Nikada nije djeda i baku pitala zašto su joj dali ime Bosanka, i to u Italiji u kojoj je rođena i odrasla, u selima u okolici Torina. Kao Romi su se često selili, ali uvijek u krugu od stotinjak kilometara po Pijemontu. Iako ne zna mnogo o svojoj obitelji, pa ni o roditeljima koje su je napustili kao malu bebu nedugo nakon rođenja, danas 42-godišnja Bosanka Dragutinović, kojoj je prezime sve što je naslijedila od svog oca, misli da nema baš nikakve veze s Bosnom kao što bi sugeriralo njezino ime. U brdovitoj Bosni nikada nije ni bila, ali su je zato životni putevi prije šest godina doveli u ravnu Baranju odakle je porijeklom njezin muž, hrvatski državljanin, s kojim je godinama živjela u Italiji gdje su se i upoznali i gdje se rodilo sve sedmoro njihove djece. Iako su zajedno, kaže ona, već 20 godina, svoju vezu nikada nisu uspjeli ozakoniti, ni u Italiji, a niti u Hrvatskoj. Jer Bosanka je osoba bez državljanstva koja je cijeli svoj život u dvjema državama provela bez gotovo ikakvih dokumenata kojima bi mogla dokazati svoj identitet ili uopće svoje postojanje na kugli zemaljskoj. Tek je prije dvije godina u Hrvatskoj dobila dozvolu boravka za strance koja joj je izdana na pet godina i koja joj, doduše, omogućava da legalno boravi na teritoriju Hrvatske, ali ne i da ostvaruje bilo kakva prava, poput besplatne zdravstvene zaštite, školovanja, zapošljavanja, pa uostalom i udaje.
Privodila je policija
“Jako je teško živjeti bez dokumenata. Gdje kod da se mrdnem moram jako paziti. Dok još nisam imala dozvolu privremenog boravka više me je puta u Osijeku zaustavila policija i odvela u postaju gdje sam znala i satima čekati da dođu moj muž, svekar ili svekrva koji bi svojim potpisom garantirali za mene. Na Zavodu za zapošljavanje u Belom Manastiru su mi rekli da nemam pravo tražiti posao, a ni moj muž ne može za poslom igdje otići jer je pred zakonom odgovoran za mene. Tako da ne može on nikamo bez mene, niti ja bez njega”, otkriva Bosanka na tečnom talijanskom koji joj je uz romski materinji jezik, koji je naučila u domu bake i djeda, roditelja svoga oca, koji su umrli prije 17 ili 18 godina. Hrvatski je svladala malo, tek toliko da se može sporazumjeti sa susjedima u Dardi ili kada ide u Osijek gdje joj, otkriva, nekoliko dobrih žena pomaže s hranom i odjećom.
Ilegalni boravak
Bosanka Dragutinović jedna je od najmanje 500 osoba u Hrvatskoj bez državljanstva. Točne brojke su nepoznanica, a nevladine udruge poput Informativno-pravnog centra iz Slavonskog Broda procjenjuju da je stvarni broj ljudi bez državljanstva, ili apatrida te onih nepoznatog državljanstva, i triput veći. Uglavnom je riječ o Romima čiji je život bez dokumenata i bilo kakve evidencije u državnim institucijama ponajprije posljedica činjenice da su se rodili kod kuće, a ne u rodilištima, i da ih njihovi roditelji, zbog neznanja, nemara ili tko zna kojeg razloga, nikada nisu prijavili u matični ured. Pred zakonom ti ljudi u Hrvatskoj, kao i u bilo kojoj drugoj državi, borave ilegalno, što im je u svakodnevnom životu izvor nebrojenih problema zbog čega mnogi cijeli život provedu u uskim krugovima romskih naselja, na dobro poznatom terenu. Jer svaki je odlazak negdje dalje za njih je rizik da će ih otkriti policija, poželjeti ih legitimirati pa onda staviti iza rešetaka, odvesti u Ježevo, centar za strance uhvaćene u ilegalnom boravku te možda i deportirati iz Hrvatske u kojoj su mnogi od njih rođeni i tu proveli cijeli život.
Osoba bez državljanstva je, objašnjavaju u MUP-u, stranac kojeg niti jedna država sukladno svom nacionalnom zakonodavstvu ne smatra svojim državljaninom. Osoba nepoznatog državljanstva je stranac, koji u postupku reguliranja statusa stranca ili postupka odobrenja međunarodne zaštite nije kao dokaz priložio uvjerenje o državljanstvu odnosno stranu putnu ispravu, što ne znači da nema državljanstvo neke države nego da nije utvrđeno čije državljanstvo ima.
