Građevinara Željka Lasića, vlasnika tvrtke "Imotehnika" iz Imotskog, nije niti malo iznenadila trakavica s dovršetkom čiovskog mosta i "Viaduktom" u glavnoj ulozi, piše Slobodna Dalmacija. On tvrdi da je svome kraju došao način na koji se u Hrvatskoj dodjeljuju poslovi tim, uvjetno govoreći, velikim igračima.
- Kao nositelji, "Viadukt" i slični, a ostalo ih je za izbrojati na prste jedne ruke, zlorabe trenutačnu situaciju u RH, pogotovo ako se pojavi manjak posla. To rade na način da ugovaraju kako ugovaraju, idu s damping cijenama, uzimaju podizvođače, a da i sami znaju da ne mogu i neće posao izvršiti do kraja. Razlog je što se na tržištu ponašaju prema nama ostalima po principu "uzmi ili ostavi".
Sve se svodi na to da, dobivajući nove poslove, samo žele sanirati svoje ranije dubioze. Sam sustav javne nabave u Hrvatskoj, bez obzira na transformacije i nedavno izglasani Zakon o javnoj nabavi, nikako ne ide u prilog poštenom radu. Zakon ne predviđa osnovno, a to je da imamo dumping cijena. Pa mi čak nemamo ni pravilnika o formiraju cijena. Igramo se tržišta na način da je dumping cijena normalna, a normalna cijena je nepoštena. Apsurd nad apsurdima!, tvrdi Lasić.
Da bi izbjegao ovakve situacije i poslovanje na svoju štetu, zadnje nešto više od tri godine okrenuo se tržištu Europske unije. Trenutačno u Njemačkoj ima pet aktivnih gradilišta od Münchena, preko Frankfurta i Stuttgarta, do Fulde i Fuertha, na kojima radi što njegovih radnika, što kooperanata, oko 200. Iz Hrvatske se nije do kraja povukao, pa tako elektroinstalaterski dio radova odrađuje na nizu velikih hotela u Zagrebu i na obali, ali priznat će da su neki raniji poslovi s domaćim građevinarima ostavili ožiljke na bilanci poduzeća.
- Kod ugovaranja posla s "Viaduktom", "Tehnikom" i sličnima iz tog ranga, odmah na početku imate sustegu od 10 posto od izdanog računa kroz bankovne garancije ili deponirani novac da ćete na vrijeme i kvalitetno obaviti posao. To nije sporno, ali ako gradilište traje dvije do tri godine i ako glavni izvođač nije deponirao isti taj novac na posebni račun ili osigurao neku drugu garanciju, vi nemate načina da naplatite svoja potraživanja ako on upadne u teškoće ili ode u stečaj. Račun je svugdje obveza i pravilo, ali u Hrvatskoj ne, i to je problem. Znači, fakturirate 100, oni uzmu 10 posto, ali nikakvo osiguranje, instrument plaćanja ne daju za tih vaših 10 posto. Dovedeni ste u poziciju da molite Boga da u sljedećih pet godina dotična firma ima nešto posla, pa da vas isplate iz nekoga drugog posla, ali onda je netko treći zakinut. I tako u krug, pojašnjava Lasić.
Država spora, ali barem plati
Kao ilustraciju navodi svoja dva posla s "Viaduktom" i "Tehnikom".
- Radili smo za jako dobrog investitora Hotel "Sheraton" u Dubrovniku, koji je nas sam tražio, ali smo "Tehnici", koja je uredno od njega dobila 30 posto avansa, mi na 10,5 milijuna dobivenog posla u startu morali dati 4 milijuna zadužnica, da bi u jednom trenutku osim toga oni imali i naša bankarsku garanciju od pet posto, a bili su nam, pazite ovo, dužni 1,9 milijuna kuna. Zadužnice su nam vratili tek na naše inzistiranje, ali je ostao njihov dug od 600 tisuća kuna. Iako su se sami uredno do kraja naplatili, u siječnju su nam velikodušno ponudili da će dug podmiriti u šest rata, uz poruku jednog od direktora kako se, eto, on zauzeo za nas.
- Ili "Viadukt": angažirali su na na jednom gradilištu u Pločama i preuzeli obvezu da će leasingu platiti određan iznos prema našem kooperantu, da bi nakon šest-sedam mjeseci leasing kuća tužila kooperanta jer "Viadukt" nije platio ono na što se obvezao. Išlo se s oduzimanjem strojeva, za sitan dug taj nam je kooperant ostao bez 90 posto uplata. To su igre bez kraja, ogorčen je vlasnik "Imotehnike".
Bolje sreće nije bio ni s državom, i to baš zbog toga jer je, tvrdi, namjerila prije nekoliko godina izgradnju nove policijske postaje u Imotskom dati "velikom" igraču.
- Četiri puta je raspisivan natječaj i svaki put je naša ponuda bila najpovoljnija, ali je i četiri puta poništavan. Postaja nije izgrađena do dana današnjeg, jer sam očito pomrsio neke račune, navodi i dodaje: - Svim građevinarima koji su radili s državom, a ja sam radio s njima, poručivao sam i poručujem da mi ne moraju platiti niti kune ako se sami nisu naplatili ili ne naplate. Ali država uvijek plaća! Nju možete i tužiti i naplatiti se u krajnjem slučaju i za dvije godine i pripadajuću kamatu.
Nismo privlačni strancima
Kakva su vam iskustva s Njemačkom i tamošnjim građevinarima?
- Radeći tamo shvatio sam da imamo na oko jednake ili slične zakone, ali kada idete dublje, dođete do spoznaje da smo ih mi prilagodili nečemu ili nekomu. Imate njemačkog giganta "Zueblinga", kao pandan našem "Viaduktu" ili "Tehnici", ali ne može se dogoditi da vam oni ne plate u predviđenom roku ako su situacije uredno ovjerene. Vi kao kooperant morate donijeti svaki mjesec potvrdu da ste uredno platili dobavljača, da ste platili svog radnika, ako bilo što niste, budite uvjereni da će ugovor biti prekinut. U suprotnom postoji opasnost da objekt neće biti završen. Imali smo i slučaj kada je glavni izvođač koji nas je angažirao otišao u stečaj. Vrlo brzo je u posao ušao drugi izvođač, slučaj se nije odugovlačio tri ili pet godina, posao je završen, ali smo izišli daleko manje okrznuti nego bi u Hrvatskoj.
Sve pobrojano, po Lasiću, natjeralo je tisuće hrvatskih radnika u Njemačku, Norvešku..., pa se već naši građevinari, unatoč postojećim okolnostima na tržištu, susreću s problemom manjka svih profila zanimanja.
- Moj električar neće ići raditi vani ako u Hrvatskoj mjesečno ima sedam do osam tisuća kuna. Da su posložena pravila i postoji fair bitka na tržištu, on bi sigurno mogao zaraditi taj novac. Za javnost se puštaju priče kako je osigurano sedam tisuća radnih dozvola, ali tko će doći iz Rumunjske, ovdje kada duplo ili trostruko može zaraditi drugdje.
Mi jednostavno moramo stati u kraj dosadašnjoj praksi dodjele poslova ili će u suprotnom svi ti nekadašnji giganti i ovo malo preostalih zdravih tvrtki povući za sobom u ponor, upozorit će na kraju Lasić.