Sanjin Šolić predsjednik je Uprave hotelsko-trgovačkog društva Grupa Jadranka. U posljednjih je dvanaest godina potpisao investicije teške više od 200 milijuna eura. Na Malom Lošinju stvorio je niz hotela s četiri i pet zvjezdica, od klasičnog direktora postao je menadžer koji se razumije u građevinarstvo, ima na iskustvu i podacima izgrađenu filozofiju oko zapošljavanja, obilazi i analizira konkurenciju, izgleda kao čovjek koji je u potpunosti posvećen svojem poslu. Ne izbjegava govoriti o teškoćama. Želi napraviti dvije stvari - osposobiti golf-teren kako bi skupljao vrhunske goste i aerodrom kako bi im bilo lakše doći do Malog Lošinja. Usprkos ljepoti otoka, put do njega je zamoran i ovisi o trajektima i gužvi.
Ove će godine otvoriti četiri avionske linije do Lošinja, a već sljedeće namjeravaju imati pistu koju će moći koristiti veći mlažnjaci. Tada će Lošinj biti samo kratkim letom udaljen od europskih aerodroma.
- Stvari se teško pomiču. Mnogo toga činimo, čovjek se puno angažira i onda se sve jako sporo događa. Toliko je vremena uloženo u njih, toliko nevidljivog posla, u kojem puno vremena provodiš s ljudima, razgovaraš i lobiraš, a pojavljuju se razne ‘kvake’ - rekao nam je Šolić.
Tko dolazi, kakvi su vaši gosti?
- Zahvaljujući Alhambri, Bellevueju i Hortensiji, smještenima u uvali Čikat, sastav naših gostiju se promijenio. Ostali su dobri gosti za hotele od četiri zvjezdice. Gost želi dobiti ono što je platio i to je ključno za dobar turizam. U Aurori, Punti i Vesperi nudimo dobre, fine hotele i u njih dolaze nama bliski, dobri automobilistički gosti iz Slovenije, Italije i Austrije. Blizu im je. Postoje, naravno, i oni koji unajme vilu Hortensiju za 11 tisuća eura ili suite u Alhambri za tisuću, dvije eura dnevno. No, to je teško prodati jer smo mi, realno, mali na turističkoj karti. To se najbolje vidi kada se ode na neki turistički sajam. Ovakva se mjesta ne nude na sajmovima, odnosno, sajmovi na kojima se može ponuditi ovakav smještaj su u Cannesu, Miamiju. Tamo se vidi koliko smo sitni jer te obasipaju ponudama Mauricijusa, Tajlanda, Vijetnama i onda se ispostavi da smo samo točkica na karti svijeta na kojoj se nalazi mali Dubrovnik za koji su mnogi čuli zahvaljujući ‘Igri prijestolja’. Tu negdje nalazi se i mali otok, na njemu Mali Lošinj, a mi se s time moramo probiti na karti pet zvjezdica.
Zato gradite aerodrom?
- Ta komunikacija je ključna. Gosti koji dođu ovamo uglavnom su zadovoljni ponudom i žele se vratiti. Kako onda takvom gostu reći da će na Krku stajati tri, četiri sata u redu pa onda neće ući u prvi ili drugi trajekt jer će nastati gužva, čep na cesti… Aerodrom je ključan. Blizu smo, a opet teško dostižni. Zato se i mučim stalno s pitanjem tko to može dati, tih 30 milijuna eura, koliko će sve stajati.
Da, to jest pitanje. Imate li vi računicu da investirate taj novac?
- Ne možemo prikupiti novac iz fondova EU jer su ti programi prošli. Dubrovnik je bio posljednji koji se u to ubacio. Ne, nema računice po kojoj se aerodrom može isplatiti, ali sa svim ovim hotelima ušli smo u takav projekt da je aerodrom nužan. Pogotovo kad je riječ o ovom drugom projektu. Raditi golf bez aerodroma je nezamislivo. Moraš imati aerodrom da bi golf funkcionirao. A kad ga otvoriš, onda bi trebao imao još nekoliko tisuća kreveta da bi se isplatio. Jedno za sobom povlači drugo.
U kojoj ste fazi s aerodromom?
- Praktički smo gotovi. Imamo dozvolu koja je pred pravomoćnošću, imali smo neke zaplete oko zemljišta, sada država ponavlja svoje odluke o dokapitalizaciji zemljištem. Ove ćemo godine sve dovršiti i sljedeće ćemo biti spremni.
Kada se otvaraju linije za Lošinj?
- Odluka ovisi o nama. Ako odlučimo sljedeće godine započeti s gradnjom velike piste, linije bismo morali dogovarati već ove. Za ovu sezonu sve smo premostili unajmljivanjem češkog operatora koji će koristiti avione za sedamnaest putnika kako bismo imali liniju Zagreb - Lošinj, Pula - Lošinj, Split - Lošinj i Lugano - Lošinj. Ideja je tog dana kada su letovi prema Lošinju skupljati putnike sa svih letova iz Moskve, Londona, Osla i drugih gradova koji će sletjeti u Zagreb, Split i Lugano, odakle će turisti po prihvatljivoj cijeni od 300-tinjak eura za povratnu kartu letjeti ovamo. Ali, to nema veze s projektom većeg aerodroma.
