Stvar je jako jednostavna, inzistira Radimir Čačić dok objašnjava nimalo jednostavan slijed postupaka što je u medijima već dobio naziv “Afera vjetroelektrane”. Možda je doista jednostavno njemu koji se 30 ili 40 godina bavi biznisom i energijom, pa ima iskustva na svim razinama, pošto je prešao put od direktora građevinskog poduzeća do potpredsjednika Vlade zaduženog za nacionalnu ekonomiju. Ali, kad se polagano analizira, a Ratko ima pri ruci podsjetnike, tabele i fotokopije koje mu redom prinose prilježne namještenice u sjedištu njegove Reformističke narodne stranke, zaista, učinit će se da pronevjera nekoliko milijardi proračunskih kuna ne mora biti previše kompliciran pothvat, s tim da Čačić stalno naglašava kako on nikoga ne optužuje za “stjecanje protupravne koristi”, jedno zato što nema saznanja koja bi to dokazivala, a drugo stoga što nije njegov posao da istražuje motive i vija potencijalne lopove, jer bi to trebale obaviti tzv. institucije sistema. Naglašava da je potrebno shvatiti što se događalo pa će svi moći donijeti vlastite zaključke, te poduzeti mjere za smanjivanje štete koju će država neminovno pretrpjeti. Hoće li se pak pokrenuti istrage, nije na njemu da odlučuje.
Kad smo tako elegantno raščistili stol, krećemo žustro od nule - Čačić je poslovnjak koji svakom velikom pothvatu pristupa sa strašću i silnom energijom i ne moraš provjeravati njegovu natalnu kartu da shvatiš kako je nesumnjivo Bik. Njega velike kombinacije pale - ono što se u Americi zove “The Art of Deal”… I zato, dok analizira ovu aferu, ne može sakriti fascinaciju - protagonisti koje bi se moglo podcijeniti kao trećerazredne političke operativce pokazali su se sposobnima za nevjerojatne vratolomije, dok su, s druge strane, strukture vlasti i Vlada bili potpuno nesvjesni onoga što im se pred očima događa, ili ih naprosto za to nije bilo briga…
U pristupu Europskoj uniji, započinje Čačić, Hrvatska je morala prihvatiti obavezu da će do 2020. godine dostići proizvodnju 20% energije iz tzv. obnovljivih izvora. Tu smo već u startu imali veliku prednost - energija koju generiramo u velikoj mjeri dolazi iz hidroelektrana, koje spadaju među “obnovljive” izvore. Hidiroelektrane su, štoviše, drugi po veličini izvor u domaćoj proizvodnji struje i topline. U času kad smo u EU ulazili, po njihovim kriterijima mi nismo zadovoljavali propisanu kvotu, ali tadašnja metodologija izračuna nije uzimala u obzir korištenje drvne mase za ogrjev, one koja ne potječe od Hrvatskih šuma, što je brojka do koje se lako dolazi u statistikama. Kako smo tranzicijska zemlja, mnogi su krajevi nerazvijeni, siromašni, i koristi se drvo koje ne dolazi na tržište preko velikih dobavljača. Kad je izračun nanovo napravljen 2015., a u obzir uzeto sve što je trebalo uzeti, pokazalo se da mi već sad proizvodimo oko 27% energije iz obnovljivih izvora, pa smo daleko ispred zacrtanih partametara.
Kakva je temeljna razlika između obnovljivih i ostalih izvora energije?
- Obnovljivi izvori, razumije se, imaju veliku prednost u pogledu očuvanja prirodne sredine, ali imaju i veliku manu - bitno su skuplji. Razlika u cijeni, doduše, znatno se smanjuje razvojem tehnologije, i to nisu neki nedogledni trendovi, nego je napredak vidljiv već za desetak godina. No, sunčana energija, koja je najskuplja, skuplja je oko 4,5 puta od cijene na regularnom tržištu energije, dok je ona koju proizvode vjetroelektrane sada puno skuplja, a prije desetak godina bila je iznimno skupa. Znači, osim ispunjavanja kvote, treba očuvati proračunski balans u nacionalnom energetskom sektoru.
Što je najjeftiniji izvor energije? Brazilski ugljen koji se prevozi morem?
- Najjeftinija je nuklearna energija. Francuska ima 58 nuklearnih elektrana, Velika Britanija 15 i gradi jednu golemu. Po jednu grade i u Francuskoj i Finskoj, a dvije u Slovačkoj, koja predsjeda Europskom unijom. Dakle, politika nije potpuno napuštanje nuklearne energije, koja je prilično čista i sigurna, ali se zbog nedoglednih rizika, osobito poslije Fukušime, percepcija promijenila pa je Njemačka, primjerice, odustala od novogradnje (dok 8 NE ondje i dalje uredno funkcionira). I mi, uostalom, imamo nuklearnu elektranu - nalazi se praktično u Zagrebu, odnosno u neposrednoj blizini, na 25 kilometara zračne linije. No, opće su političke okolnosti takve da se mi na nuklearnu energiju ne vraćamo, pa to nije nešto o čemu vrijedi raspravljati.
