Ante Kovač, načelnik Općine Plitvička Jezera, profesor književnosti koji ne pripada nijednoj stranci, ali je, jer je osjetljiv na poštenje, odlučio nezavisnom listom i kampanjom “Stop” skinuti sve stranke i upravljati općinom onako kako Ličanima stvarno treba. Hrvatska ga je upoznala kada je na YouTubeu osvanuo video u kojem “plače”, “sretan” što je potrošeno tri milijuna kuna radi okretišta autobusa u Korenici. Tijekom srednje škole bio je u sjemeništu, završio je filozofiju na Isusovačkom fakultetu, a povijest i književnost na Filozofskom, do izbora je predavao hrvatski u osnovnoj školi. Liku je prvotno upoznao kao student, radeći u šumi s konjima, postavljajući dalekovode.
Što ste naučili u sjemeništu?
- Pa mnoge stvari smo naučili, grčki, latinski i sve što danas dobro kotira u suvremenom društvu. Najupečatljiviji mi je bio profesor hrvatskog jezika, rođeni Ličanin, prof. Grgo Pejnović. Prevario me samo u dvije stvari, ali ključne. Pričao je o Lici kao da je iz poezije. Govorio je uglavnom o Lici iz stare Jugoslavije, one Karađorđevićeve. Lika je doista predivna, ali se nije makla od poludiktature iz onog doba. Druga stvar u kojoj me prevario jest da je hrvatska književnost velika književnost. Ali mi u svakom slučaju nije žao što mi je bio profesor jer je sa 75 godina života još uvijek recitirao poeziju o idealima, i to nakon devet godina robije u rudniku jer je u vrijeme NDH radio u ministarstvu prosvjete. U to doba su nas učili zdravom domoljublju, a ne ovo danas kada je domoljublje zanimanje.
Što ćete vi u sjemeništu? Je li to vaša prevara?
- Pa jest, čim sam ga napustio. Kao dječačić sam ministrirao, bio uz fratre i redovnike. Redovnici su sasvim druga priča u odnosu na župnike danas, koji imaju veći župni dvor od crkve. Bili su možda malo prestrogi, ali ja bih i dalje slao svog sina, kojeg nemam, u isusovačku gimnaziju.
Zašto ste napustili sjemenište?
- Imao sam probleme s dogmama. Teorije su mi često bile “bogohulne” i inkvizicija mi je često visjela nad glavom. Jednom mi je domar rekao jednu lucidnu rečenicu: Ante, imaš sreće što živiš u vremenima kada se samo CD-i prže. Kasnije sam tri godine proveo u toj školi, radeći na zamjeni. Poslije se pojavio natječaj u Korenici, za stalno, pa sam došao i ostao.
Ne djelujete mi baš jako zadovoljni Crkvom?
- Mislim da danas Crkva ima čak dosta loš utjecaj. Ukapitalila se, više je na strani elite nego na strani potlačenih. Ma, tako je bilo i kroz povijest. S vremenom sam se malo odmaknuo od toga. Imam dobro mišljenje o mnogim svećenicima, ali dosta sam kritičan prema Crkvi u globalu.
Zašto, kako se dogodilo da vam nije više jako draga?
- Ma, volio sam ja to. Bio sam i četiri puta nedjeljom na misi. No, Crkva je otajstvo vjere zamijenila otajstvom nacionalizma. Kada vidim šahovnicu u crkvi, dođe mi slabo. Da je Isus bio nacionalist, onda bi samo Židovi bili kršćani. Jedno isključuje drugo. Mislim da se komunizam ne bi ni pojavio da je Crkva bila na strani obespravljenih. Kršćanstvo je u biti ljevičarsko. U vrijeme kad se pojavio komunizam, Crkva je bila na strani feuda, kapitala, i iz tog razloga se pojavio taj komunizam s bijesom prema religiji. No, nijedna ideologija nije toliko slična kršćanstvu kao što je komunizam. Zato su Isusa i nazivali prvim komunistom. Pogledate li teologiju oslobođenja u Južnoj Americi, tamo je komunizam, lijeva ideja bila vezana uz Crkvu i naciju. To je bio način kako se suprotstaviti američkom imperijalizmu. Ja mislim da je u svojoj biti kršćanstvo ljevičarsko, a ne desničarsko. No, naša crkva ima taj strah od povratka komunizma, ali jako dobro zna da je najviše komunista u plavim redovima. Papa Wojtyla to nije nikad shvatio jer je iz Poljske. Njemu je komunizam značio isto što i ruska vlast.
