Neposredno prije nego što ću napustiti mjesto glavnog urednika Glasa Slavonije, u tom smo listu 1. srpnja 1991. objavili kraći intervju s Glavašem u kojem je on pozvao građane Osijeka da sva zapažanja i saznanja o sumnjivim događajima i osobama više ne prijavljuju policiji, već Sekretarijatu za narodnu obranu, na čijem se čelu nalazio. Objasnio je da HDZ više nema povjerenja u osječku policiju i njezina šefa Josipa Reihl-Kira. “Pozivam pučanstvo, ako procijeni da se u nekim slučajevima radi o antidržavnim i kriminalnim aktivnostima pojedinaca ili grupa, da to odmah dojave Sekretarijatu za narodnu obranu preko Centra za obavještavanje 985.
Bez ingerencije
Evidentno je da građani Osijeka nemaju puno povjerenje u Policijsku upravu, te ih pozivam da se obraćaju Sekretarijatu za narodnu obranu”, rekao je Glavaš. Bila je to posve zbunjujuća izjava: HDZ je bio na vlasti, imao je potpunu kontrolu nad svim polugama sustava, pa tako i policijom, a Glavaš izjavljuje kako HDZ više nema povjerenja u osječku policiju i njezina prvog čovjeka. No, radilo se o nečemu drugom: Glavaš nije imao ingerencije smijeniti Reihl-Kira, bilo je to u nadležnosti Zagreba, a tadašnji ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac, u dogovoru s Tuđmanom, nije dopuštao Kirovu smjenu. Glavašu to, međutim, nije smetalo, pa je odlučio zaobići Kira i preuzeti poslove policije. Tako su, mimo policije, počela i privođenja u kompleks Sekretarijata za narodnu obranu gdje je šef bio Glavaš.
Paralelna vlast
Intervju s Glavašem novine su donijele ujutro, 1. srpnja, a poslijepodne, tog istog ponedjeljka, Josip Reihl-Kir je ubijen. Njegov ubojica, Antun Gudelj, pripadnik rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, svog je šefa ubio pred više policajaca, na kontrolnoj točki hrvatske policije između Osijeka i Tenje. Gudelj je, međutim, hladnokrvno odšetao s mjesta ubojstva iako je pokraj šefa osječke policije ubio još dvije osobe koje su bile s Reihl-Kirom u automobilu.
Trećeg putnika teško je ranio. Premda bi se svagdje u svijetu kada netko ubije šefa policije digli na noge svi oni koji bi mogli pronaći ubojicu, Antun Gudelj nekoliko se dana skrivao u Hrvatskoj, a onda pobjegao u Australiju. Jedan od očevidaca tog događaja pričao mi je da je nakon trostrukog ubojstva Gudelj prebačen u Osijek u prtljažniku žutog Golfa. Netko se potom pobrinuo da ga prebaci preko granice, kupi mu zrakoplovnu kartu i omogući bijeg. Ni na tri suđenja za to trostruko ubojstvo nije se doznalo tko su mu bili pomagači, a kamoli nalogodavci.
Predosjetio smrt
Petnaestak dana prije nego što će biti ubijen, s Reihl-Kirom kratko sam razgovarao u redakciji Glasa Slavonije. Taj mladi, naočit i neobično pristojan čovjek, uglađenih manira potpuno atipičnih za šefove policije kakvi su do tada bili u Osijeku, došao je u redakciju radi intervjua, pa kad je završio razgovor, svratio je u moju sobu na kavu. Dok sam ga ispraćao dugim hodnikom do stepenica na izlazu, rekao mi je nešto što me potpuno šokiralo. “Stanje je u Osijeku takvo da se bojim za vlastitu sigurnost”, bile su njegove riječi.
Pričao mi je da s Glavašem teško izlazi na kraj. Čak je protiv njega podnio i kaznenu prijavu jer je Glavaš, sudjelujući u noćnim stražama HDZ-a, koje su po njegovu naređenju patrolirale gradskim ulicama, razoružao i priveo jednog policajca srpske nacionalnosti. “Ne mogu dopustiti da formira paralelnu policiju”, rekao mi je Kir dok smo se pozdravljali na izlazu. “U ozbiljnom sam sukobu s njim, nije mi lako, znam koliko je opasan i s kakvim je sve ljudima povezan.”