Biraju ilegalu
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u Hrvatskoj je evidentirano 28 osoba bez državljanstva - 15 muškaraca i 13 žena. Njih osmero ima status stranca s privremenim, a 20 sa stalnim boravkom. Uz to je MUP-u poznata 41 osoba čije je državljanstvo nepoznato - 17 muškaraca i 24 žene od kojih osam ima pravo privremenog, a 33 stalnog boravka u Hrvatskoj. Sveukupno dakle u Hrvatskoj bez državljanstva ili s nepoznatim državljanstvom službeno živi 69 osoba - 32 muškarca i 37 žena. To je daleko manje od broja kojim raspolažu udruge. Izvršna direktorica Informativno-pravnog centra Nataša Kovačević, koja se najviše u Hrvatskoj zadnjih godina bavi problemom apatrida, objašnjava kako većina ljudi bez statusa niti ne pokušava dobiti državljanstvo odnosno legalizirati se upravo iz straha da bi si situaciju u kojoj se nalaze mogli samo još dodatno pogoršati. Stoga ih nema ni u MUP-ovim evidencijama. Vrlo teško stječu povjerenje i u aktiviste nevladinih udruga koji su proteklih godina obišli mnoga romska naselja, uglavnom u kontinentalnom dijelu Hrvatske, kako bi pronašli apatride i pomogli im da se legaliziraju. Veći dio njih ipak radije bira život u ilegali. Sa svim rizicima koje on sa sobom nosi.
Bosanka, naprotiv, kaže da svaki dan Boga moli da po prvi put u životu jednog dana dobije državljanstvo, i to hrvatsko koje imaju njezin muž i svih sedmoro djece, šest kćeri i jedan sin. Najstarijoj kćeri Susani je 17, a najmlađoj Lauri 7 godina. Svi su rođeni u Italiji, a hrvatsko su državljanstvo dobili po ocu, s time da je za njih četvero, koji su rođeni kod kuće, a ne u bolnici, bilo poprilično teško dokazati da su doista njihova djeca. No nekako su uspjeli.
Ni socijalna pomoć
“Moj muž se zove Kristijan Horvat. Prije je bio Đani Radulović. Prošle se godine probudio jedno jutro i odlučio iz čista mira promijeniti ime i prezime. Rođen je u Bologni, ali je porijeklom iz Hrvatske. U siječnju je bilo šest godina otkako smo u Dardi, u kući muževih roditelja koji također s nama žive. Nas 11 ukupno primamo 2700 kuna socijalne pomoći i dječjeg doplatka, a ja bih trebala svaki mjesec plaćati 450 kuna za zdravstveno osiguranje. Ne mogu si to priuštiti. Često nemam ni 10 kuna za participaciju pa kada mi zatreba liječnik odem na hitnu pomoć koja ne naplaćuje participaciju. Jedva imamo za platiti struju i vodu te pražnjenje septičke jame, za kupiti drva za ogrjev i hranu. Jedva uspijevamo preživjeti iz mjeseca u mjesec, ali sam ipak sretna ovdje u Hrvatskoj s mužem i djecom i htjela bih ostati.
Još samo da dobijem državljanstvo da se mogu slobodno kretati, normalno ići liječniku i zubaru, pronaći posao ili barem kao većina drugih Roma dobiti socijalnu pomoć”, otvoreno govori Bosanka Dragutinović koja je u Italiji, priča, radila na crno razne poslove u poljoprivredi, a sada kod kuće u vrtu uzgaja povrće za obiteljske potrebe. Sva djeca joj idu u školu, osim najstarije kćeri koja je zbog zdravstvenih problema s alergijama morala prekinuti školovanje. Svih sedmero, otkriva, imaju talijanska imena, a majka nastoji da kod kuće uz romski i hrvatski što više govore i talijanski jezik da ga ne bi zaboravili ako jednog dana požele otići živjeti u tu zemlju gdje su rođeni i koja joj, priznaje, jako nedostaje. Voljela bi, kaže, kada dobije putne isprave, otići malo u Italiju. A do tada ima još jednu želju - da im netko pokloni bicikl za 15-godišnjeg sina Tonija jer mu ga ona i suprug ne mogu priuštiti.
Nataša Kovačević iz Informativno-pravnog centra ističe kako je Bosanka Dragutinović tipičan primjer apatrida jer niti njezini roditelji nisu imali državljanstvo pa ga, i da su htjeli, nisu mogli zatražiti za nju. Da bi njezina djeca dobila hrvatsko državljanstvo po njezinom suprugu morala su proći DNK analizu, koja je potvrdila da im je on doista otac.
