CRVENI DOLAZE (3.)

PRIČA O IMOĆANINU KOJI SE PROMETNUO U JEDNOG OD NAJVEĆIH JUNAKA OKTOBARSKE REVOLUCIJE Rođak pjevača našeg čuvenog benda u RH je gotovo zaboravljen

 

Povijest je puna zaboravljenih i zanemarenih heroja, onih koje su, kako kaže pjesma, “prekrili ružmarin, snjegovi i šaš”. Ljudi svog vremena koji su stradali i žrtvovali se zbog ideje, ideala i neke svoje vizije pravednijeg svijeta danas, ako imaju sreće, tavore na maglovitim marginama sjećanja ili, u gorem slučaju, čak znaju biti prokazani od čuvara ideološko-domoljubne čistoće kao zločinci.

Među te odbačene i izbrisane, pa možda i uzaludne heroje spada i jedna istinska zvijezda “Oktobra” (ako pod tim zajedničkim nazivnikom smatramo boljševičku revoluciju i građanski rat) - Toma (Tomo) Dundić, u Rusiji poznat kao Oleko (ili Aleksa) Dundić.

Hrvat iz Grabovca kod Imotskog jedan je od najvećih junaka ruskoga građanskog rata, konjanik Crvene armije, opjevan (u doslovnom smislu jer postoji i opera Gennadija Stavonina “Oleko Dundič” iz 1972. godine) i u djelima velikana ruske književnosti Isaka Babelja i Alekseja Tolstoja, ali i u memoarima mnogih ruskih vojskovođa poput maršala Semjona Buđonija i Klimenta Vorošilova.

Nekoliko tisuća Hrvata sudjelovalo je aktivno u boljševičkoj revoluciji, ali Imoćanin Toma Dundić upisan je zlatnim slovima u povijesnicu Oktobarske revolucije, poznat kao “crveni Dundić” ili “crveni konjanik”. Borio se kao vojnik dvojice najvećih ruskih vojskovođa iz vremena građanskog rata, kasnijeg maršala Crvene armije Semjona Buđonija te Klimenta Vorošilova, kasnijeg dugogodišnjeg ministra obrane SSSR-a. Toma Dundić među prvima je dobio i Orden Crvene zastave, kao jedan od samo nekoliko Hrvata koji su dobili to tada najviše odlikovanje sovjetske Rusije.

O njegovu junaštvu tijekom građanskog rata ispredale su se legende, često i pretjerane, ali ostat će zapisan kao bezumno hrabar i vješt konjanik, dragun koji je sijao “strah i trepet” sa svojom “čerkeskom ili adigejskom sabljom”, kojom je, kaže priča, bio vješt i ubojit. Jedan je od rijetkih koji se ravnopravno mogao nositi s Kozacima, najvještijim ruskim dragunima. Svojom hrabrošću i bezumljem penje se po vojnoj hijerarhiji Radničko-seljačke crvene armije, koju je osnovao 1918. godine, kasniji boljševički izopćenik Lav Trocki, koji će pasti od ruke Staljinova ubojice 1940. godine. Postoji čak legenda da je u jednoj bitki u kozačkoj “stanici” (tako se zovu seoske kozačke samouprave) Velikoknjažskaja kod Rostova posjekao svojom sabljom čak 116 donskih Kozaka, među kojima čak 23 oficira. List Voronježska pravda navodi priču kako se Dundić na svom vrancu uspio probiti, u jednoj ruci s “naganom”, a u drugoj sa sabljom, kroz skupinu “bijelih” koji su ga okružili.

No, u borbi s Poljacima ubijen je, prema svjedočenju suboraca, iz potaje puškom, 8. srpnja 1920. godine kod ukrajinskog grada Rivna. I to pred očima svog zapovjednika Semjona Buđonija koji je to detaljno opisao u svojim ratnim sjećanjima. Pokopan je sa svim vojnim počastima u Rivnu, a njegovo ime upisano je u zidine Kremlja.

Kako i priliči takvim romantičnim junacima, oko imena i podrijetla Tome Dundića ima puno nedoumica i misterija. Dugo se govorilo kako je Dundić zapravo Srbin i da mu je ime Aleksa, ali današnji ruski istraživači i povjes­ničari slažu se da je on Hrvat iz Grabovca, zgurenog pitoresknog sela, tada s oko 1200 duša, u biokovskoj Zagori, između Imotskog i Šestanovca.

 

Postoje i neki ruski dokumenti koji tvrde da je on za sebe govorio da se zove Ivan, ali treba shvatiti da je to vrijeme konspiracije, a i na pripadnost “crvenima” nije se dobro gledalo u tek novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje mu je živjela rodbina. Postoje i mnoge druge nedoumice, pa se navode čak dva datuma njegova rođenja, 13. travnja 1896. ili 12. kolovoza 1897. No, danas je evidentno da se rodio u siromašnoj težačkoj obitelji Tome i Ive (rođene Matković) Dundić te je još kao dječak, u dobi od 13-14 godina, iz svojeg čemera i jada, zabačenog seoceta u kojem su harali glad, muka i boleštine, s biokovskog kamenjara otišao u daleku nepoznatu Argentinu, gdje je radio kao “gaučo”, gonič stoke po prostranim vlažnim argentinskim pampama, što ga je učinilo spretnim i vještim konjanikom. Argentinska prostranstva i život pod vedrim nebom davala su osjećaj slobode.

