Školska godina bliži se svom kraju, a vaš tinejdžer ne može ustati iz kreveta, žali se na glavobolju, razdražljiv je? Ne želi ići u školu, ostao bi u krevetu? Nema apetita, budan je noću, a spavao bi kad treba ustati?
Čini se kao da nema ni trunke snage u njemu za svladavanje svakodnevnog učenja, zadaća, testova, ispitivanja, ocjenjivanja s kojima se treba suočiti u školi? Ni na jedno vaše pitanje u vezi sa školom ne možete dobiti odgovor, eventualno kratku i otresitu rečenicu tipa "pusti me na miru"?
Ako neka od ovih pitanja "odzvanjaju" u vama, trebali biste razmisliti je li vaš učenik pod stresom, a osvještavanje toga stanja, kao i prepoznavanje tjeskobe koja je njegova "pratiteljica", prvi je i neophodan korak da biste svome djetetu mogli pomoći, piše Slobodna Dalmacija.
O tjeskobi i stresu kao epidemiji novoga doba dragocjeno je za to bilo predavanje splitskog psihijatra dr. Tomislava Franića u prostorijama Gradske knjižnice Marka Marulića, koji je slikovitim i dinamičnim izlaganjem pomogao mnogima u prepunoj dvorani knjižnice da doznaju nešto novo o toj bolesti.
Posebno je dragocjeno njegovo 12-godišnje iskustvo u radu s djecom i adolescentima jer u društvu u kojem su psihičke smetnje i mentalne bolesti još uvijek tema o kojima se ne govori, najmlađima među nama ne stiže pomoć, ponekad i zbog toga što njihov najuži obiteljski krug ne prepoznaje da su zbilja u problemu.
Hipokritično društvo
- Anksioznost, pa posljedično i stres - ako ona traje duže vrijeme - najčešći je psihički poremećaj, primjerice šanse da će netko patiti od anksioznosti za muškarca su 20, a kod žena čak 30 posto – kaže dr. Franić.
- Oni nisu dugoročni poremećaji, ali jednako kao i depresivnost spadaju u tzv. internalizirajuće. No, problem je kod prepoznavanja tih stanja jer su mladi ljudi koji pate uglavnom okrenuti prema unutra, prema sebi.
Mi smo pomalo sebično i hipokritično društvo, pa se dešava da školski sustav i roditelji prije psihijatru upute hiperaktivno dijete problematičnog ponašanja koje je okrenuto "prema vani" u trenutku kada dođu do spoznaje da se "mora nešto poduzeti". Primjerice, dijete koje krši norme i pravila škole ima poremećaj pažnje.
A jedna velika skupina djece koja pati pritom ostaje nevidljiva, ne čuje ih se i ne shvaća dovoljno ozbiljno iako ona traže pomoć! Često su roditelji velika prepreka jer to ne vide – oni znaju reći djetetu "ajde, možeš ti to", "nije to problem", ne shvaćajući da je to najgore što anksioznom djetetu možeš kazati.
Jer, ono je sigurno to stotinu puta samo sebi to reklo i nije uspjelo, a kad mu to još kaže majka ili otac, oni samo produbljuju njegov osjećaj nekompetentnosti i depresivnosti. Uz to, roditelji su teško spremni priznati da im je dijete bolesno, pogotovo psihički, to predstavlja jednu od najvećih narcističkih povreda za roditelja.
Neostvarivi zahtjevi
- Što je stres i kako on nastaje?
- Stres je prvenstveno psihičko stanje uzrokovano osjećajem da ne možemo udovoljiti zahtjevima koje nam postavljaju drugi ljudi ili mi sami. To psihičko stanje uključuje različite, obično neugodne misli i osjećaje, a praćeno je i čitavim nizom tjelesnih manifestacija koje, ako smo prolongirano izloženi stresu, mogu dovesti i do razvoja različitih tjelesnih bolesti.
Nebrojeno smo puta smo čuli da je netko "dobio čir na želucu od stresa" ili "dobio je srčani udar od stresa", a to su samo neki ekstremni primjeri tjelesnih manifestacija stresa. Nemogućnost udovoljavanju zahtjevima može biti objektivna - kada se pred nas stvarno stavljaju neostvarivi ili suprotstavljeni zahtjevi te im nije moguće uopće udovoljiti ili udovoljiti barem jednoj strani.
Druga mogućnost je ako sami sebi visoko postavimo letvicu postignuća iako se to možda od nas ne traži. I treća je da mi imamo subjektivni nerealni osjećaj da ljudi od nas traže neko postignuće što može biti posljedica nekih naših visokih standarda, narcističkih potreba ili negativnog perfekcionizma.
- Na predavanju ste kazali da su se vaši pacijenti s godinama promijenili te da su nekada k vama dolazili učenici koji su se spašavali od mogućnosti gubitka prava na školovanje, a da danas k vama dolaze srednjoškolci s odličnim ocjenama.
Maligni perfekcionizam
- Da! Jedan tip prosječnog pacijenta na početku moje karijere pojavljivao se u svibnju u pratnji majke, nezainteresiran i obično natjeran na to od strane roditelja. Razlog? Ide po drugi put u isti razred i zbog smetnji ponašanja i odnosa prema školi prijeti mu gubitak prava na školovanje.
Danas u sličnom razdoblju susrećem adolescenta ili adolescenticu, gimnazijalku s jednom ili dvije četvorke preplavljenu tjeskobom hoće li uspjeti upisati željeni fakultet. Ponekad čak i opsesivno-kompulzivnu. To je paradoksalna situacija.
- Kako to tumačite?
- Težnja savršenstvu vodi želji za apsolutnom kontrolom i opsesivnošću jer su to jedini načini da sve držimo pod kontrolom i izbjegnemo neke od najneugodnijih ljudskih osjećaja poput nesigurnosti i neizvjesnosti. A to nije moguće.
