ZLOČINI U LOGORU SMRTI

POTRESNA PISMA LOGORAŠA Katarina (19): Dragi roditelji, idem u Jasenovac. Sa svim sam se pomirila, pa i s onim najgorim

U Hrvatskom državnom arhivu izložena su pisma koja su logoraši uspjeli poslati obiteljima

Dragi roditelji... Idem u Jasenovac. Možete si zamisliti kako mi je ako ste čuli za Jasenovac i što se tamo događalo. Strašno mi je, ali sam se sa svim pomirila, pa i s onim najgorim. Pomirila sam se sa svim i pokušavam se oprostiti od svega...

Tako glasi dio rukom pisanog pisma što ga je 19-godišnja zatočenica ustaškog logora Stara Gradiška, Zagrepčanka Katarina Dorčić, krišom iz logora uspjela poslati roditeljima u Zagreb. U pismu u kojem roditelje obavještava da je iz starogradiškog logora uskoro prebacuju u jasenovački djevojka se zapravo oprašta od njih i sprema na najgore.

Njezine su se crne slutnje obistinile: ubijena je 1945., nedugo nakon premještanja u jasenovački logor, a spomenuto pismo njezin je posljednji trag.

Presavinuti dio

Pismo Katarine Dorčić jedno je od 44 koje su zatočenici ustaških logora Jasenovac, Stara Gradiška i Danica iz Koprivnice od 1942. do 1945. preko različitih veza uspjeli ilegalno poslati najbližima. Ono je sastavni dio izložbe “Pošta iz koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška” koja je u auli zgrade Hrvatskog državnog arhiva otvorena u povodu obilježavanja Međunarodnog dana žrtava holokausta.

Pisma su sastavni dio građe Spomen-područja Jasenovac, a izložba je nastala u suradnji te ustanove i Hrvatskog državnog arhiva. Katarina Dorčić roditelje u spomenutom pismu obavještava o čemu joj u odgovoru smiju pisati i sluteći svoj skori kraj moli ih da pakete nastave slati i kad nje više ne bude.

“Kad mi pišete, pišite samo familijarne stvari, jer i da nađu, ne bi bilo strašno. Nemojte žaliti za paketima koje ja neću primiti. Meni bude istina teško, ali potrošit će ih naši ljudi koji se od toga uzdržavaju. Ne žalite za stvarima, nego samo za ljudima koji bi svi htjeli živjeti, a ne daju im.”

Osim pisama poslanih konspirativnim kanalima iz ustaških logora, spomenuta izložba sadrži i preslike posebnih logorskih dopisnica, koje su bile jedini službeno dopušteni oblik dopisivanja logoraša s obiteljima.

Riječ je o posebnim dopisnicama tiskanim za ustaške logore koje su imale dodatni presavinuti dio, na kojem im je obitelj mogla odgovoriti. Odgovor na tim službenim dopisnicama bio je jedini način na koji su im obitelji uopće mogle pisati. Iako je pravo na te šture dopisnice službeno bilo predstavljeno kao nagrada logorašima “za dobro vladanje”, prema svjedočenju preživjelih prednost u njihovu slanju imali su zatočenici hrvatske nacionalnosti, a Srbi, Židovi, Romi i ostali taj su privilegij dobivali rjeđe.

Logorašima je bilo dopušteno na dopisnicu napisati najviše 20 riječi, ali u njima ni u aluziji nisu smjeli spomenuti uvjete u logorima, a svaka dopisna karta prolazila je cenzuru logorske uprave.

Zavaravanje cenzora

Da bi zavarali cenzore i sabili što više teksta u 20 dopuštenih riječi, logoraši su često više riječi spajali u jednu i izbjegavali interpunkciju. Četrdesettrogodišnji Živan Stojanović iz Adaševaca na logorskoj karti poslanoj 17. prosinca 1943. iz Jasnovca piše: “Draga moja Anice i mila djeco jasam zdrav ostalisvi zdravi pakete redovito primam. I od tetaka pojedan za odjeću netreba jaću javiti kada bude trebalo mnogo vas ljubi vaš tata.” Ubijen je u jasenovačkom logoru.

Logoraši su se maštovito dovijali kako u 20 cenzuriranih riječi, između redaka, obiteljima doturiti i neku važnu informaciju. Jedan od primjera dovitljivosti je pismo Sofije Jović, studentice medicine i članice komunističke omladine, zatočenice ustaškog logora Stara Gradiška. U logorskoj dopisnici adresiranoj na njezina oca Stanka Jovića poslanoj 1942. u kratkim rečenicama u kojima kadikad spaja riječi Sofija piše: “Najmiliji. Zdrava. Odgovor nisam dobila. Paket da. Brinemse zavas. Nenina matura? Žalim Olgu, kod đede je. Kako djeca uškoli? Pišite stricu zapovrće. Krompir, brašna. Voli, ljubi.”

