Utoliko je Đilasova pobuna protiv Tita i komunističkog sustava snažnije odjeknula u cijelom svijetu, a osobito na Zapadu.
Đilas se počeo svađati sa sustavom u povodu niza članaka što ih je objavio u Borbi u razdoblju od listopada 1953. do siječnja 1954. godine. U tim se člancima, kao i drugim svojim oblicima javnog i političkog djelovanja, Đilas zalagao za demokratizaciju Jugoslavije i Komunističke partije. Tito je, naravno, bio protiv, pa je Đilas eliminiran iz partijskog vrha i polako udaljen iz političkog i društvenog života. Kako Đilas nije popuštao, nego je nastavio pisati i promovirati svoje ideje o liberalizaciji komunizma, Đilas je 1956. završio u zatvoru. U dva je navrata, između 1956. i 1966. godine, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici proveo skoro devet godina.
Najvažnija Đilasova knjiga nesumnjivo je “Nova klasa”; radi se o prvoj sustavnoj demistifikaciji titoizma koja je došla iznutra. “Vlast i pobuna”, knjiga koju su EPH i Novi Liber objavili 2009. godine, opisuje svu okrutnost Titova komunističkog sustava, neodrživost bilo kakvog kroz državu realiziranog komunizma kao takvog, ali i nemogućnost demokratizacije sustava: iz Đilasove je knjige, među ostalim, sasvim jasno da je komunizam morao propasti jer se nije mogao demokratizirati.Đilasova “Vlast i pobuna” donosi niz tragičnih prikaza brutalnosti Titova sustava, bilo da je riječ o masovnim ubojstvima, bilo da se radilo o, primjerice, presudi Stepincu, bilo da se radilo o eliminaciji političkih protivnika.Zanimljivo je da je sam Đilas bio znatno manje osjetljiv na sve te brutalnosti dok je pripadao Titovu političkom krugu nego kada se sustav okrenuo protiv njega. (Davor Butković)
Meomoari Milovana Đilasa: Sve tajne Titova dvora
Svatko je inače znao da komunisti kontroliraju sve i da sve značajnije drže u svojim rukama, ali nitko nije znao - osim tko je trebao znati - koje osobe i na koji način obavljaju kontrolu u upravi: u Maderi je bilo sjedište aparata CK, ali na zgradi nije bilo nikakvog natpisa.
Ali, za takvu poluilegalnost postojao je i “subjektivni” motiv. Titu, a i grupi oko njega, odgovarala je nevidljiva vlast - vlast koju ne kontrolira nijedan izabrani forum. I u tom, najužem krugu bilo je riječi o održavanju partijskog kongresa - mislim da je to najčešće spominjao Ranković . Ali i Tito i Kardelj su to odgađali, djelomice zbog inercije i preopterećenosti tekućim poslovima, a djelomice i zbog spomenute uživljenosti u apsolutnu vlast.
Ni savezna vlada nije se sastajala - zbog te iste apsolutističke komocije i Titova autokratizma. Tito, iako predsjednik vlade, nije održao nijednu sjednicu, osim pokoje svečane. Sjednice vlade održavao je Kardelj, pa i on rijetko. Ta je praksa nastavljena i poslije 1948. godine. Pitanje potpune, otvorene legalnosti Partije i partijskog legitimiteta zaoštrit će i nametnuti sukob sa Sovjetskim Savezom 1948. godine. A kao posljedica tog naglog, bujnog i burnog legaliziranja Partije i snažnih iskonskih impulsa prema nezavisnosti države javit će se i, u frontovskim grupama, tendencija samolikvidaciji: partijsko vodstvo nije na to pristalo jer za to nije bilo nikakve potrebe, a samo bi se stvorila štetna predstava o uskoći i monopolizmu komunista.
U Partiji, odnosno u partijskom vrhu, nije bilo nikakvih bitnih razlika, pogotovo ne u pitanjima učvršćivanja vlasti, jačanja Partije i proširivanja njezine dominacije. Nije bilo razlika ni u progonima kontrarevolucionara i istrebljivanju kolaboranata. Pa ipak su se osjećale, kao i uvijek, razlike i u samom vrhu. One su potjecale iz žešćeg ili slabijeg dogmatizma, odnosno idealizma, a djelomice i iz različitosti u zaduženjima, pa čak i temperamentima. Tako je Tito, zbog svoje središnje, općenarodne i apsolutističke uloge, u nekim istupanjima ispadao umjereniji, a u nekim oštriji nego neki drugi funkcionar. Bilo je razlika, također nebitnih, i u ustanovama: ministarstva, osobito privrede i prosvjete, hrvajući se sa svakodnevnim teškoćama, s dezorganizacijom i nedostatkom kadra, u pravilu su bila umjerenija i nedogmatičnija.