Svi se moramo zapitati postaje li naše društvo toliko kompetitivno da ne možemo dovoljno brzo psihološki evaluirati? Ako zapitamo bilo koje dijete već u osnovnoj školi s kolikim je uspjehom završilo razred, odgovor će vrlo vjerojatno biti na dvije decimale! Koliko svoju djecu tjeramo u područje negativnog, malignog perfekcionizma?
S druge strane, mladi ljudi, adolescenti odluke donose na bazi emocija – važnije je koji je fakultet upisao njegov prijatelj nego neko "racionalno" razmišljanje, oni nisu u stanju razmišljati o daljoj budućnosti i ne mogu donijeti racionalnu odluku a mi ih stavljamo u poziciju da su prisiljeni odlučivati. Ako se izbor škole ili fakulteta pokaže pogrešnom odlukom, to postaje izvor stresa za njih.
- Kazali ste također da je svako dijete proizvod svojih roditelja. Kakva je uloga obiteljskog odgoja u epidemiji stresa i anksioznosti?
- Postoji čitav niz teorija psihološkog razvoja, a ni jedna ne daje sve odgovore. Jedna od klasičnih teorija je teorija socijalnog učenja - u svakom slučaju nesigurna okolina, nesigurni roditelj koji je i sam tjeskoban i pod stresom ne može na optimalan način udovoljiti idealnim zahtjevima suportiranja dječjih potreba.
Pogotovu ako je dijete u bližoj okolini bilo izloženo stresnim događajima koji šalju poruku opasnosti i neizvjesnosti. Kako to predočiti prosječnom čitatelju? Zamislimo dijete koje je tek prohodalo i padne bez ozljede. Što je njegova prva reakcija? Okrene se i pogledom potraži izraz lica i reakciju majke.
Svjesno ili nesvjesno riječima i gestama "pazi", "past ćeš" i uzvicima straha uzgajamo u djetetu osjećaj da je svijet opasno mjesto i da je najsigurnije biti blizu skrbnika. Takva djeca se teže odvajaju od poznatih osoba i slabije uklapaju u nove okolnosti, postaju oprezna i tjeskobna.
Poruka bi bila - stisnimo zube i prepustimo ih svijetu do određene granice. Djeca moraju biti izložena umjerenoj razini frustracije da bi sam naučila suočavati se s budućim životnim problemima. Istraživanje koje je uključilo 200.000 djece širom svijeta, u kojem sam i sam sudjelovao, pokazalo je da je prezaštitnički odgoj jednako štetan kao i strogi "vojnički". U svemu treba naći mjeru, a "kuharica s točnim omjerom sastojaka" ne postoji.
Odgovor na 'opasnu situaciju'
- Kako se ponaša osoba pod stresom?
- Kratkoročno stres možemo opisati kao prolongirani osjećaj tjeskobe, odnosno straha. Strah, pa čak i tjeskoba su nam potrebni kao evolucijska prilagodba na opasne situacije i bez njih ne bismo živi prešli ulicu. U takvoj situaciji, kad naš mozak situaciju procjenjuje kao opasnu, javlja se neugodan osjećaj ali i odgovor tijela za "opasnu situaciju".
To su ubrzani rad srca i disanje, mišićna napetost, proširene zjenice - "u strahu su velike oči" - povišen krvni tlak, uplašen izraz lica, mučnina i slični simptomi probavnog sustava, osjećaj paraliziranosti ili trnjenja. Sve je to posredovano preko hormona stresa kao što su adrenalin i hormoni kore nadbubrežne žlijezde.
Evolucijski mi smo obično imali dovoljno vremena za oporavak između dviju takvih situacija. I da se svi uključeni mehanizmi oporave. Danas su situacije u kojima imamo osjećaj neudovoljavanja zadaćama sve češći. I tu je ključni problem. Naime, svi navedeni hormoni izazivaju smežuravanje ogranaka moždanih stanica.
Ako je između dvije zahtjevne situacije dovoljno vremena, živčane stanice se oporave. Ako tog vremena nema dovoljno, živčane stanice nepovratno umiru.
Suočavanje sa stresom
- Kako sebi pomoći u stresnoj situaciji?
- Jedan od najvećih problema je da se stres najčešće javlja u dva okruženja koja ne možemo izbjeći. Prvo okruženje je radno mjesto, a drugo okruženje je obitelj u kojoj se stres odražava više neizravno. Posao je obično izvor objektivnog stresa u kojoj se od nas traži da stalno napravimo više i bolje ili da sa manje resursa, ljudi i energije napravimo jednako posla. Kako je riječ o pukoj egzistenciji, jednostavno smo ubačeni u taj žrvanj.
A protiv nadređenih se teško može jer smo zamjenjiva roba. Pa se tako ove godine u mojoj ordinaciji pojavljuje više ljudi nego prošle, što za psihijatriju i za temu o kojoj govorimo i nije čudno.
Drugo okruženje je obitelj. Tamo se osjećamo ravnopravno i mislimo da imamo više kontrole, ali i tamo često imamo osjećaj da ne udovoljavamo zahtjevima. Uzimajući u obzir kakve sve posljedice stres ima na psihu i tijelo, lako je zamisliti kako on može biti poguban i maligan za obitelj.
Dakle, od stresa se danas teško može pobjeći. Rekli smo da je stres sličan strahu, samo strahu koji traje stalno. A od straha se ne bježi ako ga se mislimo riješiti. Sa strahom se treba suočiti. Isto je i sa stresom. Ako mu ne možemo pobjeći, pokušajmo se suočiti s njim - zaključio je dr. Franić za Slobodnu Dalmaciju.