No, sudbina se poigrala s njim. Iz nekog razloga odlučio se vratiti kući, i to baš na početku Prvoga svjetskog rata, kada ga je dočekao mobilizacijski poziv. Bio je husar, a potom je sa 70. pješačkom pukom, tzv. zipcigerima, poslan na Istočni front. Poznato je da je pao u rusko zarobljeništvo u svibnju 1916. godine kod ukrajinskoga grada Lucka. Kasnije njegovo kretanje nije baš poznato, ali pretpostavlja se da je bio u zarobljeničkom logoru za austrougarske i njemačke vojnike u Odesi, gdje se na ljeto 1917. godine prijavljuje, prvo u “jugoslavenski puk”, a potom i u Crvenu gardu. Nakon revolucije Rusiju zahvaća plamen građanskog rata. Šalju ga na Donbasu, a potom sudjeluju u obrani Caricina (danas Volgograda) gdje je zapovjednik obrane bio J. V. Staljin.

S njim su na tom frontu na Volgi ratovali još neki Hrvati, poput Danila Srdića iz Vrhovina, koji je također odlikovan Ordenom Crvene zastave. (Srdić je u jeku najvećeg staljinističkog terora nestao 1937. godine.) Jedan je od zapovjednika u Prvom korpusu Prvog konjičkog korpusa pod zapovjedništvom Semjona Buđonija. Uz Dundića je bio i velikogorički pravnik i još jedan heroj građanskog rata Gustav Barabaš, koji je postao i načelnik stožera Druge sovjetske divizije 1919. godine. Nakon rata radio je u staljinističkim represijama 1937. godine. Rehabilitiran je tijekom vladavine Nikite Hruščova.

Koliko je Dundić bio značajan za tada mladu rusku revoluciju i socijalističku državu govori i činjenica da je već 1920. godine, iste godine kada je i poginuo, poznati režiser i jedan od pionira ruske kinematografije Vladimir Kasjanov snimio nijemi film “Oleko Dundić” kako bi potvrdio istinsko herojstvo kultnog Imoćanina, koji vrlo brzo postaje simbol borbe u Građanskom ratu. U jeku Drugoga svjetskog rata i napada na SSSR dramaturzi Aleksandar Ržeševski i Mihail Kac napisali su kazališnu dramu “Oleko Dundič” kako bi podigli moral crvenoarmejcima na frontu. Ržeševski je radio scenarije za filmove ruskih velikana kao što su Mihail Pudovkin i Sergej Ejzenštejn. A njegova drama “Oleko Dundić” kasnije će poslužiti kao predložak za istoimeni film Leonida Lukova iz 1958. godine, u kojem Dundića glumi poznati srpski glumac Branko Pleša. No, film je romantizirana storija s mnoštvom faktografskih grešaka. Bio je to film snimljen u vrijeme vladavine Nikite Hruščova kao simbolično pružanje ruke J. B. Titu i “normalizacija odnosa s Jugoslavijom”, nakon raskida odnosa 1948. godine.

Dundićevu pogibiju opisuje i veliki ruski pisac Isak Babelj u svojim ratnim pripovijetkama “Crvena konjica”: “Te noći poginuo je Srbin Dundić, najhrabriji među hrabrima”. (Babelj ga spominje kao Srbina, ali tada, te 1920. godine to je oprostiva greška velikog pisca, možda i zato što je Dundić jedno vrijeme bio pripadnik Srpskog dobrovoljačkog korpusa). Veliki književnik tragične sudbine, komesar tijekom građanskog rata, oduševljeni idealist, koji je donio neprocjenjive zapise krvavog rusko-ruskog bratoubilačkog rata odveden je jednog svježeg svibanjskog dana 1939. i optužen za špijunažu. Staljinov potpis stoji na naredbi za Babeljevo strijeljanje. Strijeljan je oblačnog i hladnog 27. siječnja 1940. godine u mračnom i zlogukom moskovskom zatvoru Butirka.

Dundića spominje u svom trećem dijelu svog romana “Hod po mukama” Aleksej Tolstoj. U toj epizodi Toma Dundić u Voronježu predaje “bijelom” generalu Mamontovu ultimatum Semjona Buđonija.

Kako navode neki hrvatski portali (pa i Wikipedia), njegov bliski rođak je i pjevač iz Trija Gušt Željko Dundić.

U Oktobarskoj revoluciji i ruskom građanskom ratu sudjelovalo je oko 30 tisuća “Jugoslavena”, među kojima najviše Hrvata, između ostalog jer je tamo bio velik broj zarobljenih hrvatskih vojnika austrougarske vojnice, među kojima su bili i Josip Broz Tito i Toma Dundić. Prema nekim podacima u Rusiji je bilo čak 250 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika.

Među brojnim Hrvatima ističu se i Franjo Drobni iz Osijeka, koji je sudjelovao u radu Kongresa socijaldemokratske internacionale 1918. godine u Moskvi, a jedan je od rijetkih Hrvata i nositelj Ordena Lenjina, koji je od 1930. godine bio najvažnije sovjetsko odlikovanje. Zatim Vladimir Ćopić iz Senja i Ivan Matuzović iz Bosanskog Šamca. Matuzović je sudjelovao i u mađarskoj revoluciji 1919. godine i bio bliski suradnik Beli Kunu, a Ćopić je pak bio zapovjednik 15 internacionalne brigade “Lincoln” u Španjolskom građanskom ratu. Obojica su žrtve staljinističkih represija.

Toma Dundić i danas u Moskvi ima svoju ulicu, kao i u još nekim ruskim gradovima, ali i u nekoliko gradova po Srbiji, međutim u rodnoj Hrvatskoj nema nikakvih obilježja.

ELIPSO

Izdvajamo