Vjerujete li da je zato i Crkvi u Hrvata mrska lijeva ideja?
- U eri komunizma Crkva je budila nešto spasonosno za opstanak naroda, ali sada, nakon promjene sustava, a osobito kada se promijeni vlast, Crkva loše reagira. Kada je HDZ na vlasti, sve je u redu, a kada dođu ovi drugi, SDP, “crveni”, svi se dižu - i biskupi i Kaptol. Međutim, činjenica je da desna ruka u zadnjih dvadeset godina ipak puno više krade.
Što mi radimo ovdje, što radimo u uredu načelnika Općine? Što vam to treba, vi niste političar…
- Ovo je bila općina nevjerojatnih mogućnosti u kojoj ništa nije štimalo. Ova bačva pušta na sve strane. Narod obično čeka da se bačva odčepi, ali ovdje prvo moraš začepiti sto rupa da bi se bačva mogla odčepiti. Tu stvari nisu funkcionirale na mnogo razina.
Što vas je natjeralo u politiku, niste ponikli iz HDZ-ove mladeži ni SDP-ovih omladinaca… Došli ste u ozbiljnim godinama. Imali ste vrlo jasnu i simboličnu kampanju - “Stop”, čime ste privukli sve kojima je bilo dosta ovih velikih stranaka.
- Od onog famoznog okretišta koje se vrtjelo na YouTubeu prošao sam faze i kada su me svi lajkali i pljuvali. Ne uzbuđujem se ni kada sam gore ni kada sam dolje. Nisam ovdje zbog nekog častohleplja ni slavohleplja, materijalne koristi ili čega drugoga. Imat ću manje novca nego što sam imao.
Kako to? Kako sada svi političari imaju manju plaću nego što su imali prije nego što su teškom mukom izabrani?
- Pa, jedno od predizbornih obećanja koje sam dao bilo je i da ćemo plaću sa 10,5 tisuća kuna svesti na 7,5 tisuća kuna, a ostalo ćemo dati za stipendije. To mora proći kroz sjednicu.
Što će vam žena reći?
- Žena će me ubiti - kako već nije, ne znam. Ma, znate, to vam je jedna profesorska plaća. Ovdje ima puno obaveza, puno je više kava, sastanaka i raznih dodatnih troškova. Idem osobnim automobilom na posao…
Zašto?
- Pa, prodajemo ovaj službeni automobil, luksuzni Renault Talisman, star osam mjeseci, koji ima karticu umjesto ključa. Kada sam to preuzeo, mislio sam da dobivam nekakav mobitel, nisam ni znao da je to ključ. Umjesto toga ćemo se voziti u Dusteru, to je Dacia, mali terenac. On je puno bolji za ceste s rupama i snijeg nego neka luksuzna francuska limuzina. Ali, posao - kuća, to i dalje namjeravam ići svojim automobilom.
Što vozite?
Passata, TDI…
Ideeš, auto, njemačko!
- Da, iz 2001. godine. A što ću drugo kad sam iz Livna. Nemam pojma o autima, razlikujem ih po bojama.