Slušajući prilično uznemirenog policajca, sjetio sam se situacije koja se dogodila godinu dana prije toga, u rano ljeto 1990. U redakciji Glasa Slavonije, na čijem sam se čelu tada nalazio, bili smo zbunjeni viješću koju smo primili: HDZ organizira ulične prosvjede pred osječkom Policijskom upravom. Ta je stranka pobijedila na prvim višepartijskim izborima, imala je vlast i, naoko, bilo je čudno da tako izražava nezadovoljstvo radom policije. Iza prosvjeda, dakako, stajao je Glavaš. Njegovo nezadovoljstvo što na čelu policije nije osoba koju u potpunosti može kontrolirati i koja će ga bespogovorno slušati bilo je ogromno. Iz njegovih krugova moglo se čuti da je razočaran što mu Tuđman nije povjerio mjesto šefa osječke policije.
‘Događanje naroda’
Glavaš nije podnosio Reihl-Kira. Nazivao ga je udbašem samo zato što ga nije mogao kontrolirati. Smatrao je da bi njegova moć, kada bi preuzeo policiju, bila potpuna i neograničena, da bi sve imao pod kontrolom i ne bi morao trošiti energiju i vrijeme na stvaranje paralelnog sustava moći. No, Glavaš je znao kako još nije dovoljno jak da makne Reihl-Kira i da tadašnji bliski suradnik hrvatskog predsjednika, drugi čovjek u državi Josip Manolić, a još više ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, neće dopustiti Kirovu smjenu. Državni je vrh, dakako, imao informacije da Glavaš pokušava osnovati paralelnu policiju i znali su koliko je važno u Osijeku imati staloženog čovjeka poput Reihl-Kira.
Zato su ga štitili koliko su mogli. Boljkovac je bio svjestan da je ono što je činio Glavaš u Osijeku bio začetak paralelne zapovjedne linije na kriznim područjima, koja je u početku išla mimo službene politike, a koju će kasnije u potpunosti preuzeti i nadzirati Gojko Šušak.
Tako je Glavaš sve pod krinkom nezadovoljstva naroda organizirao prosvjede, vjerujući da će kod Tuđmana moći iskamčiti smjenu Reihl-Kira. Dan prije okupljanja središtem Osijeka kružio je automobil iz kojega je, megafonom, građane na prosvjed protiv Reihl-Kira pozivao upravo Antun Gudelj, poslije njegov ubojica. Ispred zgrade Policijske uprave nekoliko mjeseci prije početka rata okupilo se šaroliko društvo. Prije toga bučno su prodefilirali gradom, no nije ih bilo previše.
Đapić spasio Glavaša
Ležerno naslonjen na šank, u tada kultnom, jednom od najstarijih kafića u središtu Osijeka, poznatom kao IPK, po nazivu poljoprivrednog kombinata kojem je pripadao, Glavaš je promatrao to društvo kako s hrvatskim zastavama, transparentima i pjesmom “Vjetar piri, vjetar piri, Hrvatska se širi, kiša pada, kiša pada, Srbija propada” Radićevom ulicom odmiče prema zgradi policije. Sam nije bio u koloni. Prosvjedom nije ostvarena namjera. Naprotiv, Tuđman se razbjesnio i shvatio je to kao još jednu u nizu Glavaševih provokacija i njegovih probnih balona kojima je odmjeravao snagu. “Nakon prosvjeda, Glavaš se našao u priličnim nevoljama”, pričala mi je osoba koja je s njim u to vrijeme bila prilično bliska, a koja se poslije, kao i mnoge druge, s njim razišla. “Govorili smo mu da je napravio glupost i objasnili da vlast, a mi smo tada bili vlast, ne može sama protiv sebe demonstrirati. Pitao je kako mu, nakon cirkusa koji je napravio, možemo pomoći jer je Tuđman bio jako ljut. Tada smo uspjeli nagovoriti Antu Đapića, koji je već bio u Hrvatskoj stranci prava, i Petra Gudelja, čelnika male opozicijske stranke, da preuzmu odgovornost za demonstracije. Pristali su, u medijima su dali izjave da stoje iza prosvjeda, pa smo smirili Tuđmana i pomogli Glavašu.”