“U sklopu projekta Pravna inkluzija i održiva integracija Roma u Republici Hrvatskoj koji je financiran iz EU fondova, u zadnjih smo pet godina identificirali 105 osoba bez državljanstva u dobi između 20 i 40 godina. Među njima je nešto više muškaraca nego žena. Te su osobe pred zakonima nevidljive. Naši timovi su obilazili getoizirane romske zajednice čiji pripadnici imaju strah od institucija i nerado priznaju da nemaju dokumente, a ne znaju da djecu rođenu kod kuće treba upisati u maticu rođenih. Većina tih ljudi je rođena u Hrvatskoj i želja im je dobiti državljanstvo, na što ih potičemo kako bi stekli osnovna ljudska prava”, otkriva Nataša Kovačević, dodajući kako je od tih 105 utvrđenih do sada njih najviše 50 dobilo pravo privremenog boravka, što je prvi korak u reguliranju statusa, jer tek nakon 8 godina prava na boravak osoba može zatražiti državljanstvo. Prema njezinim riječima Zakon o hrvatskom državljanstvu ne daje apatridima mogućnost olakšanog stjecanja državljanstva, što je mehanizam koji neke druge europske države primjenjuju. Odnosno, pojašnjava, Hrvatska uopće nema proceduru utvrđivanja tzv. bezdržavljanskog statusa, što znači da je nekome jako teško dokazati da je apatrid.
Nemaju za naknadu
“Pokušavamo im barem pomoći da dobiju privremeni boravak na godinu dana koji mogu nekoliko puta produžiti, da bi nakon pet godina mogli zatražiti stalni boravak, no pojavljuje se problem što su u tom slučaju ti ljudi dužni plaćati mjesečno 400 i nešto kuna naknade za zdravstveno osiguranje. Budući da većina to ne može plaćati, nakon pet godina, kada steknu pravo zatražiti stalni boravak, imaju i znatan dug prema državi. Iako su rođeni u Hrvatskoj zakon ih poistovjećuje sa strancima. Mi lobiramo da se ta procedura pojednostavi, a u MUP-u tvrde zakon za sve mora biti isti”, govori Kovačević.
“Osobama koje imaju čvrstu poveznicu s Republikom Hrvatskom zbog dugogodišnjeg boravka u Republici Hrvatskoj, pruža se pravna pomoć u rješavanju njihova statusa, odnosno reguliranja boravka sukladno odredbama Zakona o strancima”, tvrde u MUP-u i ističu kako osoba bez državljanstva može regulirati status temeljem Zakona o strancima kao i drugi stranci te imati status stranca na privremenom ili stalnom boravku, pa i steći hrvatsko državljanstvo. No, prethodno treba utvrditi je li riječ o osobi bez državljanstva li osobi nereguliranog državljanskog statusa.
Uglavnom su to osobe koje, kažu u MUP-u, dolaze s prostora Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Makedonije i koje ne posjeduju važeće identifikacijske isprave, a uslijed specifične materijalne i socijalne situacije te neinformiranosti nisu u mogućnosti pokrenuti postupak za pribavljanje uvjerenja o državljanstvu, odnosno utvrđivanja državljanstva.
Bez republike
“Dakle radi se o osobama neutvrđenog državljanskog statusa rođenih u državama nastalim raspadom bivše SFRJ”, tvrde u MUP-u i dodaju kako su te osobe trebale državljanstvo neke od država bivše Jugoslavije steći po roditeljima, no ni oni u pravilu nisu imali državljanstvo pa čak niti bili upisani u maticu rođenih. Bez obzira na nepostojanje upisa, takve su osobe za vrijeme SFRJ, ističu u MUP-u, bile smatrane jugoslavenskim državljanima i većinom su imale izdane osobne isprave, dok se pitanje njihovog republičkog državljanstva nije ni postavljalo. Naime, za vrijeme Jugoslavije od 1945. do 1991. godine su uz savezno državljanstvo, postojala i republička državljanstva koja su kasnije najčešće bila i osnova za dobivanje državljanstva određene države nastale raspadom Jugoslavije.
Svaki je jugoslavenski državljanin, objašnjavaju u MUP-u, po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine mogao imati samo jedno republičko državljanstvo koje se stjecalo podrijetlom, po načelu krvne veze, ali se moglo i promijeniti. Često se pogrešno smatra da je osoba imala hrvatsko republičko državljanstvo jer su joj u Hrvatskoj bile izdane osobne isprave. Samim preseljenjem iz jedne u drugu bivšu republiku nije se automatski mijenjalo i republičko državljanstvo, nego se to moglo ostvariti jedino na zahtjev pojedinca.
Azilanti apartidi
Nakon osamostaljenja Hrvatske, većina osoba s prijavljenim prebivalištem u Hrvatskoj, ali s drugim republičkim državljanstvom, stekla je hrvatsko državljanstvo. No, problem je nastao za one osobe koje zbog nemarnosti, odnosno neupućenosti nisu uopće ni podnijele zahtjev za državljanstvom ili su bile malodobne, a roditelji im ga nisu zatražili, a uz to nemaju ni upis u evidenciji državljanstva zemlje podrijetla. To je česta pojava kod pripadnika romske manjine.
U MUP-u kažu kako se apatridima koji u Hrvatskoj imaju odobren privremeni ili stalni boravak, može izdati putna isprava za osobe bez državljanstva. A također ističu kako je trenutno i pet osobe bez državljanstva među tražiteljima međunarodne zaštite u Hrvatskoj. Svi su muškarci, a porijeklom su iz Jordana, Kuvajta, Palestine, Makedonije i Bosne i Hercegovine.