Kakvu ste opću situaciju u energetici zatekli kad ste kao potpredsjednik Vlade preuzeli ministarstva privrede?
- S obzirom na onaj raniji izračun insuficijencije obnovljivih izvora energije, bila je razrađena strategija razvoja energetskog sektora kao dio pregovaračkih stajališta, napravljena u sasvim drukčijim okolnostima, prije 2008., dok je investicionog kapitala i kredita bilo napretek… Tako je onda zamišljen jedan megalomanski plan razvoja svih energetskih izvora, a s obzirom na planirani, daleki cilj i veliko ukupno povećanje, određena je kvota od 1550 megawatta obnovljive energije koja će se poticati, od čega 1200 megawatta vjetroelektrana, dakle sva obnovljiva energija bez novih velikih hidroelektrana, što je bilo više nego ambiciozno. Kad smo strategiju revidirali, jasno se pokazalo da je toliki udio vjetra i sunca neodrživ, nepotreban i štetan iz tehničkih i financijskih razloga. Morate znati da elektroenergetski sustav koji umrežuje sve izvore ima svoje tehničke karakteristike i ograničenja…
Stvar je u tome što produkcija nije u svim segmentima kontinuirana. Imamo, primjerice, hidroelektrane, koje imaju sezonalni ciklus ovisan o vodostaju - to su duge, predvidive amplitude, zatim imamo temeljnu energiju iz nuklearne elektrane Krško i termalne elektrane Plomin na ugljen, koja potpuno prestaje pritjecati kad centrala ide u remont ili dođe do nekog zastoja. Tu je zatim ta krajnje volatilna energija iz vjetroelektrana i solara - rijetko je produkcija na 100%, vjetar puše kad i kako puše, kad je oluja, one se zaustavljaju, kad nema povjetarca, jedva rotiraju. Sunca ima ili nema. Krško i termoelektrane na ugljen manje-više uvijek rade u jednoličnom režimu, a one na plin nastoji se u sustavu koristiti što manje, jer plin kao najskuplji ‘neobnovljivi’ energent treba štedjeti, pa se brzopaleće TE na plin koriste samo kad količina energija u mreži kritično pada…
Mreža je uvijek pod istim naponom i ne dopušta oscilacije, što znači da na ‘ulazu’ uvijek treba kombinirati različite izvore, svoje ili uvozne. Struja nije zatvorena u domaći okvir, nego se njom trguje u povezanoj paneuropskoj mreži. To je sve skupa, dakle, kao jedan stroj koji ima svoje tehničke karakteristike i prema izručinima koje su tada napravili naši stručnjaci, izračunalo se da elektrosustav može podnijeti maksimalno 400 MW iz tih većih volatilnih ‘alternativnih’, obnovljivih izvora, odnosno vjetroelektrana. Nismo očekivali veliki rast temeljne proizvodnje osim srednjoročno izgradnjom Plomina C i gašenje Plomina A, jer za to nije bilo opravdanja s obzirom na realni rast privrednih aktivnosti i domaće potrošnje.
Promijenili ste, dakle, planove, ali gdje je problem?
- Problem je bio u tome što je u ranijoj fazi, u doba konjunkture i Sanaderove vlasti, prijavljeno više tisuća megawatta iz različitih obnovljivih izvora, jer su na tržište nagrnuli najrazličitiji igrači, i oni ozbiljni, i oni neozbiljni, svaki sa svojim vezama i pričom koja bi se naveliko publicirala u novinama kao herojski pothvat hrvatske ‘zelene’ energetske politike. Po europskim regulama, ti proizvođači dobivaju goleme subvencije u prvih 14 godina eksploatacije, što znači da potpis ugovora s državom osigurava novac u džepu - svi će to rado financirati i kreditirati, jer je zarada unaprijed osigurana, a presudno je - potpisati ugovor s državom. Nismo mi tu nešto posebno - slični su se procesi događali u svim tranzicijskim državama. Češka je tu strašno postradala, ondje je, naravno, ‘zelena energija’ politički popularna nakon desetljeća industrijske devastacije prirodne sredine u teškom socijalizmu. Zato smo, shvativši da smo od HDZ-a naslijedili previše ponuda, od kojih mnoge nisu solidne, nego špekulacije po sistemu APP (ako prođe - prođe), poveli restriktivnu politiku, te prvo sveli kvotu na 400 MW, smanjili tarifu subvencija i uveli pravilnik koji je jako skratio vrijeme za aplikacije. Znači, oni koji su u poslu jer su ozbiljni igrači, bit će sposobni dovršiti ponudu, a ostali, koji imaju samo ideju i dobru volju i možda neku podršku iz različitih krugova, prirodno otpadaju. S druge strane Europska komisija je tražila realno izvedivi, tehnički i financijski opravdan akcijski plan.