Kako je Jadranka ušla u ovaj projekt?
- Mi smo unajmili avion. Snosimo sav rizik za te letove, na nama je osigurati da budu puni jer tu postoji određeni fiksni trošak. Pomogli su nam turistička zajednica i Ministarstvo turizma, koji i inače pomažu te programe aviolinija. Naš je interes da financijski budemo na nuli, pa čak možemo podnijeti i određeni minus na kraju. Tu nije cilj zaraditi, nego u startu ne izgubiti previše.
Zašto je golf potreban?
- To je važno za turizam kakav mi razvijamo. Sama činjenica da je za nas teren radio Ernie Els, strahovit je marketinški potez. On je legenda i pojam u svijetu golfa. Vratimo li se na ono o čemu smo maloprije razgovarali - kako je izuzetno teško probiti se u svijetu turizma i smještaja s pet zvjezdica, pogotovo Hrvatskoj za koju ne zna previše ljudi, a kamoli za Lošinj - tada je Ernie Els izuzetna stvar u marketinškom smislu. U tom se svijetu ulaže silan novac, pa ipak sve ide sporo. Kada u tim okolnostima dobiješ jednog Ernieja Elsa i otvaraš dva prvenstva, na svim si stranama svijeta i u svim segmentima ponude. To je izuzetan marketinški bum. Takav će nas golf probiti na toj sceni jer će svaki pravi igrač htjeti doći ovamo i odigrati nešto na terenu koji je napravio Ernie Els.
Kada smo krenuli s tom idejom, i sam sam počeo učiti igrati golf. Putujem radi posla, pa sam počeo igrati na raznim mjestima na svijetu - Tajlandu, Mauricijusu, Barbadosu; išao sam se upoznavati s time. Znam da Michael Jordan igra golf, da ga Toni Kukoč igra, a kako sam i ja bivši košarkaš, pomislio sam da je to nešto dobro za nas košarkaše. Počeo sam sve pratiti i onda shvatio da kad spomeneš da ti je teren radio Ernie Els, onda svi stanu u razgovoru i otvoreno se dive. Zato je to marketinški potez, jer će mnogi htjeti doći ovamo igrati na takvom terenu. Zbog toga nam postojeća aerodromska pista dugačka 900 metara nije dovoljna. Treba nam pista od 1800 metara kako bi mogli slijetati veći avioni, mlažnjaci. Inače ne možemo razmišljati o vrhunskom turizmu. Tada će moći slijetati veliki avioni, koji će dovoziti turiste izravno iz Moskve ili Londona.
Koliko ste uložili na Malom Lošinju?
- U posljednjih deset godina, oko 170 milijuna eura. Sada smo u nekim mirnijim godinama, sada ulažemo oko 20 do 25 milijuna eura. Sav je taj novac investiran u postojeće hotele, koji su većinom bili u rangu hotela od tri zvjezdice, a sada su na pet. U jednu se sobu u Alhambri uložilo oko 500 tisuća eura.
Jeste li vi dobar biznismen ili rasipnik?
- Hm. Projekt je zamišljen kao cjelina. Ne možete investirati u uvalu Čikat i ostati tamo; treba ići dalje, treba podići cijelu zonu, investirati u okoliš, šetnice. Treba podići cijelu destinaciju. To je naš rizik. Uložiti toliki novac u Jadranku, a ne voditi brigu o podizanju kvalitete destinacije vrlo je riskantno zbog realne opasnosti da se taj novac ne vrati. Moramo unaprijediti cijeli grad, svu infrastrukturu. Velik je rizik to raditi i zato treba imati strpljenja. To je posao koji ne vraća novac odmah, tu se promatra razdoblje od deset godina. Ali, mislim da dobro radimo i da nismo rasipnici, nego pametni investitori.
Što, iz vizure gosta, nedostaje?
- Nedostaje sadržaj. Moramo kvalitetno popuniti vrijeme naših gostiju. Imamo dobre restorane, vrhunske ljude, dobar servis, imamo dobro more, ali to ne može biti sve što nudimo našim gostima. Moramo im ponuditi nešto više, cijelu infrastrukturu. To znači više restorana, dobru gastronomsku ponudu, razne evente, dnevne i večernje programe, dobre dućane. Treba im ponuditi da idu na neku posebnu plažu, u lov na tunu i slično. Gosti više ne žele provesti dan ležeći na ručniku. Svi želimo više od toga. Kad idemo na godišnji odmor, ravnamo se našim interesima. Moj odmor, primjerice, nije samo kupanje. Moram plivati zbog problema s leđima, ali mi ugodna temperatura i more nisu dovoljni; uvijek moram nešto vidjeti, istražiti. Tenisači traže teniske terene, igrači golfa žele svoje. Uvijek se treba pitati zašto bi netko došao do Lošinja, cijeli dan putovao. Istra ima konobe, vino, razne stvari. Mi to nemamo, nemamo puno toga, i zato moramo razmišljati dalje. Zato mi se čini da je golf ono zbog čega bi ljudi dolazili na otok i u listopadu i studenom. Tada je dobro vrijeme za golf.