Pa to vam je super. Makar je iz ovog stoljeća. Ima sigurno četvora vrata, pet sjedala i klimu. Što će vam više…
- Ne, nisam ovdje radi materijalnog, nisam zato došao. A ni zbog ugleda ili nečeg sličnog. Došao sam jer me boljela nepravda. Ovdje je sve vidljivo. Ovo je bila općina pet familija koje su ubirale sve bitno na ovom području i vodile općinu kako im se prohtjelo. Vidio sam i u školi kako neki učenici s prosjekom 5.0 ne mogu dobiti stipendiju i ono što zaslužuju, a drugi kojem pokloniš dvojku da prođe razred misleći da će otići nešto raditi i da ga zbog toga ne treba zamarati padežima, on se pojavi na vlasti zahvaljujući stranačkoj iskaznici.
Ima li općina novca, što ste zatekli?
- Blagajna je prazna, novca nigdje. No, to me i ne muči toliko, mi smo bogata općina, pojavit će se novac. Ali, problem su obaveze koje će trajati nekoliko godina, a koje moramo isplaćivati jer tako kažu ugovori. Kad nemaš novca, onda ništa ne zidaš nego radiš druge stvari. Spremamo izbore mjesnih odbora kojih nije bilo dvadeset godina, spremamo geodetske izmjere koje će biti korisne, režemo troškove.
Ako nije bilo mjesnih odbora, a stvari su funkcionirale, onda ih možda i ne treba biti?
- Ne, po zakonu oni moraju postojati. Ovdje je 42 sela i jako je teško upravljati općinom bez ljudi koji bi predstavljali stanovništvo. Po meni, njihova najveća uloga bila bi da funkcioniraju kao komunalni redari, po dojavi. Politika bi se spustila na najnižu razinu, na razinu kvarta, ulice, a to je po meni bit politike. Naša pitanja nisu ideološka, nego kako pokositi pored ceste, kada položiti cijevi. Zato je lakše vladati, manipulirati bez takvih odbora.
Ipak, što vam je falilo kao profesoru u malom mjestu? Imate ugled da samo držite ruke u džepovima i mudrujete naokolo…
- Kad je bilo ono s okretištem, ljudi su mislili da je sve namještaljka i da želim ući u politiku. U to me doba tako nešto nije uopće interesiralo. Tada sam pisao neke igrokaze, imali smo mali teatrić, išli smo na neka mala natjecanja i tada me interesiralo kako politika od ljudi napravi karikature. Za ono što sam pisao, a meni se najviše sviđalo, nikada se nije našla pozornica. Imao sam jedan tekst Metamorfoze, u podnaslovu prvi erotski igrokaz za djecu koji je pokazivao kako se ljudi mijenjaju zbog vlasti. Bio je zabranjen za veliku djecu, onu iznad 15 godina. Djeci se govori da je loša pornografija, da je loše psovati, a kada pogledaš u svijet odraslih, u tu političku prostituciju gdje uvijek isti dozvole da ih ‘seksualno’ iskorištavaju drugi, onda je to pornografija kakve nema ni u hard core filmovima. Pogledaš li što se u posljednjih 15-20 godina događalo u Korenici gdje su ljudima svašta obećavali, prijetili, lagali ih, to je bio život sjena, a ne ljudskih bića. Tada me politika zanimala do neke umjetničke strane, dovede stvari do apsurda i ne treba biti ni osobito pametan, samo treba gledati. Meni je politika bila zanimljiva jer je pokazivala ljudsku prirodu u svjetlu jačem od bilo koje umjetnosti. Sve pretvori u umjetnost, u tragikomediju. To se dogodilo i na okretištu, a ja sam bio samo jedan disonantan ton u svemu. Ovdje je vladala poludiktatura. Odgađao sam politiku, ali kao u onoj poslovici politika je došla meni, kad se već ja nisam htio baviti njom.
Tada sam se sprdao naručujući poeziju o asfaltu i radeći performans kao pri primanju Tita u Sjevernoj Koreji. I tada sam znao protestirati na fejsu i društvenim mrežama pa sam ispao velika svađalica. Ali u dvanaest godina javno sam reagirao možda pet ili šest puta. Ali i to je previše u atmosferi jednoumlja.
