Pet prijatelja iz Duge Rese: jedna priča o Oluji

Skroz lijevo je Njunja, zidar na baušteli. On i Zmija, ovaj visoki mršavi u pozadini, odrasli su u istoj ulici, a sada rade na istom gradilištu. Nisam znao da su Zmija i Ivica, dečko desno od njega, skupa išli čak i u vrtić. Pepija, ovog nasmijanog, njemu zdesna, više nema, poginuo je prije deset godina u prometnoj. Bio mu je najbolji prijatelj.

Skroz lijevo je Njunja, zidar na baušteli. On i Zmija, ovaj visoki mršavi u pozadini, odrasli su u istoj ulici, a sada rade na istom gradilištu. Nisam znao da su Zmija i Ivica, dečko desno od njega, skupa išli čak i u vrtić. Pepija, ovog nasmijanog, njemu zdesna, više nema, poginuo je prije deset godina u prometnoj. Bio mu je najbolji prijatelj.

Vula je skroz desno, on je prvi od njih ušao u “Strijele”, brigadne izvidnike 137. brigade, poslije domovinske pukovnije. Išli su u istu školu, završili su u istom vodu i danas žive u istom gradu. Priča o njima je samo jedna od stotine neispričanih o Oluji, ali nije obična, jer ne počinje 4. kolovoza u 5 sati.

Duga Resa osamdesetih godina nije imala ni 10.000 stanovnika, a u Pamučnoj industriji je radilo više od 4500 roditelja...