Za razliku od njih, Agitprop, kojim sam upravljao, pripadao je u oštrije, radikalnije ustanove. Na to ga je navodila sama funkcija - propagiranje ideologije i agitacija protiv još živog i aktivnog neprijatelja. A određenu, makar i sporednu ulogu igrao je i vodeći sastav agitpropovaca - inteligentnih i “potkovanih”, ideologiziranih intelektualaca. Zbog toga se i u javnim glasilima osjeća žestina i tvrdoća u marksističko-lenjinističkom teoretiziranju i populariziranju revolucije i revolucionarnih stečevina (tada je to nosilo isključivo naziv “narodnooslobodilačka borba”). Inače je Agitprop revnosno pratio i popularizirao službene stavove.
Time je Agitprop doprinosio ne samo oduševljenju nego i progonima i osvetništvu: Agitprop i agitpropovci bili su neizostavna, najintelektualnija komponenta revolucionarno-autokratske vlasti.
Ali, Agitprop se miješao u poslove drugih ustanova samo ako se radilo o “ispravljanju” linije ili “pogrešnih” stavova. On se, štoviše, nije upletao ni u svakodnevni posao javnih glasila, osim u izuzetnim, nejasnim ili spornim pitanjima. S odgovornim drugovima iz tih glasila u Agitpropu su se održavale konferencije, otprilike jednom tjedno, gde su se pretresali aktualni problemi i promjene u “liniji”: najveća se pozornost posvećivala Borbi kao partijskom glasilu i Tanjugu kao vezi s vanjskim svijetom. Jer, Agitprop nije bio izvršna, nego savjetodavna ustanova: o svim važnim ili nejasnim pitanjima ja sam se savjetovao s Kardeljem i Rankovićem, a u izvanrednim sitacijama i s Titom, a svaki od njih - kao i drugi vodeći drugovi - sugerirao je i predlagao, a Tito i naređivao. Bilo je razlika i nesporazuma, ali nikada sporova i neslaganja većeg, načelnog značaja.
Agitprop nije imao nikakve, osim propagandne, veze s progonima i suđenjima. Štoviše, i u velikim suđenjima - npr. Draži Mihailoviću i nadbiskupu Stepincu - Agitprop nije neposredno upravljao propagandom, nego se ona odvijala pod uplivom i po instrukcijama državne sigurnosti.
Ali to ne znači da vodeći članovi Agitpropa - budući da su bili “stari”, predratni komunisti i imali veza i poznanstava u službi državne sigurnosti (tada se zvala Ozna) - nisu imali upliva i mogli intervenirati, čak i kod Rankovića. Osobito u prvim mjesecima nakon oslobođenja Beograda, dok su trajali ratni, izvansudski progoni.
Sve političke, pogotovo smrtne presude - nakon što je krajem 1945. godine državnoj sigurnosti oduzeto pravo da izriče one smrtne - išle su saveznom Prezidiju, koji ih je uglavnom automatski potvrđivao. U nekim ih je slučajevima i preinačavao poslije konsultacija, mahom potpredsjednika Pijade, s državnom sigurnošću ili Rankovićem...