Možda ste gnjavator?
- (smije se) Ne znam, meni se činilo da sam reagirao vrlo logično. Pojavio se izbor ravnatelja u školi i ja sam se pobunio na fejsu. Tada sam tim političarima najavio da će drugo poluvrijeme igrati na drugom terenu, ali nisu shvatili da će to biti na izborima. I mi smo se pojavili na izborima.
Tko mi?
- Pa, imao sam dva prijatelja koji su se sa mnom upustili u sve to i počeli smo kampanju na Facebooku. Vodio sam svoju kampanju u pidžami, 90 posto vremena sam tako izgledao i nakon 100 dana u kojima sam znao biti dosadan i sebi i drugima, pobijedili smo. Uvijek smo bili korak ispred.
Što ste obećali biračima?
- Imali smo program koji sam stavio u pet točaka. Na prvo mjesto sam stavio demokratizaciju društva.
To svi imaju!
- Da, ljudi obično kažu da time filozofiram. Da nema demokracije, ne bismo bili tu gdje jesmo. U pravoj demokraciji se čuju i pametni ljudi. U pravoj demokraciji je sve transparentno, znači da nema ni lopovluka. Kada se sve pojednostavi, onda nam ne treba ništa drugo. No, politički eter je prljav, ljudima se sve zgadi. I ja sam očekivao svašta.
Je li bilo potrebe očekivati, kako kažete, svašta?
- Nakon onoga okretišta su mi susjedi od osamdeset godina došli izraziti sućut vjerujući da mi je dijete umrlo.
Kako?
- To su one poruke koje se šalju preko starih ljudi, nekoliko pošiljatelja se dogovori i onda se moraš s time suočiti. To je jednostavno, mafija. Oni šalju upozorenja. Poslali su stare ljude da mi izraze sućut.
Vi niste domaći, odavde. Tko su ovdje domaći?
- Ne, nisam. Ovdje su domaći mahom Srbi u Korenici i Hrvati, Ličani u plitvičkim selima te velik broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su nakon Oluje naselili Korenicu. Ja sam došao poslom, deset godina nakon Oluje.
Jeste li hrabar tip? Hercegovac ste, mogli biste biti tvrdoglavi?
- Ma, jednostavno sam razmišljao naglas, ništa drugo. Ono što smo govorili na kavama, ja sam govorio da svi čuju.
Što književnost radi u vašem životu, profesor ste književnosti?
- Ha, cijelu kampanju sam čitao neku Oshoovu knjigu…
Ah, on je veliki opsjenar. Plejboj koji je skupio gomilu grudnjaka i nekoliko Rolls Royceova…
- On i ne kaže da od toga treba bježati. Uostalom, što je život nego opsjena. Ne, nisam ga čitao zbog toga nego radi nekih misli koje je zagovarao. Ali, umjetnici su često takvi da su im misli i riječi bitniji od djela, ali u svojim djelima znaju pogaziti one oko sebe. To je dosta često. Zato mi je žao što kao mlađi nisam pročitao više biografija.
Dobro, ali ipak, vi ste profesor književnosti, vaši su interesi na policama biblioteka i koga vraga radite u politici?