Koliko ste daleko od golfa?
- Uspjeli smo se pomaknuti, izborili smo se za izmjenu županijskog Prostornog plana, pri završetku nam je studija o zaštiti prirode, dvadeset i nešto različitih timova je radilo kako bi ustanovili zaštitu ptica, zmija, leptira, biljaka, voda, svega što postoji na ovom terenu. U predaji smo idejnog projekta, a usporedo s time smo i pred komisijom za stratešku procjenu. Javna bi rasprava trebala trajati do kraja godine i praktički smo spremni.
Kakva je reakcija stanovništva?
- Odlična, imamo podršku, rekao bih, 99 posto stanovništva po tom pitanju. Golf se planira i na Cresu, ali na dijelu koji administrativno pripada otoku Lošinju. Sve smo izložili i Gradskom vijeću Cresa i Gradskom vijeću Lošinja. Na Lošinju je bio jedan glas protiv, a Županijska skupština sve je podržala. Sve je usklađeno i s Crkvom, na čijem zemljištu to radimo. Mislim da možemo reći da imamo svu potrebnu podršku za projekt. Naš je cilj produljiti sezonu, a to možemo s golfom. Ljudi koji igraju golf odlaze u Škotsku, igraju na minus deset, a ovdje je raj, toplo je. Da, možemo reći da su luđaci, ali nisu. Ljudi vole golf i spremni su doći radi golfa.
Što očekujete od sezone?
- Mi hotelijeri uvijek plačemo (smije se). Mi plačemo jer nam ne odgovaraju razne stvari, ali svakako nam ne odgovara rani Uskrs jer nakon njega nastupa ‘rupa’ kada nema gostiju. Ta rupa ne smije dugo trajati. Na ovom području volimo da je Uskrs oko 15. travnja, a onda nam dolaze Slovenci koji imaju više praznika od nas, pa je blagdan Duhova. Sve to za nas znači popunjenost.Evo, za Uskrs nismo imali mjesta.
Niste imali mjesta? Koliki su vam kapaciteti?
- Nismo otvarali Vesperu jer bi nam ‘rupa’ u travnju smetala. Inače, imamo oko tri i pol tisuće ležajeva. U Heliosu su smješteni sezonski radnici, njih 300 do 350, a pri završetku smo gradnje hotela na razini četiri zvjezdice u kojem će biti samo sezonci.
Želite sretnu tvrtku ili je to marketinški trik?
- Ljudi koji rade kod nas moraju stvarno biti stručni. Dođu tijekom zime, podvrgnemo ih selekciji, moraju znati jezike i proći edukacije. Oni rade na temperaturama od 35 i više stupnjeva i moraju i živjeti u pristojnim uvjetima. Ne možemo očekivati da će ljudi raditi vrhunski i živjeti u lošim uvjetima, u nekakvom sobičku. Tu je i činjenica da smo mi otok, do njega treba doći. Isti ti ljudi mogu raditi i negdje na obali umjesto da se gnjave ovdje na otoku, gdje je problem i s medicinskom skrbi, sa svime. Daleko smo. To je jedan razlog. Drugi je konkurencija. Za to smo znali i prije nekoliko godina. Ljudi odlaze. Odlaze jer smo na svjetskom tržištu. Grupa Jadranka na svjetskom je tržištu oduvijek, naša su konkurencija Francuska, Italija i druge turističke velesile. Moramo biti konkurentni, a imamo viši PDV, više takse i ljude plaćamo manje. Mi ih plaćamo oko 4500 do 5000 kuna, a u Njemačkoj zarađuju triput više. Moramo ponuditi bolje uvjete.
Što je dobro, u čemu mislite da ste dobri?
- Ono što vidimo iz uvale Čikat jest da, ustvari, nemamo konkurenciju u Hrvatskoj. Smještaj na razini ovakvih pet zvjezdica na obali postoji u Dubrovniku i Rovinju, nigdje drugdje. Ne možemo se mjeriti s nekim specifičnostima Dubrovnika, ali je svima jasno da u Dubrovniku ostaju dva, tri dana. Mi imamo prirodu kakvu nema nitko drugi. Nama je u interesu da rastu Rovinj i druge destinacije s pet zvjezdica jer time raste cijela Hrvatska u tom segmentu, jači smo na velikim tržištima luksuznog turizma. Mislimo da smo malo dosegnuli tu razinu i vjerujemo da ćemo biti bolji. Pitanje je kako ćemo privući goste da dođu na Lošinj, kako ćemo ga oplemeniti da ne uništimo njegovu prirodu i napravimo takve objekte koji ovaj prostor zaslužuje. Car Franjo Josip nije ovo gradio bezveze. Wellness imaju svi, ali mikroklimu kao Veli Lošinj nema nitko. Na Lošinju se uistinu riješite astme. Mi namjerno nismo u dosadašnjem ciklusu gradili nešto novo. Važna nam je ta mjera u prostoru. Ali, vjerujemo u naše vizije.