I što se onda dogodilo?
- Ja sam otišao u zatvor. Ivan Vrdoljak je preuzeo resor i sve pripremljene materijale pa je 2013. donio akcijski plan u skladu sa svim našim intencijama, s tim što je predvidio daljnje smanjivanje ugovorene cijene vjetroenergije sa 71 lipe po kWh na 53 lipe, što uz stalno unapređenje tehnologije, prema procjeni Ministarstva, vjetroelektrane i dalje čini unosnima. Još od 2012. znalo se da će tarifni sustav morati biti izmijenjen i korigiran, a kada je donesen u jesen 2013., predviđeno je da stupi na snagu - 1. siječnja 2014. U međuvremenu je, mjesec dana prije Nove godine, taj tarifni pravilnik izmijenjen na način da se poticaji za solare isplaćuju samo onima koji će instalirati elektrane, a ne onima koji imaju solar na krovu, kao što su, primjerice, škole, vrtići… A to je pogrešna strategija.
Ali još se ne vidi gdje je tu problem…
- Prvi alarm upalio se kod raspodjele planirane kvote proizvodnje solarne energije. Za to je alocirano 12 MW, što s obzirom na cijenu nije ni tako malo - kao 50 MW iz temeljne proizvodnje. Način raspodjele pravilnikom je određen više nego bizarno - ugovor dobiva tko prvi preda zahtjev! I što se dogodilo? Svih 12 MW otišlo je, doslovce, u - jednoj sekundi. Na pošti u selu Bajakovu unaprijed predana dokumentacija otpremljena je izjutra u 7 sati 0 minuta i 1 sekundu. O tome se pisalo po novinama, ali nije privuklo pažnju. Šef poštanske poslovnice potvrdio je da je zaprimio zahtjeve unaprijed, pa su svi ugovori otišli maherima iz sela udaljenog sat vožnje od Osijeka. Bilo bi najnormalnije da se smjesta poništio natječaj, ali do toga nije došlo. To je, uostalom, bila prava sitnica u odnosu na ono što je uslijedilo…
Vjetroelektrane?
- Odjednom se otkup vjetroenergije iz planiranih 400 MW povećava na tehnički neodrživih i potpuno nepotrebnih 744 MW. Čak i protivno pisanim upozorenjima službi Ministarstva da neki projekti nemaju svu dokumentaciju, stvar se protjeruje kroz urede i institucije s neviđenom silom i ‘političkom voljom’ koja će, neizbježno, donijeti golemu materijalnu štetu državi! Zašto? Zato jer su ugovori potpisani na staru godinu 2013., dakle 24 sata prije nego što će početi vrijediti nova tarifa, 53 umjesto 71 lipe po KWh! Državne regulatorne agencije HROTE i HERA koje djeluju pod auspicijem Ministarstva gospodarstva potpisuju na podlozi rješenja koje je Ministarstvo izdalo ugovore za 744 MW energije iz vjetroelektrana po tim za trećinu većim cijenama! To će samo jednoj od tvrtki koje su dobile ugovor, firmi CEMP, donijeti 65 milijuna kuna VIŠE svake od 14 godina, znači 910,000.000 kuna POVEĆANJA ugovora. Izjava je predstavnika CEMP-a da bi oni, da ugovori nisu potpisani s cijenom od 71 lipe, odustali od gradnje. Tako bi, zapravo, uštedjeli milijarde kuna hrvatskim građanima, jer tolika alternativna energija sada uopće nije potrebna… No, umjesto da se projekte selektira i vodi restriktivna politika, postupa se suprotno - naknadno u pravilnicima produljuju rokovi za predaju projektne dokumentacije.
Tko je vlasnik CEMP-a?
- U novinama sam pročitao da je to gospodin Bašić, ali ja u to ne bih ulazio, njegov privatni interes je jasan, nije jasno samo to zašto država gura novac u džepove privatnika na takav način da izravno šteti interesu građana Hrvatske? Jer ovo silno povećanje ‘sponzorirane’ energije znači da će se od novaca iz HEP-a, koji je u stopostotnom državnom vlasništvu, ili od povećanja cijene za potrošače, morati namirivati taj neočekivani i nepotrebni gubitak, pa će se pokvariti cijela energetska bilansa.
