“Optuživali su me da sam marksist, sada me optužuju za salonsko neoustaštvo, a ja nisam ni jedno, ni drugo. Niti podržavam bilo koju totalitarnu ideologiju”, rekao je u ekskluzivnom razgovoru za Jutarnji novi ministar obrazovanja dr. Pavo Barišić, nakon što se u medijima pojavila informacija da je napisao knjigu u kojoj je pokušao rehabilitirati ustaškog ideologa Julija Makanca.
Kako je uopće došlo do toga da se posvetite istraživanju djela Julija Makanca?
- Ja sam istraživač povijesti hrvatske filozofije i sve ove godine radio sam na raznim projektima. Osobito istražujem 19. i 20. stoljeće i za izdanje “Hrvatska i Europa” koje uređuje akademik Mislav Ježić obradio sam 19. stoljeće, a u tisku je i 20. stoljeće. Istražujem one autore koji su se bavili filozofijom prava i politike, a najviše sam dosad pisao o pet autora među kojima je i Antun Ferdinand Albely, prvi profesor filozofije prava u Hrvatskoj. Zatim sam se bavio Ivanom Mažuranićem i uspoređivao ga s Antom Starčevićem, autorom kojeg sam najviše istraživao. O Starčeviću sam napisao čitav niz radova i knjiga, a kada je riječ o 20. stoljeću, iz tematike političke filozofije najviše sam istražio dva autora, Pavla Vuka Pavlovića i Julija Makanca.
Odakle zanimanje za Makanca, koji je bio ministar prosvjete u NDH?
- Kada je riječ o Makancu, spletom okolnosti sam došao u posjed njegovog nikad objavljenog rukopisa za predavanja “Uvod u filozofiju povijesti”. Dva su poglavlja bila objavljena u nekim časopisima, a cijeli rukopis je bio potpuno nepoznat. Dobio sam taj rukopis od Makančeve unuke i sina Branimira i jasno sam se ogradio od njegove političke djelatnosti.
Jeste li naveli njegov politički put kao ustaškog ideologa?
- Nisam naravno prešutio njegovu ulogu i pripadnost totalitarnog režima, ali to i nije bila moja tema. Ja sam obradio njegov rukopis iz predavanja koja je kao izvanredni profesor držao na, kako se tada zvao, Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Kada ste radili na tom rukopisu?
- Prvo sam 1992. godine objavio članak u časopisu koji se zove “Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine” u kojem sam uglavnom citirao i komentirao nalaz rukopisa i središte je bio prikaz tog nepoznatog rukopisa kojeg je sačuvala obitelj. Makanec je bio osuđen i pogubljen i sva su njegova djela bila nedostupna i smatrao sam da je važno taj rukopis objaviti kao knjigu.
Kada je ona izašla?
- Već sljedeće godine, 1993. pod naslovom “Uvod u filozofiju povijesti”, a rukopis je uz moju redakturu donesen u originalu. Napisao sam i predgovor gdje sam ukratko opisao i Makančevu biografiju i analizirao rukopis. Naravno, nigdje nisam prešutio njegovu ulogu u totalitarnom režimu.
Je li iz tog vašeg istraživanja o radu Julija Makanca jasna i osuda ustaškog režima kao takvog, pa i njegove uloge za vrijeme NDH?
- Ja sam uvijek osuđivao sve totalitarne režime, a poglavito je to vidljivo i kroz organizaciju međunarodne konferencije Hrvatske paneuropske unije u listopadu prošle godine u Požegi. Konferencija se zvala “Pomirenje europskih povijesti” i donijeli smo deklaraciju gdje jasno stoji osuda svakog totalitarnog režima. Svako imputiranje meni nekog veličanja NDH ili ustaštva odbijam rezolutno. Cijeli moj životni i znanstveni opus je sasvim drugog tipa.
Istraživali ste i njemačkog filozofa Carla Schmitta, koji je bio blizak ideologiji Adolfa Hitlera?
- To je zaista krajnje dvojbena figura, na tragu najgore Hitlerove ideologije. Ali on je kao znanstvenik prevođen i u Hrvatskoj i proučavaju se njegova djela i na Fakultetu političkih znanosti. Kao mislitelj je vrlo intrigantan, bez obzira na tu ideologiju koju krajnje osuđujemo. Tako je i s Makancem, kod kojeg također bez daljnjega osuđujem njegovo političko djelovanje, ali filozofsko stvaralaštvo treba objektivno prosuditi. Kao istraživač povijesti hrvatske filozofije osjećao sam svojom dužnošću to iznijeti na vidjelo.
Tko se još bavio znanstvenim opusom Julija Makanca?
- Prvu spoznaju do koje sam došao o njemu bilo je čitajući djela Franje Tuđmana. Kao povjesničar dobro je poznavao i citirao u svojim radovima Julija Makanca. A onda sam spletom okolnosti došao do rukopisa za koji sam smatrao da ga je potrebno predočiti hrvatskoj javnosti. Dvadeset godina to nije izazivalo pozornost.
Kako komentirate današnje reakcije?
- Želi se blokirati resor koji vodim, a ovo je jedna sitnica u tom nizu. Oni koji me znaju njima je potpuno jasno da nikad nisam, niti podržavam ustaštvo, niti bilo koju totalitarnu ideologiju.
U kontekstu vaše knjige o Juliju Makancu spominje se Josip Talanga koji je podnio ostavku u uredništvu časopisa “Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine”, jer tvrdi da niste niti jednom riječju spomenuli da je Makanac bio ustaški zločinac?
- Talanga je iznio optužbu za moje “salonsko neoustaštvo” ne samo za ovaj rad o Makancu, već više za moj rad o Anti Starčeviću. Moram reći da je Talanga bio moj protukandidat za mjesto ravnatelja Instituta za filozofiju i na tom natječaju 1995. godine nas dvojica smo bili pozvani na razgovor pred povjerenstvom koje je trebalo donijeti prijedlog ministru za imenovanje. Za vrijeme te sjednice, prije nego što smo ušli na razgovor, jedan pomoćnik ministra je podijelio list papira iz moje knjige “Dijalektika običajnosti” u kojoj sam citirao Karla Marxa. Vodila se tada na temelju te denuncijacije rasprava o tome jesam li ja marksist ili nisam. Nekoliko me članova povjerenstva žestoko napadalo kao marksista, a drugi kandidat je bio predstavljen u sasvim drugom svjetlu, neću ga reći u originalu. A ja nisam, vjerujte, ni marksist, niti podržavam salonsko neoustaštvo, niti sam pokušao rehabilitirati Julija Makanca. Meni su strane sve totalitarne ideologije.