- Ne znam, gledam na sve to kao na novo životno iskustvo. Ne osjećam se odgovornim ni prema kome u smislu da osjećam pritisak. Pokušat ću ispuniti što sam obećao i što su ljudi od mene tražili. Međutim, isto tako znam da bi jako malo njih sa mnom pilo kavu da nisam uspio. Radio sam u školi i jedno od pedagoških načela je bilo da je puno bitniji uloženi trud nego rezultati. Ovdje sam do šest sati navečer, danas još imam jedan sastanak i, znam, žena će me ubiti. Ali, bitno je biti koncentriran na cijeli proces, znati uživati u njemu i ponekad ne juriti za rezultatima. Ako dozvoliš da ljudi rade pritisak, da sve mora biti sada, onda ćeš teško napraviti ono što trebaš. Evo vam primjera, moje odricanje dijela plaće. Neki će reći da je to populizam. No, pitajte ona tri studenta koji će to dobiti kao stipendiju, je li i njima to populizam. Vjerujem da nije. S druge strane, možda je populizam što prodajem općinsku limuzinu. Neki će sigurno to tako vidjeti, ali je puno važnija poruka koju time šaljem narodu. Meni bi bilo neugodno voziti se u ovakvoj općini s cestama koje su prepune rupa u automobilu s masažnim sjedalima. Hajdemo lijepo urediti te ceste pa se onda voziti i u Ferrariju. Hajdemo se koncentrirati na bitne stvari.
Koje su bitne stvari za Korenicu?
- Recimo, ove geodetske izmjere koje namjeravamo napraviti. To narod neće vidjeti, a potrošit će se pet milijuna kuna. Ali, te geodetske izmjere su preduvjet za mnoge stvari, za vlasničke odnose. Nemamo li sređene vlasničke odnose, ne možemo dobiti ni kune, ni jednog eura ni iz jednog fonda. A novac se trošio na svašta.
Na što, na primjer?
- Imali smo klizalište. To je klizalište koštalo duplo skuplje nego u puno toplijem Zadru. Za sedamnaest dana klizanja platili smo 190 tisuća kuna plus pripreme, plus struja i ovo i ono. Novogodišnji doček koštao nas je 200 tisuća kuna, nakit za uređenje svake godine smo plaćali 100 tisuća kuna. I moja su se djeca klizala na tom klizalištu i bilo im je lijepo. Svi smo plesali na dočeku Nove godine i to je dobro, ali moramo si pogledati u oči i shvatiti - nemamo novca. Uvijek kada HDZ nekom prepušta vlast, blagajna je prazna. Naša je prazna. Ove godine, ako nemamo novca, nećemo se klizati nego ćemo se grudati. To narodu mora biti jasno. Ako nemamo novca za nakit, onda neće svijetliti za Božić i Novu godinu. Ili će svijetliti u puno manjem opsegu. Imali smo ono što smo birali i sada moramo snositi posljedice, a ja izbore ne moram dobiti pod svaku cijenu. No, svakako neću raditi Potemkinova sela od Plitvica do Korenice kako bi se igrali, radovali, a ja dobio nove izbore. To ja neću raditi.
Koje su vaše vrijednosti? Da vas moram kupiti, što biste mi rekli o sebi? Zašto bih to učinio?
- Stavio bih istinu na prvo mjesto. Biti čovjek je teško zanimanje. Uvijek bih istinu kao temeljnu vrijednost umotao u celofan milosrđa, čovjekoljublja. Ljudima se mora oprostiti za razne stvari. Kada bih osnovao stranku na parlamentarnoj razini, bila bi to stranka kršćanskih komunista. (smijeh)
Pa, to je postojalo!
- Da, u Beču su postojali kršćanski socijalisti. No, iz toga vidite moje temeljne vrijednosti. Moral je relativan, zavisno od situacije. Da je cesta uređenija, da ljudi imaju vodu, kanalizaciju, onda ni taj Talisman kojega ćemo prodati ne bi bio nešto na čemu će ljudi zamjerati onima koji vode općinu. Sve je to poruka ljudima.
Da li se vi u svemu ovome dobro zabavljate? Ne mislim pritom na neozbiljnu igru, nego na zabavnost uzbuđenja kada čovjek radi nešto korisno i dobro.
- Malo mi je glava natečena, od svega. Dovesti ovo u red, to su porođajne muke. Ali, neću ja odustati lako, tvrdoglav sam. Možda imam i mrku facu, ali ipak se dobro zabavljam. Lijepo spavam zbog ovog što radim. To je najvažnije.