Spomenut ću što u vezi s tim piše Dedijer, ne navodeći nikakve dokumente osim svoga sjećanja: “Intimno sam poznavao Mošu, po prirodi je bio dobar, ali veoma nagao čovjek. Nakon rata, kad je bio potpredsjednik, pokušavao je izvlačiti ljude iz zatvora, ali je nailazio na strogu ruku Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa”. Dedijerov navod, što se mene tiče, netočan je, nedobronamjeran: nikakvih ja veza nisam imao s hapšenjima, jer to i nije bio moj posao, pa nitko nije ni mogao nailaziti na moju ni strogu ni blagu ruku. Držim da Dedijerova opaska nije točna ni u pogledu Rankovića: on je obavljao svoju nezahvalnu dužnost po svom najboljem saznanju i u skladu sa stavovima Politbiroa, odnosno Tita, s kojim se čak i u sitnijim pitanjima savjetovao. Rankovićeva je ruka bila produžena Titova ruka, prema procjeni i potrebama - nekad stroga, nekad blaga. To bi Dedijer morao znati, kad bi danas htio znati, već i zbog toga što smo svakodnevno surađivali na istom poslu u Agitpropu pa su mu dobro poznate i mjerodavnosti Agitpropa. Ja sam veoma skladno i blisko surađivao s Rankovićem, jer je on bio organizacijski sekretar partije. Ali ni Kardelj, a još manje ja, nismo se upletali u poslove sigurnosti, osim iznimno, ako bi iskrsnuo neki problem koji se i nas ticao. Štoviše, premda nije bilo nikakvog, ni usmenog ni pismenog pravila o tome, ustanovio se takav odnos da je čak bilo i nelagodno ako bi se bilo tko bliže upletao ili interesirao za te Rankovićeve nadležnosti...
Iluzija je, ako ne i nešto gore, da je moguće “pobijeliti” Tita ocrnjujući njegove najbliže suradnike iz predratnog, ratnog i poslijeratnog (antisovjetskog) razdoblja: svi su oni, svi smo mi, iz istog legla, dakako s osobnim svojstvima, složni i jedinstveni u obavljanju revolucionarnog zadatka... A u tvrdnji hrvatskih i albanskih nacionalista da je Ranković u Hrvatskoj, odnosno na Kosovu, provodio poseban, svoj režim, ne radi se samo o izvrtanju činjenica, nego i o političkom, propagandnom iskorištavanju činjenice da je Ranković Srbijanac. Nikakvog “Rankovićeva režima” nije bilo, bar ne dok sam ja bio u vlasti - sve je to bio Titov režim, režim Tita i grupe koja se već prije rata učvrstila oko njega. Napose je to netočno kad se radi o Hrvatskoj: unutrašnje prilike u Hrvatskoj Tito je kontrolirao neposredno, preko ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Steve Krajačića. Krajačić je samo formalno, administrativno, bio pod Rankovićem, odnosno saveznim ministarstvom, a faktički neposredno pod Titom, kome je činio i različite luksuzne, “reprezentativne” usluge: vile, slike, skulpture i sl... Za boravka u Zagrebu mnogo sam puta bio na neformalnim sastancima na kojima je Krajačić izvještavao Tita, čak i u Rankovićevoj nazočnosti, tako da je ta neposredna povezanost Krajačića i Tita bila očita i neosporna. Godine 1952. ili 1953. u Zagrebu sam imao nekog posla s Krajačićem. Tad sam utvrdio, već prije stečen, dojam o njegovoj nesposobnosti. To sam i rekao Rankoviću nakon povratka u Beograd. Na to mi je on uzvratio: To je tako! - tj. Ja tu ništa ne mogu...
Učvršćivanje i jačanje nove vlasti i novih odnosa, odnosno nastavljanje revolucionarnog procesa u cjelini, izražavalo se više u isticanju Tita nego same kompartije. I to ne samo zbog toga što je Tito bio šef nove države, a kompartija još djelovala polulegalno. Ne, “kult Tita” počeo je već u ratu - iz potreba za vođom uzbunjenih masa i “boljševizirane”, staljinizirane partije. Te potrebe, te nužde, emotivne i praktične, postupno su ugrađivane u vojnu i druge hijerarhije: faktički je “kult Tita” institucionaliziran na 2. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29. studenoga 1943.
Povjerenik Kominterne iz 1937. godine s pravom veta u CK transformirao se - zahvaljujući boljševiziranoj partiji i svojoj snalažljivosti, a ponajviše revolucionarnom procesu - u autokratskog vođu. Otpočetka, od 1937. godine ponašao se autokratski - poslije Jajca on se vlastitom voljom i voljom vođa revolucije ustoličuje kao autokrat.
Taj preobražaj jasno je uočljiv uskoro poslije Jajca - blještave uniforme, uvježbavanje uloge monarha, pompe, neobuzdani aplauzi i urnebesna klicanja. A s dolaskom u oslobođeni Beograd, listopada 1944. godine, Tito je prešao posljednju, konačnu stepenicu osobne, autokratske vlasti...