U rečenici “Žalim Olgu, kod đede je”, Sofija Jović je “između redova” obitelji poslala poruku o sudbini zatočene obiteljske prijateljice, također studentice medicine Olge Radmanović. Sofijina obitelj bila je bliska s obitelji Radmanović, znali su da su Olgina djeda ubile ustaše i rečenicom da je Olga “kod đede” Sofija ih je obavijestila da je Olga umrla u logoru. Sofija Jović zatočena je u ljeto 1941., ali imala je sreću i u ljeto 1942. bila je puštena.

Nevidljiva tinta

Zatočenik logora Stara Gradiška bio je i Ivica Sabljak, komunistički aktivist. Izložba donosi trag i o pismima koje je iz logora Stara Gradiška tijekom 1944. tajnim kanalima uspio poslati sa zagrebačkim Odborom za pomoć logorima. Njegova su pisma bila adresirana na Katicu Bukovac, koju je logorskim vlastima predstavljao kao vlastitu tetu, a koja je u stvarnosti bila supruga ubijenog zatočenika starogradiškog logora. Ona ih je dostavljala zagrebačkom Odboru za pomoć logorima, a pisma su sadržavala vidljivi dio pisan običnom olovkom te nevidljivi dio. Nevidljivi dio pisao je kemikalijom koja bi postajala vidljiva kad ga primatelji, članovi Odbora za pomoć logorima, premažu drugom kemikalijom. Tajne dijelove pisama Sabljak je kadikad pisao i mlijekom, a oni bi postali čitljivi kad bi se se papir zagrijavao. Sabljak je ubijen u starogradiškom logoru 1944.

Ilegalni prenosioci pisama bili su logoraši koji su imali sreću da se izvuku iz logora, poneki ustaški vojnik koji je radio u logoru i nekim čudom zadobio povjerenje logoraša, a ilegalni odgovori izvana najčešće su dolazili u paketima s hranom i odjećom.

Od proljeća 1942. zatočenici ustaških logora mogli su, osim službenih logorskih dopisnica, dobavati i pakete s hranom, odjećom i lijekovima, ako su imali obitelj koja bi ih slala. Isporuka paketa, međutim, nerijetko je kasnila pa bi se dio hrane pokvario, dio hrane uzimali bi ustaški vojnici koji su pakete transportirali, a do logoraša je nerijetko stizao tek manji sadržaj paketa. U logoru je svaki paket prolazio ustašku cenzuru: kruh bi bio prerezan, tegle s marmeladom se se otvarale, a iz paketa se uklanjao papir, uključujući i novinski, da bi se logoraše spriječilo da na njemu pišu i ilegalnim putevima doturaju pisma van.

Krijumčarenje poruka

Ipak, logoraši su u paketima povremeno uspijevali prokrijumčariti poneko pismo. Spomenutom komunističkom aktivistu Ivici Sabljaku u logor u Staroj Gradiški pisma su stizala u dvostrukom dnu tegle za pekmez.

Maja Kaćan, kustosica Spomen-područja Jasenovac i autorica izložbe, naglasila je kako pisma spadaju među rijetku sačuvanu dokumentaciju ustaških logora jer su njezin najveći dio uprave logora tijekom Drugog svjetskog rata uništile.

Crna knjiga smaknutih

Na izložbi u Hrvatskom državnom arhivu izložena je i knjiga mrtvih logora Jasenovac. Crno ukoričena knjiga debljine pedlja sadrži imena, prezimena, mjesto i godinu rođenja, ime oca, nacionalnost, mjesto i način stradanja 72.193 do sada identificirane žrtve Jasenovca.

Među njima je 40.251 žrtva srpske nacionalnosti, 14.750 romske, 11.723 židovske, 3583 hrvatske nacionalnosti, 1063 Muslimana, 233 Slovenaca, 99 Slovaka, 99 Čeha, 55 Ukrajinaca, 26 Crnogoraca, 20 Mađara, 13 Talijana, 6 Rusa, 6 Nijemaca i 4 Poljaka. Za 262 dosad identificirane žrtve nije se mogla utvrditi nacionalnost.

Među identificiranim žrtvama Jasenovca je 33.860 muškaraca, 19.327 žena, i čak 19.006 djece.

“Žrtva je pojedinac. Osoba. Osobnost... Ova knjiga je mjesto tišine, a kad se otvori, osjećamo se kao da smo pred Zidom, onim pred kojim se toliko priziva ime, komemorira žrtvu”, napisano je na njezinu početku.

Najčitanije