Kad bi se sve namirilo iz povećane cijene, domaćinstvima bi trebalo povećati račun za 30%, a industriji za 50-100 posto, što je politički neizdrživo, a slomilo bi proizvodnju. Znači - opet isisivanje proračuna, novac iz javnog duga. Je li moguće da Vlada premijera Milanovića to - kolektivno - nije razumjela?
- Moglo bi se pomišljati da nije, ali ne može biti govora o nekoj izoliranoj akciji malog broja ljudi koji su to proveli svima iza leđa, jer je najvažniju ulogu u realizaciji toga posla obavila saborska većina Kukuriku-koalicije.
Zašto je bila potrebna podrška Sabora?
- U času kad već raspolažemo novim izračunom koji jasno kaže da nam ni onih 400 MW, a nekmoli novih gotovo 750 nije nužno vis-à-vis europskih propisanih kvota, nego možemo postupiti kako nam tehnički i ekonomski najbolje odgovara, saziva se u rujnu 2015. saborska sjednica i donosi novi Zakon kojim se suspendiraju važeći tehnički uvjeti operatora prijenosnog sustava. Tada se već znalo da nam ne treba ni 400 MW, jer smo novim izračunom zadovoljili EU uvjete, dok 750 MW mreža ne može podržavati. Unedogled se produljuje rok za izradu projektne dokumentacije kako bi svi ti maheri koji su dobili ugovore dospjeli sve iskemijati, jer inače, naravno, mnogi od njih ne bi bili kadri…
Nitko se u Saboru nije usprotivio tom zakonu?
- Samo Mirela Holy. Ali to su sve vješto izveli - na sjednici kojom je predsjedala Dragica Zgrebec taj novi zakon ‘podvučen’ je pod inicijativu Milanke Opačić, ministrice socijalne skrbi, da se najsiromašnijima oprosti na državni teret račun za struju do 200 kuna, što se realno moglo napraviti i bez izmjena zakona, podzakonskim aktima, jer su takve mogućnosti već bile predviđene tim zakonom.
I tako je uz Milankin oprost po 200 kuna za nekoliko stotina najsiromašnijih otišlo po dvjesta milijuna kuna najbogatijima! Zaista neobična zakonodavna inicijativa socijaldemokrata koji se na idejnom planu žustro bore protiv ‘neoliberalizma’.
- Što je najzanimljivije, zakon je prošao iako nije valjano izglasan. Za nj je diglo ruke 75 zastupnika, prosta većina prisutnih, a ne propisana apsolutna većina od 76 koja se traži za ‘organske’ zakone. ‘Organski zakoni’ su posebno važni zakoni koji afektiraju dobrobit svih građana, a da i ovaj spada u tu kategoriju, pokazalo se kad je Sabor isti zakon pokušao donijeti još 23. siječnja 2014. Tada su također skupili samo 75 glasova ‘za’, pa je zakon suspendiran. Dakle, nesumnjivo je identificiran kao organski zakon, ali je s istom podrškom sada prihvaćen i obnarodovan. Što to znači? To znači da je politička vlast svjesno omogućila realizaciju tih potpuno ludih ugovora za vjetroelektrane, kojima će se silno oštetiti državni proračun.
Jesu li nam vjetroelektrane jedini, najbolji izvor zelene energije i koliko je, zapravo, potrebno u nju ulagati? Što je s bazičnom proizvodnjom, recimo s ugljenom?
- Glavna je hidroenergija. Mi smo drugi u Europi po neiskorištenom hidropotencijalu, stupanj iskorištenosti je 50%, ali ne bi ni trebalo ići na punu iskorištenost pa graditi na svakom potoku, ali ima još jako puno prostora za investiranje u tu obnovljivu energiju. Brane su, naravno, intruzivne, ali i vjetroparkovi, za koje ovo područje nije ni izdaleka idealno. Bili smo svrstani u donju trećinu lokacija po isplativosti s obzirom na nepostojane vjetrove, ali se to sad dosta promijenilo s obzirom na napredak tehnologije - kompjutorsko upravljanje vjetrenjačama, promjenjivi korak elisa itd. Ipak, najidealnije su pozicije na oceanu, gdje pušu stalni vjetrovi, na zapadnim atlantskim obalama. Što se tiče ugljena, iz ugljenih TE dobivamo u Hrvatskoj 6,5% energije, dok je europski prosjek - 35%, u Njemačkoj 40%, u SAD-u više od 50. Znači, ima tu još prostora, bez obzira na to što kao turistička zemlja moramo opservirati najviše ekološke standarde.